Svi u “zimmer frei”!

»Zimmer frei« polako dobiva bitku s hrvatskom industrijom. Nije to od jučer. Kada tome nije uzrok neki marifetluk u pretvorbi, poklanjanje strancima ili nešto slično, onda se jave zaštitnici interesa. Neki uništavaju proizvodnju da bi na životu zadržali neku zeleno – nedozrelu udrugu, a neki za mandat gdje se mogu igrati mobitelom…

dr. sc. Viktor Simončič

Pamet je nešto potpuno suprotno novcu: što je čovjek manje ima, to je zadovoljniji. (Paul Masson)

Toliko toga se događa što bih htio komentirati. Kako ne bi prošlo samo „onako“, odlučio sam se dati mali kroki nekoliko tema.

Mandatar Plenković

Konačno imamo nekoga tko je umjeren i samouvjeren. Ne izaziva, ali ni ne popušta. Svjestan svoje uloge svima je dao do znanja da on odlučuje. On, kao mandatar, ne prihvaća pritiske, iako znam(o) da nije moguće u potpunosti ignorirati pritiske pojedinih interesnih skupina. Podsjeća me na jednu izjavu ministrice okoliša Austrije od prije više od 20 godina. Mislim da se zvala dr. Fleming. Radilo se o lokaciji odlagališta za opasni otpad. Na izbor su ostale tri lokacije. Na svakoj od lokacija organiziran građanski otpor. Eksperti pisali mišljenja. I onda njena izjava: »Lokaciju odlagališta ću odrediti JA!«. Naravno da je to podrazumijevalo najbolje rješenje za sve, jer kada to ne bi bilo tako naštetila bi i okolišu, i stranci i sebi osobno.

Isto postupa i mandatar Plenković. Na upit što misli o pritiscima oko izbora za ministre odgovor je kristalno jasan: »Ja kao mandatar biram i odlučujem!« Naravno, (vjerujem) na način u korist svih nas, a ne samo stranke.

Mandatar Andrej Plenković djeluje kao najbolje umirujuće sredstvo. Kao najbolji sedativ. U Sabor je izazvao kulturu komuniciranja koja skoro da ne postoji niti kod onih koji se kite najvišim stupnjevima demokracije.

Znate već moj poslovni optimizam, dobronamjernost i možda čak i naivnost. Meni se sviđa jer budi nadu, a kad dođe razočarenje neka dođe. Bolje do razočarenja veseo, nego s »čemerom u duši«. I skoro sam siguran da razočarenja ovoga puta neće biti, iako sam sebi kažem »moš’ mislit«.

Sabor

Sazvan novi Sabor. Dobro je da postoji oporba koja ima sposobne žene, tako da je jedna od zamjenica predsjednika Sabora ipak žena. HDZ i Most (izgleda) u svojim redovima nemaju zastupnicu koja bi bila dorasla te pozicije.

Predsjednik Sabora, gospodin Petrov ima malih problema s poslovnikom, što je razumljivo, ali je nevjerojatno vješt s pisanjem poruka na mobitelu. Kao da mu nije prva već stota sjednica. Radi to nevjerojatnom brzinom. Tako brzo pisanje sam vidio samo kod mog unuka. No, kada to radi moj unuk on ne vodi sjednicu parlamenta, pa ispada da je gospodin Petrov spretniji od mog unuka. Ne igra se mobitelom i/ili računalom samo novi predsjednik Sabora. To zdušno radi i dio zastupnika. Najavljuje se red u Saboru, pa će zastupnicima, nakon dva i pol desetljeća biti pojašnjeno kako je njihovo radno mjesto u Saboru i kako se za vrijeme sjednica vrijeme ne bi trebalo kratiti igrom mobitelom.

Vlada i okoliš

Osnovano je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Veliki korak naprijed jer će se u ministarstvo inkorporirati i sektor voda. Prvi put od kada se na ovim prostorima spominje briga za okoliš i voda postaje dio okoliša. Korak natrag je stavljanje pod okoliš privrednog sektora, energetike. Da ministarstvo okoliša koristi i do sada danu mogućnost utjecaja na definiranje uvjeta pod kojima se može razvijati pojedini sektor, od poljoprivrede preko industrije do turizma, uvažavajući prihvatljivost sa stajališta prirodnih datosti, ali i priuštivost za džep građana, onda energetika ne bi imala što tražiti u okolišu. Moglo je sve ispasti i bolje za okoliš da se (konačno) dobila nadležnost nad tlom i (vratila) nad prostornim planiranjem, kao najjačim instrumentom održivog razvoja.

Nova organizacija okoliša ne bi trebala biti »policija iznad resora«, već netko tko će pomoći da se učinkovito koriste prirodni, ljudski i drugi razvojni resursi, temeljeći razvojne sektorske politike na »održivosti« i na taj način pomažući čak i demografskoj obnovi. Nažalost, uz »okoliš« se i dalje, samo kod nas u EU veže atribut »zaštita«, pa su oni koji štite okoliš ne dozvoljavajući ništa, u percepciji građana »dobri«, a oni drugi koji ga po mišljenju »dobrih« ugrožavaju, jer u njemu žele osigurati egzistenciju sebi, sugrađanima i naciji, a to je svatko tko želi premjestiti čak i samo kamen u prostoru, su »zli«. »Dobri« imaju iza sebe podršku (uglavnom okolišno nekompetentnih) medija, a »zli« odlaze s investicijama u druge države i/ili više uopće ne dolaze u Hrvatsku.

Na pogrešni način zaštićeni okoliš i priroda propadaju. Stotine tisuća neobrađenih i zaraslih oranica, vododerine, propadanje šuma, napuštena i zapuštena sela, propadanje malih gradova, odlazak mladih bez povratka.

NP Plitvice

U hvalevrijednoj emisiji Ekozona prilog o Plitvicama. Slike kako fekalije bućkaju u rupi stvarno su katastrofične. Siguran sam da tako nešto ne postoji nigdje, a kamoli tamo gdje se »okoliš štiti«, pa se isplati pogledati. Da sam vješt stavio bi to na YouTube. Apsurd apsurda je i da naselja na Plitvicama nemaju dovoljno vode u carstvu voda. Cijena nečega što se jednog dana možda izgradi je iznad granica privuštivosti za stanovnike. Spominje se 28 kuna/m³. Isti iznos kao u Sisku. Kao da strani eksperti imaju program koji na kraju uvijek izbaci broj 28. Da oni protresu računalo a mi glavu, onako da malo »mučnemo svojom glavom« sve bi moglo biti jeftinije, a siguran sam da ne bi trebali i Jaspers, koji eto upravo radi na ocjeni projekata.

Nadu za saniranje nacionalne sramote ispuštanja otpadnih voda u rupu i nedostatak pitke vode vidim upravu u pripajanju »sektora vode« okolišu. Ministar Dobrović s tim u vezi u emisiji izjavljuje: » …traži se interventno rješenje koje će dovesti do kvalitete koja će prouzročiti makar bitno manje štete za okoliš, ….. postoji namjera hitnog djelovanja i mi smo krenuli u smjeru rješavanja…« Vjerujem u namjeru djelovanja i izgradnju privremenog rješenja pročišćavanja otpadnih voda prije slijedeće sezone. Rješenje, za utržak od ulaznica od produženog vikenda, Uprava Plitvica ima već dobru godinu.

Ili Cemex ili »zimmer frei«

Čitam i samom sebi ne vjerujem: »Sutkinja Upravnog suda u Splitu donijela je nepravomoćnu presudu kojom poništava Rješenje o objedinjenim uvjetima zaštite okoliša za tvrtku Cemex Hrvatska ….. Presuda o poništenju Rješenja obrazložena je time što, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode nije u okviru prethodnog postupka dalo mišljenje o analizi stanja i elaboratu o načinu usklađivanja postojećeg postrojenja, što je bilo obvezno učiniti. Cemex je sa svoje strane Ministarstvu pravodobno dostavio potrebne analize i elaborate«. (Više na: http://www.solin-live.com/index.php/cemexu-opet-srusili-okolisnu-dozvolu/)

I tako Cemex polako gubi bitku na sve zahtjevnijem tržištu. Ne mogu ono što drugi mogu. Lakoća s kojom se u Splitu i Kaštelima odriču industrije je razumljiva. Oni će svi u »zimmer frei«! Radeći prije skoro 10 godina na studiji koja je trebala dati neku vrstu strateških puteva razvoja tvornice, nakon što im je na vrlo čudan način oduzeto pravo nad polovicom kamenoloma, kao jedan od scenarija, predlagao sam zatvaranje cementara. Kada vidim što se radi i dalje mislim da bi za sve to bilo jednostavnije. Uprava cementare ne bi bila izložena stalnim pritiscima, a i lokalna uprava i zeleni bi se konačno mogli baviti i drugim problemima, ako ih ima. Radnici bi se pak mogli baciti na »zimmer frei«. Problem bi se mogao pokazati kada bi bilo više »frei zimmera« i manje turista, ali ni to nije najgore kada bi se riješilo cementare. A zimi bi bila prava idila, jer se ne bi moralo stajati na rivi s transparentima »zimmer frei«.

Sisački »zimmer frei«

»Zimmer frei« polako dobiva bitku s hrvatskom industrijom. Nije to od jučer. Kada tome nije uzrok neki marifetluk u pretvorbi, poklanjanje strancima ili nešto slično, onda se jave zaštitnici interesa. Neki uništavaju proizvodnju da bi na životu zadržali neku zeleno – nedozrelu udrugu, a neki za mandat gdje se mogu igrati mobitelom.

Nastavimo li kako radimo, možda svi odemo u »zimmer frei«. Veliki »zimmer frei«. U Sisku smo već blizu kvalitete zraka kao u Švicarskoj. Industrije više nema. Još će malo proraditi rafinerija, pa onda stati… Pauze će biti sve duže, a rad sve kraći. Samo gdje će s tablama »zimmer frei« stajati Siščani jer nemamo rive? Još se ne zna, ali sam siguran da bi od EU-a mogli zatražiti studiju izvodljivosti za plato s transparentnima »zimmer frei«! Zbog svoje lako dokazive nepotrebnosti takve studije, EU bi sigurno prepoznala važnost za financiranje! Jedino ne bi dozvolila da studiju radimo sami, već bi je povjerila u ruke neke respektabilne konzultantske kuće, koja bi angažirala stručnjake iz neke egzotične zemlje, koji bi radili za »kikiriki«. Čuo sam za slučaj kao firma dobije posao za dnevnicu suradnika od 2 000 eura, a onda angažira lokalne za 50 eura po danu! Ako bi na platou bila i pipa za vodu, cijena vode bi se znala unaprijed. Zna se, 28!

Ljubljana smanjila naknadu građanima s 10.5 na 8 eura

U Večernjaku vijest kako je u Ljubljani sve naj u postupanju s komunalnim otpadom (iako novinar valjda radi senzacionalizma, a možda i neznanja piše kako se radi o smeću!) i kako su smanjili naknadu s 10.5 na 8 eura mjesečno. Desetljećima su naplaćivali 10.5 eura, dok nisu izgradili potrebnu infrastrukturu pa sada mogu smanjiti naknadu. Zaboravlja se spomenuti da Slovenci postupanje s otpadom na istim principima grade više od trideset godina, te da su veliki iskorak napravili nakon donošenja Strategije 1996. godine. Povukli su mnogo novca iz EU-a za provedive projekte, a ne za promašaje à la Marišćina. Danas su se koncentrirali na obradu ostatka miješanog otpada. Dobar primjer je u susjednom Krškom, iako je, unatoč svim priznanjima, tehnologija koju primjenjuju inferiorna onoj našoj, koju (još) ne primjenjujemo. Da je ta tehnologija postojala 1996. godine, troška za građane bi već poodavno bio i niži od 8 eura.

A u Zagrebu i dalje krivim smjerom. Od davne neprimjerene sanacije Jakuševca, tako da je i poslije sanacije Jakuševca, Jakuševec ostao Jakuševec, upravo se kroz prozor bacaju novci nabavkom krivih kamiona za prijevoz otpada. S takvim kamionima, u kojima se otpad praktički zdrobi i umjesto da ostane potencijalni resurs, otpad postaje smeće, kojeg nitko neće, pa ni u Resniku.