Taj čarobni “Otto Vu”

Taj čarobni “Otto Vu”

(Foto: FIAT)

Fiat 8V proizvodio se samo dvije godine, vremenu u kojem je ipak ostvario svoju zadaću – pobjeđivao na utrkama i privlačio pozornost. Danas je vlasništvo nad ovim vozilom privilegij tek rijetkih sretnika koji znaju cijeniti njegovu vrijednost

Boris Jagačić

Kad je početkom 1950-ih Fiat kao čuveni proizvođač pristupačnih automobila za mase najavio da će krenuti proizvodnju prestižnog automobila s V8 motorom, mnogi su ostali u čudu. Nažalost ili nasreću, prototip te luksuzne limuzine ispao je spor i nezgrapan. Ukratko, pravo razočaranje, pa je odlučeno da ga se ipak neće proizvoditi.

Budući da je na policama ostalo 200-tinjak V8 motora kakvi su se trebali ugrađivati tu nesuđenu perjanicu u ponudi, Fiatovi šefovi došli su na ideju da možda ne bi bilo zgorega iskoristiti ih za kakav sportski automobil. I nisu pogriješili, jer rezultat je bio više nego očaravajući. Stvoren je coupé »8V« (»Otto Vu«), prvi put predstavljena na salonu automobila u Ženevi 1952. godine.

Fiatovo iznenađenje tako nije propalo. Posjetitelji nenavikli na takve proizvode sa značkom torinskog proizvođača u čudu su promatrali veličanstven i vrlo skup dvosjed. Iako je proizveden u svega 114 primjeraka i danas ga se sjećaju tek rijetki entuzijasti, riječ o značajnom vozilu u Fiatovoj povijesti koje se proslavilo kao kratkotrajan trijumf dizajnersko inženjerskih »mušica« nad hladnokrvnim i proračunatim odlučivanjem u skladu s potrebama tržišta.

Fiat 8V na izložbi,  Pebble Beach 2006. godine (Foto. Wikipedija)

I »navinute« verzije

Fiatovi su inženjeri modelom »8V« na osobit način uspeli »glasno« iskazati svoje želje i ideje. »Otto Vu« osobit je i po tome što Fiat do danas nije u neki drugi model ugradio pogonski stroj V8 koncepta. Valja spomenuti i da je automobili bio podvrgnut brojnim testiranje ima u zračnim tunelima u doba kad su se auti uglavnom dizajnirali »od oka« ili prema nečijim sklonostima.

Iako originalna vanjština možda nije bila načinjena po svačijem ukusu pa se na nju trebalo naviknuti, nabubrene, dobro odvagnute proporcije, kao i gotovo monumentalna prednja maska ostavljali su dubok i trajan dojam. Ispod jedinstvene vanjštine skrivala se cjevasta šasija kombinirana s ojačanim čeličnim panelima, nezavisan prednji ovjes, prednja osovina i kardansko vratilo koje je prenosilo snagu na stražnje kotače, preuzeti terenca Campagnola, hidraulične bubanj kočnice velikog promjera i sinkronizirana mjenjačka kutija s četiri brzine.

U skučenoj unutrašnjosti sa samo dva sjedala, ono suvozačevo bilo je montirano nešto iza vozačkog kako bi vozač imao više mjesta za lakat. Spomenimo da udobnosti i izolaciji od buke nije predano odviše pozornosti.

Sve za dobar imidž Fiata

Dante Giacosa i njegovi stručnjaci za razvoj učinili su sve ne bi li ovim automobilom što je više moguće doprinijeli imidžu. Za svoju kreaciju upotrijebili su neiskorištene, ali istodobno i najnaprednije motore s kakvima je tvornica u to doba raspolagala. Ti si kompaktni V8 motori bila čista opreka američkim strojevima takvog koncepta. Imali su relativno malu radnu zaprimljeno i rado su se vrtjeli. Osam cilindara bilo je položeno na u neobičnom kultu od 70 stupnjeva. Strojevi zapremine 1996 ccm, standardno prilagođeni, istiskivali su 105 KS pri 5600 o/min i raspolagali maksimalnim okretnim momentom od 149 Nm pri 3600 o/min. S tako prilagođenom mašinom coupé je postizao krajnju brzinu od 190 km/h.

Budući da se zapravo radilo o natjecateljskom vozilu postojale su i »navinute« verzije s posebnim bregastim vratilima i većom kompresijom. Takvi motori s dva dvostruka Weber rasplinjača raspolagali su sa 115 KS pri 6500 o/min, ili 127 KS pri 6600 s tri rasplinjača, čime je krajnja brzina od 205 km/h postala dostižnom. No kako je motor bio izvorno projektiran za ugradnju u limuzinu, koljeničasto vratilo imalo je samo tri glavna držača, tako da je vožnja u visokim obrtajima mogla biti pomalo rizična po motor, a 130 KS predstavljalo je limit za taj stroj.

Samo 34 vozila bila su opremljena originalnom karoserijom prve serije kakvu je proizvodila Carozzeria Speciale Fiat. Ta serija prepoznaje se po natkrivenim stražnjim kotačima zbog bolje aerodinamike, a druga serija takvo rješenje više nema. Na njoj je izmijenjena i prednja maska a promijenjen je i položaj svjetala. Neobično je da je obnovljena varijanta dobila zastarjeli dvodijelni vjetrobran.

Foto: FIAT

Dvije grbe na krovu kao dizajnerski »štos«

Među alternativama isticale su se karoserijske izvedbe koje su napravili Carozzeria Zagato te Ghia i Vignale, tvrtke koje su od Fiata kupile gotove šasije. Zagatova se varijanta mogla prepoznati po modificiranom krovu s dvije grbe koji je bio dizajnerski »štos«, ali je bio čvršći te davao više prostora u unutrašnjosti i smanjivao masu vozila. Zagato je ponešto modificirao stil gotovo svake pojedine karoserije. Kao najuspjeliji Zagato doživljava se primjerak 8V Berlinette Zagato s kojim se Emilio Zagato osobno utrkivao. Taj isti auto osvojio je 1957. godine utrku Mille Miglia u klasi do 2000 ccm s brzinskim prosjekom od 122,7 km/h.

Malen broj, možda najslavnijih 8V-a, izašao je iz Vignalea. U pitanju je bio radikalan, oštar dizajn kakav je zbog kombinacije izvorni boja, crvene i crne prozvan »Demon Rogue« ili »Crveni demon. Njegov panoramski, okrugli vjetrobran, kao i prozirni krov bili su novost. Stražnji kraj također se odlikovao neviđenim stilskim elementima kao što su stakla u obliku unutrašnjeg vozačkog zrcala, kao i ukrasna krilca kakva su američki automobili usvojili tek nekoliko godina kasnije.

Zagatov “Demon Rouge” (Foto: Wikipedija)

Fiat 8V proizvodio se samo dvije godine, vremenu u kojem je ipak ostvario svoju zadaću – pobjeđivao na utrkama i privlačio pozornost. Danas je vlasništvo nad ovim vozilom privilegij tek rijetkih sretnika koji znaju cijeniti njegovu vrijednost.

Siata – brža i jeftinija

Blizak »rođak Fiatu 8V zove se Siata 208 S. Siata je tvornica koja je za Fiat radila i sastavljena mnoge mehaničke komponente. Zbog nedostatka kapaciteta razvojnog odjela torinskog diva, dio preostalih motora prodan je Siati koja je osmislila novu cjevastu šasiju.

Proizvedeno je 60-ak Siata od kojih su neke bile opremljene manjim Chryslerovim ili Fordovim pogonskim strojevima V8, iako je većini automobila brundao Fiatov osamcilindraš. Taj automobil, osjetno jeftiniji od »8V-a svojom je krajnjom brzinom većom od 200 km/h bio od njega i brži.

»8V«, a ne V8

Fiatovci su navodno od općeprihvaćenog načina označavanja motora, koji je ovdje ujedno bio i naziv modela, odustali jer su vjerovali da Ford polaže pravo na njega. Zato je na automobilima umjesto natpisa V8 osvanuo »8V«.

Komentiraj

*