Svjetski uspjeh Zlatka Dalića

(Plakat u Varaždinu / Izvor:  Zlatko Dalić / Facebook)

Planetarni uspjeh naših nogometaša potvrdio je ponašanja prirodnog sistema. Isti igrači, isto rukovodstvo saveza, manipulacije, namještaljke, derutni stadioni, publika koje nema pa je uspjeh već kada i prvu nogometnu ligu dođe gledati barem najbliža rodbina …  A mi na vrhu nogometne piramide!

dr. sc. Viktor Simončič

Moć je data samo onima koji se usude sagnuti i podignuti je. Samo jedna stvar je bitna, samo jedna, biti u stanju da se usudiš. (Fjodor Mihajlovič Dostojevski)

Većina nas posjeduje više hrabrosti nego što možemo i zamisliti. (Dale Carnegie)

Oduvijek vjerujem u snagu pojedinca. U snagu pojedinca koji može promijeniti stvari. Vjerujem da pojedinac čini razliku. Uz jednake uvjete stvari mogu krenuti na jednu ili drugu stranu. Podsjeća me to na rezultat mog doktorata, kada sam pokazao da se kod određenih termodinamičkih uvjeta, selektivnost i iskorištenje nekih kemijskih reakcija, kao na primjer katalitička oksidacija propilena u akrolein, mogu razlikovati za red veličine. Sve isto, samo ovisi s koje strane se došlo do nekog stanja, koje je po onome što je mjerljivo potpuno isto, osim po rezultatu.

Planetarni uspjeh naših nogometaša potvrdio je ponašanja prirodnog sistema. Isti igrači, isto rukovodstvo saveza (HNS) protiv kojeg je gro navijača, manipulacije, namještaljke, derutna igrališta i stadioni, publike koje nema. Uspjeh je kada i prvu nogometnu ligu dođe gledati barem najbliža rodbina, siromašni domaći profesionalni igrači, uspjeh ako u nekom međunarodnom takmičenju neki naš klub zabije gol … A mi na vrhu nogometne piramide!

Hrabro i samostalno oformio svoj tim

Sve samo zbog Zlatka Dalića. On je znao posložiti stvari. Imao je samostalnost i hrabrost da to učini. Nije dozvolio da mu se miješaju u posao. Inzistirao je da u timu ima za HNS nepodobnog legendarnog vratara Dražena Ladića, čovjeka koji je itekako zaslužan za uspjeh 1998. Bilo je ili s Ladićem, ili bez Dalića. Bio je spreman, zbog samopoštovanja, odreći se tako velike časti kao što je vođenje reprezentacije. Nogometni vrh se uplašio neuspjeha nastavi li struku davati nestručnima i popustio je. Na vrh vrijednosne nogometne skale Dalić je stavio nogometaše, maknuo je političare najjače stranke koji upravljaju u HNS-om na stranu, i eto uspjeha.

Nogometaši su se prvi puta osjetili važnijim od desetog funkcionera nogometnog saveza. Kolektiv je podredio pojedincu. Pojedincima je dao važnost i postavio ih u uloge koje imaju u najjačim klubovima svijeta. Ukazano povjerenje su pretvorili u osobnu odgovornost spram kolektivu. Možda je za sve zaslužna i samovolja Nikole Kalinića. On je htio dobiti ono što mu na terenu ne pripada. Izbornik ga je bez velike pompe, ne dajući tome posebnu važnost, poslao kući svima poslavši veliku poruku. Reprezentacija je veća od najvećeg pojedinca, a samo je jedan tko snosi odgovornost, a to je on osobno. Iako se vidi skladnost tima, iako izbornik svima priznaje zasluge za postignuta, odgovornost ne dijeli s nikim. Uspjeh je zajednički, a mogući neuspjeh, da ga je bilo, bio bi samo njegov.

Uspjeh mame i tate Kostelića

Uspjeh je grandiozan, ali nažalost nije rezultat nekog sistematičnoga rada. Uspjeh je igra spretnih i sretnih okolnosti. Pa zar je uspjeh Janice i Ivice Kostelića uspjeh sistematičnog rada skijaškog saveza? Kaj god! To je uspjeh Mame i Tate Kostelića.

Sjetite se, za vrijeme Olimpijade u Brazilu nam se dogodila zlatna medalja u bacanju koplja Sare Kolak: https://zg-magazin.com.hr/nema-camca-ali-ima-sampanjca/. Dogodila. Dobro ste pročitali. Jer ona nije proizvod sistema,već isključivo njenih roditelja koji su u njoj prepoznali nešto posebno i dali joj podršku. To nešto su prepoznali i atletski zanesenjaci iz Rijeke koji su joj nesebično pružili pomoć i omogućili joj da dođe na kraju do atletskih entuzijasta iz Celja. Tamo je dobila vrhunskog trenera Andreja Hanjšeka. U besparici je dobila smještaj kod trenerove mame. Dobila je i mogućnost bacati s pravim kopljem. Vjerovali ili ne, ona je do prije koji mjesec prije Olimpijade u Riju trenirala s kopljem kojeg joj je posuđivala starija bacačica koplja Martina Rataj.

Najbolji trapaš svijeta spreman je raditi i u Čistoći

U vrijeme najvećeg brazilskog olimpijskog slavlja, pročitam kako je najbolji trapaš svijeta, Josip Glasnović spreman raditi bilo što, pa i u Čistoći samo da pokrije dio sportskih troškova. Životne mu pokriva obitelj. Boksač Sep je prodao auto da kupi rukavice, Nikolaja Pešalova, prvog osvajača zlatne olimpijske medalje za Hrvatsku za vrijeme Olimpijade u Riju simbolički izbacuju (ili nešto slično) iz stana u Splitu….

 Sjeća li se netko obećanja koje smo davali Jakovu Faku nakon osvojene medalje? Izgradit ćemo i stazu i streljanu. Već je bio naručeno »med i mlijeko«, ali je sporo dolazilo. Nažalost, Jakov je morao promijeniti zastavu pod kojom nastupa.

Primjera ima još. Većina čime se dičimo, ne samo u sportu, je kod nas proizvod upornosti i mogućnosti roditelja i razumijevanja rijetkih entuzijasta, koji uspiju izbjeći pogubnost djelovanja političkih elita u sistemu bez sistema. Zlatko Dalić i posebno nadarena skupina nogometaša je samo još jedan primjer koji potvrđuje pravilo sistema bez sistema. Uspjesi se na ovim prostima događaju i drugima i u drugim sportovima, uvijek i samo onda kada nadarena djeca imaju ili uporne i poduzetne roditelje ili ako političke sportske vrhuške slučajno prepuste stručno kormilo nekom »Daliću«. Slučajno.

Političari prisvajaju uspjeh koji im ne pripada

Uspjeh nogometaša mogao bi nam pokazati pravi put i u drugim sferama života, kako nam mladost koja se i ovih dana vratila okićena medaljama znanja iz matematike, Tehnixi i Rimci ne bi bili izuzetak već pravilo. Opijen uspjehom, politički vrh, prisvajajući si uspjeh nogometaša kao da je rezultat njihovog predanog rada, obećava stadione i najbolje sportske uvjete, slično kako su obećavali Jakovu Faku i inima. Spremni su i na velike reforme. A već sutra će zaboraviti na obećanja. A stadioni bi došli i sami ako bi proveli jedinu reformu koju bi morali provesti, a koju neće provesti jer bi se dobar dio njih morao maknuti, je da »daju dite materi«. Da možda, ako već nije učinjeno, kao prvi dokaz dobre volje smijene iz nadzornog odbora EU projekta Lečevica od 72 milijuna eura, umirovljenog vozača autobusa i projekt daju u ruke nekom »Daliću«.

Čekam neki novi slučajni uspjeh i neka nova obećanja. Kada gledam najavu na TV-u, kako će se uključiti u »njus (news) centar« za najnovije vijesti, kako se dodatne informacije mogu dobiti na »volu (wall)«, kako se s »kečmi pečmi (Catch me Patch me) flasterima« skida bez odricanja 14 kilograma u 4 tjedna, kako ćemo komunicirati implementaciju agendi u naše beneficije, kupiti još par prastarih aviona protiv nepostojećeg neprijatelja, od kojeg smo (kao NATO) i tako višestruko brojčano i materijalno jači, mislim da do daljnjeg sve ostaje po starom. Nažalost.

Nacija dobila pozitivan naboj

Drago mi je da sam imao prilike zadnje dane provesti u tako zanosnom okruženju. Nacija je dobila pozitivan naboj. Svuda samo osmijesi, kao da je svatko od nas zabio gol, kao da smo svi Dalići, Modrići i Manđukići, … A mogli bi biti. Možda i jesmo, ali ne znamo da to možemo.

Samo da skupimo hrabrosti i preuzmemo barem malo od Dalićevih nogometaša, da svatko radi ono što zna, a ne što mu nude za njegovanje lika i (ne)djela onih koji zlorabe položaje, da maknemo njih koji oblačenjem kockastog dresa i skakanjem po tribinama zamagljuju svoje nečinjenje, a za početak, kao početak kraja pogubnom uhljebizmu i klijentelizmu da umirovljenim vozačima autobusa zabranimo bilo koji drugi rad osim obrezivanja maslina i ribarenja.

U čast Dalićevim junacima u mojoj ulici svaka kuća je spontano okićena zastavom. Zadnji puta je to bilo kada sam bio pionir.