Tamara Obrovac: Duh Istre je u središtu moje potrage za istinom

Tamara Obrovac: Duh Istre je u središtu moje potrage za istinom

Put duše je vrlo osobna stvar, pa se ne bih upuštala u to da nekom nešto govorim, ali vjerujem da svatko od nas ima »unutrašnji glas«, koji je dobro u miru poslušati

Razgovarala: Snježana Kratz
Foto: Darija Cikač

O tome kakvo joj je bilo odrastanje, školovanje i studiranje ZG-magazinu govori pjevačica, flautistica i tekstopisac Tamara Obrovac. Otkriva čime je to u srednjoj školi izazvala pomutnju,što radi za svoj gušt, što je ljubav i kako se o(b)država u korona i gospodarskoj krizi.

Zašto volite Zagreb?

Ah, Zagreb je grad moje mladosti, grad mojih studentskih dana i mojih jazz početaka, prvih koncerata… Grad u kojem sam živjela »punom parom«. To je i grad u kojem sam položila vozački ispit s učiteljem Antom iz Imotskog. Zajedno smo »plašili« ljude sa onom oznakom “L” na automobilu, i mojim uplašenim licem , iako sam već prilično dobro vozila.

Tramvaji su ….

Tramvaji su pri tome bili malo problem, dok se čovjek ne navikne.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo, kako ste ga provodili?

Slobodno i zaigrano djetinjstvo mogu zahvaliti mojem divnom ocu i brižnoj baki. Može se sve sažeti u slijedeću situaciju: baka dođe u moju sobu i podvikne: »Tamara pospremi igračke, sve je razbacano!« Nakon toga se tata pojavi na vratima i potiho kaže: »Bacaj koka bacaj« i onda se svo troje zajedno smijemo.

Kakvi su vam bili studentski dani?

Kad sam iz Pule došla u Zagreb na faks, na studij sociologije, trebalo mi je dosta vremena da shvatim da svijet nisu baka i tata, a sociologija je vrlo brzo ustupila mjesto jazz-u. Sjećam se nekih groznih pletenih haljina i kaputa u kojima sam se pojavljivala na početku studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a koje mi je baka isplela da mi ne bude zima.

Čega ste se igrali kao dijete. Ponajviše u prirodi ili?

Odras(ta)la sam u Puli, na Verudi, pa su to bila kvartovska društva, a igrali smo se svega. Ščinke (pikule), lovice, skrivača, vozili smo bicikle, ponekad smo i ukrali kakvu nešpolu (egzotično voće) ili grozd u susjedstvu. Uglavnom je stalno u tijeku bila neka akcija. A kada je školovanje u pitanju, svakako da su školovanje i naši međusobni odnosi tada bili drugačiji od ovih današnjih.

Bili smo fokusirani jedni na druge, a uglavnom smo se družili vani i smišljali smo uvijek neke nove akcije i igre. Sjećam se da smo jednom formirali neku vrstu »pravične osvetničke družbe«. Obukli smo se u kabanice po uzoru na Robina Hood-a i bacali poruke u bocama od stakla u obližnje dvorište produženog boravka osnovne škole simboličnog naziva »Bratstvo i jedinstvo«. One su trebale ukazati na nepravičnost jedne od drugarica iliti učiteljica, pa je stvar završila tako da sam ja ka vođa družbe, morala pomesti krhotine stakla, jer je čistačica točno znala tko je odgovoran.

U osnovnoj školi smo se isto tako intenzivno igrali i naravno smišljali kojekakve psine, a što smo bili stariji to ih je bilo više. Sjećam se u srednjoj smo izazvali pomutnju, jer su profesori dolazili u razrede predavati, i na početku godine to nije uvijek najbolje funkcioniralo. Postavili bismo jednu od učenica ispred ploče i pretvarali se da već imamo sat, pa bi profesor došao na vrata razreda i ispričao se “kolegici”. Dok se pomutnja razjasnila, prošlo je dobrih petnaestak minuta sata. Vražji smo bili.

Kakva se glazba slušala?

U djetinjstvu se uopće ne sjećam koja se glazba slušala, osim na »čajankama« i to uglavnom rock, strani i domaći, a u ranom tinejdžerskom dobu već sam otkrila jazz, Glena Millera, pa kasnije gospel, soul i funky… Ali i Motown produkciju, Arethu Franklin, Sergia Mendesa, Anitu Baker, Marvin Gay-a i dr. Nisam slušala gotovo ništa od onoga što su slušali moji prijatelji, osim u discu u koji se išlo iz drugih razloga, a ne zbog slušanja glazbe.

Živite u magičnoj Istri, koliko se ta ljepota provlači kroz vašu umjetnost? Svirate i flautu, zašto baš nju?

Istra je moj korijen u svakom smislu, a duh i dah Istre je u središtu moje potrage za istinom i nepatvorenošću. Flauta… Vidjela sam svojedobno na televiziji Terezu kako svira flautu, i to je bilo to. Iako je sad puno ne sviram, flauta je bila jako dobar izbor, jer su mi se tijekom školovanja razvili međurebreni mišići kao i dijafragma (ošit) koji su potrebni za pjevanje.

Svestrana ste osoba i kreativac. Koliko vas je time odredilo podneblje, kraj i vaša nona? Vezani ste uz nju bili?

Baka je bila izrazito važna osoba u mojem odrastanju, s nevjerojatnom količinom energije i zdravog razuma, usprkos nedovoljnom obrazovanju. Držala je sve na okupu, a mislim da je za »slobodu« definitivno odgovoran tata – slikar i pedagog, koji je kao profesor i osnivač Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn odgojio generacije istarskih slikara, dizajnera… Inače da, družili smo se, igrali, smijali. Puno sam čitala i puno smo razgovarali, tata je bio izuzetno obrazovan čovjek.

Utkali ste u svoju glazbu i istrijanski akcent? Kaže li se tako? Vi tamo svi nekako pjevno pričate, otkud to?

Može se reći dijalekt ili govor, a mislim da je što se melodije govora tiče, za to u Istri zaslužan utjecaj talijanskog jezika.

Čim je tako, sve izgleda nekako ljepše?

Da, možda nije tako sve ljepše, ali je vjerojatno »istinitije« ili dublje. Mislim da svaki dijalekt, narječje ili govor ima jedan naglašeni emotivni – značenjski- element, koji nosi dobar dio zavičajnog identiteta. To nije slučaj samo sa Istrom. Sjetite se samo sjajnih serija kao npr. Gruntovčani, Naše malo misto, ili pak kultnog filma, Tko pjeva zlo ne misli, koji sigurno ne bi imali tu »iskonsku dimenziju« da su na tzv. standardnom hrvatskom jeziku.

Što radite sad u ovoj korona krizi? Kako “dišete” u Istri?Je li i kod Vas aktualna kava za van – “coffee to go”?

Pa mislim da je slično kao i drugdje, ljudi se snalaze pa je koliko vidim i kava za van zaživjela. Meni osobno ipak više fale restorani i konobe, iako se po mojoj kilaži ne bi to baš reklo.

Istina, ne bi. Nedostaju li vam koncerti? Kako preživljavate, mislim na glazbenike naravno?

Nedostaju mi koncerti i naravno da su prihodi prilično pali. Bilo je čak nešto koncerata, uz to se inače ja bavim i primijenjenom glazbom, dosta radim za kazalište, film, pa i reklame, a kako su i troškovi u ovoj situaciji manji, nekako se snalazim. Svakako su dobro došle i potpore Ministarstva kulture i medija i strukovnih udruga, ali ako se stvari ne poprave uskoro – neće biti jednostavno.

Zatekoh vas kod guštanja u siru, maslinovom ulju i maslinama. Imate li svoj(e)maslinike? Radite li ulje »za svoj gušt«?

Imam jednu maslinu koja daje godišnje oko 50 kg ploda, pa dobijem od toga oko 5 litara ulja. To je tatina maslina koju smo zasadili kad je išao u mirovinu, a tako je rodila svake godine osim 2019, kada je tata preminuo. Te godine nije imala gotovo niti jedan plod.

Zanimlljivo. Vidite kako maslina »voli«. Čime se glazbeno bavite? »Pišete li pismo, a tinta se proli«?

Pa iskreno, ja uglavnom uvijek nešto radim, mada me često organizacija i administracija opterećuju. Jedini pozitivni dio ove situacije jest, što se to nešto smanjilo, pa sam pozavršavala neke životne i profesionalne »zaostatke«, uspjela srediti dio arhive itd. A pripremam i novi materijal za nešto drugačiji glazbeni koncept, ali o tome ne volim govoriti unaprijed.

Koga vi volite i što volite? Koliko je ljubav kao takva zastupljena u vašim djelima? Pitam, jer nedavno nam je bilo Valentinovo?

Ljubav je najvažnija kategorija u svakom segmentu života, bez nje ništa nema smisla, to je za mene dimenzija koja oživotvoruje postojanje i čini ga smislenim.

Na kakvim je »granama« današnja glazba. Jesu li je progutali narodnjaci? Razgolićene pjevačice skromnih glasovnih mogućnosti tehnički, »popeglanih« u studijima?

Svako vrijeme nosi svoje, a profit koji je osnovni element naše sadašnjosti proizvodi instant proizvode koji penetriraju u svaki segment funkcioniranja te uz tehnologiju nekako proizvode »instant« život. To se dosta manifestira na društvenim mrežama i općenito na internetu gdje ništa ne traje dugo.

To će bojim se imati dalekosežnije posljedice na mlađe generacije, koje odrastaju u takvom okruženju. Ali, to je tema koja zahtjeva ozbiljniju elaboraciju.

Da. Koliko su nam se srozali kriteriji dobrog ukusa? Ima li ga uopće?

Mislim da dobrog ukusa uvijek ima, kao i ljudi koji osjećaju neku istinitost i poštenje, u iskazu koje je vrlo važno.Iako je to uvijek manjina, ali tako je čini mi se oduvijek.

Reći će netko, svaka ponuda ima svoju »publiku«, ali kada to prijeti da postane svojevrsno društveno mjerilo vrijednosti, onda se svi trebamo zapitati?

Po meni, problem nastaje u trenutku kada tržište da postane predominantno, tj. kada najvećim dijelom profit definira i generira ukus, kako u glazbi tako i općenito u mjerilima vrijednosti u društvu. Problem je sadržan već u početnoj premisi, u kojoj novac kao komad papira sa brojevima predstavlja mjerilo vrijednosti svih ostalih stvari.

Kako se vi o(b)državate u ovoj globalnoj zarazi i krizi? Što planirate u skorije vrijeme »za delat«? Iznjedriti kakvo glazbeno čedo ili ga već imate za svoju publiku?

Nekako sam stavila funkcioniranje u »manju brzinu«, što mi je iskreno rečeno dobro došlo, jer je moj tempo bio prilično jak. Što se glazbe tiče imam uvijek neka iznenađenja u rukavu. Evo upravo spremam drugi koncert iz live stream serije pod nazivom Transhistria deconstructed, koji se sastoji od četiri dueta sa svakim od glazbenika mog Transhistria ensemblea. U toj seriji sam željela iskustvo online koncerata dovesti na jednu novu razinu, na način da će se svaki koncert održati na jednoj od zanimljivih, ali ne toliko poznatih lokacija u Istri.

Zanimljivo zvuči.

Da. Sudeći prema posjećenosti prvog livestream dueta s talijanskim harmonikašem Faustom Beccalossijem održanog ispred crkvice Sv. Roka u Draguću, kojeg je na mom FB i Youtube kanalu pogledalo oko 12. 000 ljudi. Ideja je zaživjela jako dobro.

Gdje Tamara Obrovac u ovo nezahvalno vrijeme, pronalazi sreću?

Ja i inače volim osamu i izolaciju, pa su mi važne šetnje u prirodi i mir. Kako srećom živim na selu, to često prakticiram.

Podarite ljudima neku smjernicu, trag… Da krenu putem duše?

Ah, put duše je vrlo osobna stvar, pa se ne bih upuštala u to da nekom nešto govorim, ali vjerujem da svatko od nas ima »unutrašnji glas«, koji je dobro u miru poslušati.

I na kraju Đorđe Balašević… Otišao je »iza duge«.

Balašević… Svakako prerani odlazak… Na neki način je to za mene i odlazak jednog drugog vremena i načina življenja, kojega je on bio važan dio. Kojeg je u svojoj glazbi i stihovima tako lijepo oživotvorio.

Komentiraj

*