Svemirska era doprinijela popularnosti Zvjezdarnice i njenog časopisa
Za Zvjezdarnicu je 1965. kupljen školski Zeissov planetarij, koji je smješten u zgradu Tehničkoga muzeja u Zagrebu jer ga nije bilo moguće smjestiti u prostorije Popova tornja (Slika 1)
Drugo razdoblje djelovanja Zvjezdarnice (1945.-1954.)
Odlukom Ministarstva prosvjete šk. god. 1948/49. astronomija je ukinuta kao predmet u srednjim školama, što je astronomiju dovelo u nezavidnu poziciju. Usprkos tome 1953. je solidno obilježeno pola stoljeća od otvaranja Zvjezdarnice. Uređena je tamna komora za izrađivanje fotografija, dobiven je nebeski globus, materijal za izradu dvaju dalekozora-reflektora, radio-aparat te veći broj knjiga i karata neba
Tatjana Kren
Po završetku rata i formiranju federativne Jugoslavije pod komunističkom upravom, već 1945. godine ponovo je organizirano Hrvatsko prirodoslovno društvo (HPD) i Astronomska sekcija (AS) koja je već 9. srpnja 1945. s Marulićeva trga u Zagrebu organizirala javno promatranje pomrčine Sunca, u prisutnosti velikog broja građana Zagreba. Za pročelnika je izabran hrvatski astronom dr. Leo Randić (1917.-2002.), a za tajnika Ivan Jurković. Član odbora sekcije bio je pravnik dr. Gabrijel Divjanović (1913.-1991.), koji je još tijekom rata, u partizanskim redovima, napisao malu popularnu astronomsku knjižicu Zemlja i svemir. Knjižica je doživjela tri izdanja i nevjerojatnu nakladu od 100.000 primjeraka, što, bez obzira na okolnosti u kojima se nova komunistička vlast takvim načinom pokušavala dokazati kao narodna vlast, svakako svjedoči i o velikom zanimanju za astronomiju u narodu, tih poratnih godina kada je završetak velikoga svjetskog rata ulijevao ljudima novu nadu.
Zvjezdarnicu je 13. kolovoza 1945. svečano otvorio ondašnji predsjednik HPD-a, dr. Fran Tućan (1878. – 1954.,) sveučilišni profesor mineralogije i petrografije i prvi dekan novoosnovanoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Održan je astronomski tečaj, a među polaznicima tečaja neki su postali dobrovoljni suradnici (volonteri), što je ostala praksa u narednim desetljećima. Godine 1947. upravitelj Zvjezdarnice postao je profesor Juraj Golubić (1947.-1949.), a od 1949. do 1953. dr. astronomije Slavko Rozgaj (1895.-1978.)
Odlukom Ministarstva prosvjete šk. god. 1948/49. astronomija je ukinuta kao predmet u srednjim školama, što je astronomiju dovelo u nezavidnu poziciju. Usprkos tome, 1953. je solidno obilježeno pola stoljeća od otvaranja Zvjezdarnice. Uređena je tamna komora za izrađivanje fotografija, dobiven je nebeski globus, materijal za izradu dvaju dalekozora-reflektora, radio-aparat te veći broj knjiga i karata neba. Odobrena su sredstva za uređenje prostorija i nabavu instrumentarija.
Zvjezdarnica pod upravom Gabrijela Divjanovića (1954.-1978.)
Godine 1954. HPD je upravljanje Zvjezdarnicom povjerio dr. G. Divjanoviću koji je obilježio gotovo četvrt stoljeća njezina djelovanja (1954.-1978.) i po vlastitoj želji za sve suradnike bio samo Gabro. (Slika 3. Zvjezdarnica na Popovu tornju 1956.) Zvjezdarnica se kao primarnom zadatku posvetila radu na popularizaciji astronomije u narodu i taj je zadatak izuzetno uspješno obavljala. Šezdesete i sedamdesete godine predstavljale su svojevrsni preporod u djelovanju Zvjezdarnice, a uz popularizatorski, počeo se jače razvijati i stručni rad, tj. rad na opažanjima i mjerenjima, koja su obavljali mladi sudionici astronomskih tečajeva koji su bili održavani za učenike srednjih škola. Godine 1961. s Hvara je motrena potpuna pomrčina Sunca, snimljene su uspjele fotografije i objavljene u izdanju HPD-a, ABC pomrčine Sunca 15. veljače 1961. (autor: Milan Butorac).
Godine 1966. je organizirana prva astronomska ekspedicija izvan SFRJ, u Tursku, na promatranje prstenasto-totalne pomrčine Sunca (20. svibnja 1966.) u Ayvalik (Turska). Grupa mladeži iz toga razdoblja zanosila se i pacifističkim idejama, tada vrlo izraženima u svijetu, u intelektualnim krugovima okrenutima prema prisutnoj ratnoj opasnosti u izraženoj blokovskoj podjeli i prisutnosti tzv. hladnog rata. Taj je pacifizam najbolje izražen u njihovom djelu, koje je inicirao Divjanović, knjizi Drama u svemiru, tiskanoj 1960. (drugo izdanje 1966. godine, treće u znanstveno-popularnom časopisu HPD-a Priroda, 1995., a četvrto u posebnom izdanju Zbornika Naše plavo nebo Astronomskog društva Pitomača).
Tih se godina na Zvjezdarnici učio univerzalni svjetski jezik esperanto, koji je trebao poslužiti kao miroljubivi put za kontakte sa svim svjetskim državama, u kojima postoje istomišljenici pa je i Drama u svemiru već 1961. godine tiskana na esperantskom prijevodu kao Tragedio en la Universo (preveo esperantist Ivo Rotkvić) te je putem esperantista obišla cijeli svijet. Na Zvjezdarnici je tih godina djelovala i astronomska esperantska radio stanica – član Radio-kluba Zagreb, jedina takve vrste u svijetu. Pacifizam i esperanto rezultirali su Divjanovićevom zaslugom i stvaranjem međunarodnog esperantsko-astronomskog Kampa prijatelja mira u Primoštenu, gdje su se ljeti susretali astronomi i esperantisti iz svih krajeva svijeta, a na terasi restorana djelovala je turistička zvjezdarnica s prijenosnim teleskopom (promjera objektiva 11 cm) na tronošcu.
Divjanović je Zvjezdarnicu uključio u hrvatski Pagvaški pokret, na čijem čelu je bio akademik Ivan Supek. Svjetski Pagvaški pokret oformljen je protiv zlouporabe atomske energije.
Povodom 80. obljetnice HPD-a, Astronomska sekcija HPD-a kupila je 1965. za Zvjezdarnicu školski Zeissov planetarij, koji je, zaslugom dr. L. Randića, smješten u zgradu Tehničkoga muzeja u Zagrebu jer ga nije bilo moguće smjestiti u prostorije Popova tornja. Planetarij je i danas u funkciji u Tehničkom muzeju Nikole Tesle u Zagrebu (Sl. 1). Bilo je to i burno i zanimljivo razdoblje razvitka astronautike koja je uz astronomiju bila itekako važna suradnicima Zvjezdarnice, a s astronautikom je bila povezana i hrvatska tehnika i Tehnički muzej. Stoga je planetarij prvo vodila mlada suradnica Zvjezdarnice Branka Römer (1942.), a potom od 1972. do 2016., dugo i veoma uspješno, Ante Radonić (1951.), još jedan koji je prošao „zvjezdarničku školu“.
Povodom 60. obljetnice Zvjezdarnice, kao izraz priznanja Zvjezdarnici za rad s mladeži, odobrio je Sabor SR Hrvatske kupnju Zeissovog refraktora, promjera objektiva od 13 cm, s elektronskim praćenjem, koji je po dimenzijama odgovarao kupoli i koji je montiran 1966. godine. Imao je šest okulara s povećanjima 31, 49, 78, 122, 195 i 327 puta, filtre, okularni spektroskop i kružni mikrometar te niz drugih pomoćnih uređaja. Prije montaže obnovljena je kupola i izrađeno novo betonsko postolje za novi refraktor. Zbog nedostatka sredstava zvjezdarnička mladež je dobrovoljno sama napravila betonski temelj i brojne druge potrebne radove. Dotadašnji „Kučerin teleskop“, pohranjen je u Tehnički muzej u Zagrebu, pored Planetarija.
Zvjezdarnica je u tom razdoblju izdavala časopis Zemlja i svemir, pokrenut 1956. godine. Glavni urednik je do 1958. bio Oliver Wittasek, a odgovorni urednik dr. L. Randić, a potom su se smjenjivali drugi urednici dok ga s brojem 3-4 školske godine 1968/69. nije preuzeo Divjanović i od časopisa, koji je dotad bio časopis s malom nakladom, ubrzo stvorio visokotiražni i veoma popularni astronomski časopis. Godine 1970. promijenio mu je ime u Čovjek i svemir, sukladno njegovim razmišljanjima o humanistički angažiranom časopisu, i pod tim je imenom časopis započeo, uz svrhovitu propagandu, izuzetno uspješan pohod diljem SFRJ, da bi 1971. godine dostigao nakladu od 70.000 primjeraka, što je za astronomski časopis bilo mnogo i u svjetskim razmjerima, a svakako je dokazalo zanimanje najširih slojeva za astronomiju i astronautiku.
Časopis je prevođen na esperanto i pod nazivom Homo kaj Kosmo (1963.-1986.), godinama je čitan u esperantskim krugovima diljem globusa. Velikoj popularnosti časopisa i Zvjezdarnice pogodovala je i svemirska era koja je počela uspješnim lansiranjem sovjetskog satelita Sputnjik 1, 4. listopada 1957. te se nastavila u međusobnom nadmetanju SSSR-a i SAD-a, osvajanju Mjeseca i lansiranju brojnih svemirskih letjelica. Stoga je astronautika uključena i danas u nazivu Astronomsko-astronautičkog društva Zagreb (AADZ) te u dugogodišnjoj suradnji Zvjezdarnice s Tehničkim muzejem Nikole Tesle i Planetarijem.
Zvjezdarnica kao samostalna ustanova
Divjanović je, u dogovoru s HPD-om, oformio 1971. Zvjezdarnicu kao samostalnu ustanovu. Bila je to prilika za još slobodnije i bolje djelovanje u popularizaciji astronomije te stručnom i znanstvenom radu, kao i zapošljavanju novih djelatnika. Iste godine osnovano je na Zvjezdarnici Astronomsko-astronautičko društvo SR Hrvatske (AAD SRH), kao nastavljač Astronomske sekcije, u novim okolnostima Zvjezdarnice kao samostalne ustanove. Za prvog predsjednika izabran je dr. Milovan Ljubić (? – 1976.), a za tajnika G. Divjanović. Društvo je počelo još snažnije razvijati suradnju s astronomima-amaterima na području Hrvatske i okupljati ih te stimulirati osnivanje novih astronomskih društava i astronomskih grupa u školama. Veliku važnost u ostvarivanju komunikacije imao je časopis Čovjek i svemir.
U zajednici sa Zvjezdarnicom, AAD SRH je organiziralo astronomske tečajeve za učenike, za koje je uvijek vladalo veliko zanimanje te je 1971. godine zabilježen rekord od preko 700 sudionika tečaja sa zagrebačkoga područja. U radu s učenicima Zvjezdarnica se pokazala kao centar izvrsnosti. Suradnici Zvjezdarnice, pod vodstvom Zlatka Britvića (1928.-1989.), dipl.inž. geodezije, pripremali su mlade astronome-amatere za sudjelovanje na Republičkom i Saveznom natjecanju iz astronomije Pokreta “Nauku mladima”, na kojima su godinama po rezultatima bili u samom vrhu natjecanja. Mladi suradnici Zvjezdarnice također su bili aktivni u praćenju stalnih i povremenih nebeskih fenomena, a 1971. je započeto i organiziranje meteorskih ekspedicija. Mnogo je pozornosti posvećeno suradnji s astronomima-amaterima iz stranih zemalja te su suradnici Zvjezdarnice sudjelovali na više međunarodnih kongresa astronoma-amatera. Posebno dobra suradnja u tom razdoblju ostvarena je s mađarskim astronomima-amaterima.
U 70. godini njezina djelovanja, 1973., Zvjezdarnica se uključila u svjetsku proslavu 500. obljetnice rođenja Nikole Kopernika. Poljsko astronomsko društvo “Nikola Kopernik” odlikovalo je medaljom Kopernika, za posebne zasluge u proslavi Kopernikova jubileja, predsjednika JAZU akademika Grgu Novaka i tri suradnika zagrebačke Zvjezdarnice: dr. Žarka Dadića, Z. Britvića i dr. G. Divjanovića. U suradnji s Tehničkim muzejem i voditeljem Planetarija, A. Radonićem, otvorena je izložba, a suradnica Zvjezdarnice Tatjana Kren održala je u Tehničkom muzeju predavanje o životu i radu slavnoga poljskog astronoma, tekst kojega je objavljen u posebnoj, tehnički skromno opremljenoj publikaciji Nikola Kopernik i njegovo djelo. U Kopernikov muzej u Poljsku poslana je plaketa s likom Kopernika koju je modelirao suradnik Zvjezdarnice Gustav Kren (1950.). Iste je godine postao novi djelatnik Zvjezdarnice.
U razdoblju iza Drugoga svjetskog rata nastavljena je tradiciju Kalendara Bošković te je od 1950., uz prekide, do 1976. izlazio Almanah Bošković. Godine 1974. G. Kren pokrenuo je glasilo AAD SRH, Bolid, stručni časopis za objavljivanje opažačkih i drugih radova iz astronomije. Nakon prestanka izlaženja Almanaha Bošković u Bolidu je tiskan Mali astronomski godišnjak za narednu godinu te su time astronomi-amateri i dalje imali dostupne osnovne podatke potrebne prilikom astronomskih opažanja. AAD SRH nastavilo je organiziranjem ljetnih astronomskih kampova, koji se održavaju svake godine.
Objavljene karte Mjeseca
Z. Britvić je 1969. objavio Preglednu kartu Mjeseca te 1970. kartu Mjesec, a 1975., u izdanju Zvjezdarnice, Gustav i Tatjana Kren tiskali su prvu kartu zvjezdanog neba u SR Hrvatskoj, koja je tiskana u pet izdanja Zvjezdarnice (3 izdanja 1975., 1977. i 1980.), a za još tri izdanja Zvjezdarnica nije bila izdavač. Za njom je slijedila Karta Sunčevog sustava 1977. (autori: G. Kren, T. Kren i Čedomir Igaly) i vrteća karta neba (G. Kren i T. Kren 1985. i 1990.) te 1996. G. Kren. Sedamdesetih godina na Zvjezdarnici su se povremeno održavale prigodne izložbe kao npr. izložba posvećena hrvatskom astronomu dr. Slavku Rozgaju te ruskom astronomu Voroncov-Veljaminovu, koje je osmislio suradnik Zvjezdarnice Goran Ivanišević. Tih godina, zahvaljujući suradniku Zvjezdarnice, prof. dr. L. Randiću, Zvjezdarnicu su posjetili poznati svjetski astronomi: E.R. Mustel, M.S. Zvjerev, G.P. Kuiper i W. Zonn, što je u stručnom pogledu mnogo značilo za afirmaciju Zvjezdarnice.
Godine 1973. počeo je radom Opservatorij Hvar, izgrađen u suradnji Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Astronomskog instituta Čehoslovačke akademije znanosti. Od velike važnosti bilo je osposobiti potreban broj hrvatskih opažača za Opservatorij te se Zvjezdarnica pokazala rasadnikom studenata fizike i geodezije. Već 1973. suradnici Zvjezdarnice i članovi AAD SR Hrvatske sudjelovali su u stručnom radu i promatranju Sunca i ostalih nebeskih objekata na Opservatoriju Hvar i u okviru razmjene stručnjaka na osobnom usavršavanju s opservatorijem Ondřejev blizu Praga. Petorica od njih postali su vrsni znanstvenici vezani uz Opservatorij Hvar: astrofizičari Bojan Vršnak (1957.), Hrvoje Božić (1954.), Krešimir Pavlovski (1953.), Roman Brajša (1963.) i Drago Špoljarić (1958., geodetska astronomija).
Zvjezdarnica nije nikad prekinula veze sa svojim bivšim suradnicima pa je tako suradnik Zvjezdarnice, astrofizičar Vladimir Ruždjak (1947.-2013.), od 1981. predstojnik Opservatorija Hvar, od 1980. do 1982. bio i predsjednik AAD SRH, a takva praksa nastavlja se i danas. Oni koji nisu za životno zvanje odabrali astrofiziku, a prošli su „zvjezdarničku školu“, mogu se naći u najrazličitijim strukama, od matematike, fizike, kemije i ostalih prirodnih znanosti, geodezije i ostalih tehničkih znanosti do društvenih i humanističkih znanosti, u prosvjeti, javnim medijima, umjetnosti, redovima vojske i policije i u politici. Neki su uspješne znanstvene karijere ostvarili u inozemstvu, a počeli su se astronomijom baviti na Zvjezdarnici i Opservatoriju Hvar.
Deset godina nakon prve ekspedicije u Tursku, godine 1976., zaslugom Stjepana Šuntića, tadašnjeg predsjednika AAD SRH, organizirana je druga ekspedicija u Tursku, na promatranje prstenaste pomrčine Sunca. Mjesto promatranja 29. travnja 1976. u Turskoj bio je Turgutreis (Karatoprak) kod Bodruma, na obali Egejskoga mora, a vrijeme trajanja prstenaste faze za mjesto promatranja bilo je približno 6,5 minuta. U ekspediciji su sudjelovali i nagrađeni povjerenici časopisa Čovjek i svemir, profesori i nastavnici, te je za njih i mjesno stanovništvo organizirano promatranje tijeka pomrčine na projekcijski ekran.
Dana 1. ožujka 1978. dr. Gabrijel Divjanović je otišao u mirovinu, a novi direktor Zvjezdarnice postao je Zlatko Britvić. Novi djelatnik postao je Zdenko Marković (1940.-2015.), profesor geografije. Može se zaključiti da je pod Divjanovićevim upravljanjem Zvjezdarnica dostigla najveće uspjehe kao centar izvrsnosti te imala prosvjetiteljsku ulogu za učenike različitih uzrasta i škola iz cijele Hrvatske. Bila je oaza s nebom bez granica, okupljalište brojnih astronoma amatera, inkubator kadrova u astronomiji i svjetionik znanja o nebeskim prostranstvima.
Učenici izvan Zagreba bili su posebno aktivni na Zvjezdarnici za vrijeme studija u Zagrebu. Amaterska astronomska društva inicirala je Zvjezdarnica te su surađivala sa Zvjezdarnicom kao središtem hrvatske astronomije. Jednako tako je bilo s astronomskih školskim grupama kao vidom izvannanstavnih aktivnosti, a iz tog je kruga potekla inicijativa za uvođenjem astronomije u nastavu osnovnih i srednjih škola. Nastavnici su okupljeni u Nastavnu sekciju koja je sada u sklopu Hrvatskog astronomskog društva (HAD). Zvjezdarnica je, zahvaljujući esperantu i astronomskim esperantskim publikacijama bila poznata diljem globusa, astronomsko-esperantskim kampom u Primoštenu pridonijela je hrvatskom turizmu te svjetskom pacifizmu.
Gabro se dokazao kao veliki popularizator astronomije i prirodoslovlja i pisac brojnih članaka. U njegovo vrijeme zavidnog sklada „populizma“ i „elitizma“, Zvjezdarnica je prvenstveno pripadala mladima, ali i suradnicima svih generacija, struka i obrazovanja. Svi su oni bili volonterski suradnici Zvjezdarnice. Zajedništvo je potvrđivano Susretima generacija uz obilježavanje obljetnice 5. prosinca. Suradnici Zvjezdarnice i dobrovoljni sukreatori aktivnosti Zvjezdarnice, bili su nastavnici, sveučilišni profesori i akademici te ostali brojni mladi i stari ljubitelji astronomije koje je Gabro Divjanović uspio okupiti svojom karizmom. Stoga je Zvjezdarnica mogla tako uspješno djelovati.
-Nastavlja se-
* Izvorni tekst je objavljen u zborniku Povijest i filozofija tehnike, Kiklos – Krug knjige d.o.o. (2018.)