Sve više potajice piju i žene u srednjim godinama

Sve više potajice piju i žene u srednjim godinama

Prof. dr. Zoran Zoričić: Procjenjujemo da u Hrvatskoj danas imamo oko 200.000 ovisnika o alkoholu, a prekomjerno povremeno pije gotovo 800.000 tisuća ljudi. Problemi povezani s konzumacijom alkohola nisu samo problem pojedinca, već su oni obiteljski i društveni problem

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, kako je krenuo put liječničke struke i kakav je to njegov Zagreb, ZG-magazinu govori prof. dr. Zoran Zoričić, voditelj Referentnog centra za ovisnosti o drogama, psihijatar subspecijalist za alkoholizam i druge ovisnosti Klinike za psihijatriju KBC-a Sestre milosrdnice. Otkriva kakvo je to kontinentalno i mediteransko pijenje, koja pića prednjače i kakvu pomoć mogu dobiti ovisnici

Zašto volite Zagreb?

Za dijete rođeno u mediteranskom, razigranom, bučnom i nadasve prelijepom Šibeniku, bez mogućnosti nastavka visokog školovanja, Zagreb mi je oduvijek bio sudbinski. Predodređena stepenica u svijet, dok je nakon studija postao i mojim izborom. Prve su simpatije spram njega počele još dok sam bio dijete, dolascima kod rodbine. Bile su to svakako igre u Maksimiru, posjete zoološkom vrtu, vožnje tramvajem uz upoznavanje starog centra grada. Studij je pak donio onaj svagdašnji Zagreb, užurban, nenašminkan, pomalo umoran. On mi je subjektivno bivao mnogo ljepši, zahvaljujući poletnosti mladosti i optimizmu anticipacije osobne i profesionalne budućnosti.

Kakvi su vam bili studentski dani?

Zahtjevan studij i odgovorna struktura osobnosti dali su pečat studentskim danima, često postavljajući obveze ispred trenutaka opuštanja i radosti. Ipak, druženja s vršnjacima, izlasci, prve manje ili više nes(p)retne simpatije i ljubavi vezale su me sjećanjima trajno uz Zagreb.

Gdje se izlazilo?

Bili su to Kulušić, Big Ben, ali i druženja s kolegama studentima u medicinarskom klubu »Komi« pa klubu Šibenčana u Zagrebu.

Živite u Zagrebu?

Da, otvorenost ovoga grada prema došljacima, njegova nacionalna simbolika, mogućnosti stručnog usavršavanja, kao i dostupnog relativno komfornog načina života za obitelj, doveli su me do odluke o izboru Zagreba kao trajne životne destinacije. Za razliku od mog omiljenog kantautora Arsena Dedića, mogu reći kako se Zagreb i ja volimo javno, poštujući i »štedeći« jedan drugoga. Emotivni vatromet uzajamnog odnosa u mladosti ustupio je mjesto ugodi, u zrelijim mi godinama.

Kako ste krenuli put liječničke struke?

Nakon dječačkih nezrelih sanjarenja o plovidbi dalekim morima s kapetanskom kapom na glavi, u pubertetskim sam godinama osjetio poriv da se bavim liječničkom profesijom nastojeći istodobno da pomažem ljudima, ali i da profesionalno i socijalno ostvarim sebe. Znate, svatko od nas ima potrebu pokazati svijetu koliko je dobar, odgovoran i sposoban. Liječnička je profesija i tada, u doba moga odrastanja bila priznata i apolitična, što sam uvijek smatrao dobrim izborom.

Ipak, moram reći kako nisam nikad tvrdio da želim biti psihijatar, i moj izbor specijalizacije bio je produkt spleta okolnosti, odnosno, psihijatrija je bila jedna od specijalizacija koju sam bio spreman prihvatiti. U trenutku kada mi je ponuđena, objeručke sam je prihvatio. Danas sam sretan zbog tog izbora jer u pozivu sam se našao, a psihijatrija mi je ponudila široko znanje i iz drugih rubnih struka: filozofije,sociologije, psihologije, povijesti.

Objasnite ovaj akcent na alkoholizam.

Došavši specijalizirati i raditi na Kliniku za psihijatriju KBC-a Sestre milosrdnice, vodeće kuće za ovisnosti u našoj zemlji, s ogromnom ostavštinom impozantnog djela Vladimira Hudolina, izbor subspecijalizacije se nametnuo sam od sebe. Odluci je bitno doprinijela i spoznaja da kroz »adiktologiju« mogu biti znatno kompletnijim psihijatrom, koji se istodobno služi psihoterapijom, socioterapijom, kao i psihofarmacima.

Ubrzo po specijalizaciji sam magistrirao, doktorirao, napravio subspecijalizaciju, preuzeo vodstvo najprije zagrebačkog Udruženja klubova liječenih alkoholičara, potom hrvatskog, a od prošle godine i svjetskog udruženja. To je svakako priznanje meni osobno, ali i cijeloj obitelji hrvatskih klubova. Prije sedam godina, kada je profesor Slavko Sakoman otišao u mirovinu, ja sam preuzeo vođenje Referentnog centra za ovisnosti o drogama odnosno osnivač sam i modela tretmana patološkog kockanja.

Bavite se i mladima. Kako oni stoje s konzumiranjem alkohola? S koliko godina počinju, pomiče li se ta granica?

Problemi povezani s konzumacijom alkohola proizlaze iz sociokulturnog modela pijenja u određenoj sredini, koje je uvijek dio rituala i u funkciji održanja društvene strukture. Drugim riječima, nema pijenja kod mladih bez primjera pijenja nas starijih. Pilo se u našoj generaciji rano, pije se i danas. Kreće se s 12 godina i to dečki, curice s 13. Ranije smo odlazili u disko-klubove da bismo popili i proveselili se, danas se mladi napiju prije ulaska u klubove, pošto im je to jeftinije.

Istina, počinju piti i nešto ranije od nas, na način tzv. ekscesivnog ispijanja većih količina alkohola u kraćem vremenu, s ciljem da se što brže napiju. Iza svega stoji nezrelost, čin inicijacije u vršnjačku skupinu i pripadnosti istoj. Vršnjačka skupina je u funkciji kolektivnog »NE« autoritetu oca i nas odraslih i stoga ima formativno iskustvo. Svi mladi trebaju proći iskustvo vršnjačke skupine kako bi stekli temelje za uspješnu socijalizacije.

Što najčešće piju? Pivo, čini se. A djevojke? Je li još popularan bambus ili…?

Dečki u pravilu kreću s pivom, cure s tzv. produženim pićima: juice-vodka, viski-kola, bambus.

Koliko reklame pridonose konzumaciji alkohola kod mladih?

U pozadini porasta konzumacije pića stoji zakonska odluka o pivu kao prehrambenom proizvodu i mogućnost njegovog reklamiranja kroz suvremene medije. S obzirom da industrija piva generira velike financijske dobiti proizvođačima, jedan dio profita ulaže se u marketing proizvoda, koji konzumaciju piva povezuje s vrhunskim sportom te mladim i sretnim ljudima. Larvirana (skrivena) poruka glasi da je mladost povezana sa zabavom, pivom i zdravljem. Marketinški vrhunski smišljeno, ali licemjerno, neodgovorno i pogrešno!

Koliko je u Hrvatskoj ovisnika…

O alkoholu?

Procjenjujemo da u Hrvatskoj danas imamo oko 200.000 ovisnika o alkoholu, a prekomjerno povremeno pije gotovo 800.000 tisuća ljudi. Problemi povezani s uporabom alkohola nisu samo problem pojedinca, već su oni obiteljski i društveni problem. Svaki četvrti do peti Hrvat, direktno ili indirektno trpi posljedice prekomjerne konzumacije alkohola, što pijenje stavlja među vodeće javnozdravstvene probleme.

Je li vino »hrana« ili alkohol? Kako popiti samo jednu čašu vina uz ručak? Povlači li ona još jednu? Koji karakteri to mogu piti, ako mogu?

Vino je alkohol, pivo također! Postoje ugrubo dva modela pijenja, mediteranski i kontinentalni. Kod mediteranskog je očuvana sposobnost kontrole, ali ne i apstinencije. Drugim riječima, pije se svaki dan umjerena količina alkohola. Nakon trideset godina takvog pijenja dolazi često do ciroze jetre. Kontinentalni model pijenja znači očuvanu sposobnost apstinencije, ali ne i kontrole. Drugim riječima, može se apstinirati na par dana, ali petak i subota rezervirani su u pravilu za opijanje. Ovaj način pijenja socijalno je vidljiviji.

Pitali ste za karakter?

Da.

Što se karaktera tiče, mnogi se ovisnici pozivaju na njega misleći na čvrstoću volje. Ipak, često im kažem da ste imali karakter, ne bi bilo ovisnosti. Karakter, a još više uvid u problem te motiviranost za izmjenom stila života i apstinencijom doprinijet će (za)liječenju.

Može li se biti vikend konzument alkoholnih pića?

Većina adolescenata, mladih i obiteljskih ljudi između 25 i 35 godina su vikend potrošači alkohola i razvijaju učestalo psihološku ovisnost o alkoholu.

Koji je postotak alkoholičara žena, odnosno muškaraca? Koji prednjače?

Pijenje kod Hrvata još je uvijek dominantno muška aktivnost i omjer je negdje 5 do 6 :1. Ali vremenom se ipak smanjuje, odnosno – sve više piju i žene! Najveći broj žena pije u srednjim godinama, potajice, a zamjećujemo trend učestalih opijanja i kod adolescentica.

Što se kod vas u bolnici nudi onima koji se žele riješiti ovisnosti o alkoholu? Imate li mladih ovisnika?

Na Klinici nudimo programe stacionarnog i izvanbolničkog liječenja. Za pacijente izvan Zagreba te za tjelesno oštećene pacijente nudimo hospitalni tretman, dok za one iz Zagreba koji nisu tjelesno jače oštećeni nudimo programe tzv. parcijalne hospitalizacije, odnosno dnevnu bolnicu i obiteljsko liječenje, bilo individualno, bilo kroz grupe. Mladih s problemom ovisnosti o alkoholu ima vrlo malo, pošto je za razvoj te ovisnosti potrebno par godina. No s obzirom da je svako pijenje mladih rizično pijenje, zbog njihove niske tolerancije na alkohol imamo programe tzv. inicijalnih ambulanti i motivacijske razgovore. Sve je s ciljem razvijanja kritičnijeg stava prema pijenju, ali i uspostave maturacije odnosno sazrijevanja i osvješćivanja problema.

Zašto počinju piti? Što kažu vaši pacijenti? Da utope tugu ili? Pretpostavljam, razni su razlozi…

Najčešće se počinje piti da bi se bilo dijelom grupe vršnjaka, zbog osjećaja socijalizacije, pripadnosti i druženja. Manji dio ljudi pije zbog bijega od stresa ili problema, odnosno depresivnosti. Proporcionalno tome češće naginju žene.

Koje ovisnosti alkohol povlači za sobom? Pušenje, kockanje?

Konzumacija alkohola kod mladih može za sobom povlačiti eksperimentiranje s nikotinom, kanabisom, tzv. dizalicama (ecstasy, amfetamini…) U pravilu uz rane konzumacije alkohola veže se i slabiji školski uspjeh, učestalija delikventna ponašanja, seks bez zaštite, neželjene maloljetničke trudnoće…

Održa(va)li ste i predavanja po školama, kakav je odaziv mladih?

Predavanja na temu ovisnosti sastavni su dio mjera prevencije i kroz proteklih dvadesetak godina održao sam ih mnogo, diljem Hrvatske, u lokalnim zajednicama, školama, putem medija. Mislim da su uglavnom dobro prihvaćena, ali iskustvo me naučilo da je poželjno da budu interaktivna, provokativna i nadasve iskrena. Mladim se ljudima ne smije ništa zabranjivati, mora ih se upoznati sa sredstvom, posljedicama eventualnog uzimanja tog sredstva te ih dovesti pred osoban čin odluke. Svakako naglašavajući kako uz slobodu odluke pod ruku ide i osobna odgovornost za njene posljedice. Zapravo, učim ih što znači i predstavlja odrastanje.

Planirate li kakve aktivnosti u radu s alkoholičarima? Zajedničke grupe možda?

Ovisnost o alkoholu se liječi prvenstveno kroz grupu, tek onda individualno. Kroz Savez klubova organiziramo kontinuitet rada klubova, sportske susrete, večeri kulture, poezije, simpozije, obilježavanje obljetnica. Slave se i Nove godine. Ukratko, živi se intenzivno životom trezvenjaka, puno bogatije u odnosu na period pijenja koji je prethodio liječenju i uspostavi apstinencije.

Napose, recite u kojem kvartu danas živite? Ima li sve, ili mu infrastrukturno štogod nedostaje?

Zadnjih 15 godina stanovnik sam Utrina. Volim ovaj novozagrebački kvart zbog zelenila, dostupnosti tržnice, škole, ambulante. Uživam u njemu u vožnji bicikla pod krošnjama platana, koje nudi ravnica novozagrebačkih kvartova. Bundek i trgovački centri podignuti u okolici znatno su podigli kvalitet stanovanja u Novom Zagrebu. Pomalo me strah da implementacije novih zgrada ne naruše urbanistički sklad novozagrebačkih naselja. Tu bi gradski oci i nadasve urbanisti trebali biti savjesniji i odgovorniji. Danas stanovnici Utrina preferiraju kvartovske kafiće i pomalo se gubi orijentacija na centar grada, koji je najčešće zbog otežanosti parkiranja slabije dostupan.

Je li vam Zagreb grad po mjeri čovjeka?

Obišao sam svijet, vidio dosta gradova, često poželio i živjeti u nekima od njih. Kada bih mogao, od svakoga bih ponešto »ukrao« za Zagreb: Parizu latinsku četvrt, Londonu Hyde park , Valenciji ispražnjeno korito rijeke u centru grada s parkovima i igralištima, Istanbulu Grand Bazaar, Toledu gordost, Veneciji umiranje u ljepoti… Zagreb ima od svega toga ponešto. Stara Tkalča nudi susret mladih i radost ljetnih večeri, Maksimir igru i bijeg od svakodnevnog stresa, Dolac kao trbuh grada mjesto je okupljanja i susreta, ali i nostalgije za prošlim vremenima. Kaptol potiče gordost kroz poniznost, a Grič građanski ponos.

Naglašavajući kako svatko od došljaka dolaskom u Zagreb treba donijeti lijepo lice zavičaja, ali i ostaviti za sobom loše manire, odnosno prihvatiti navade sredine koja ga je otvorenošću primila i počastila. Treba i sudjelovati u razvoju građanske uljuđenosti, pa uz sve to potvrđujem svoju ljubav u grad koji sam izabrao i koji svakako ima dušu i građen je po mjeri čovjeka.