Sve više ljudi treba pomoć socijalne skrbi a resursi su jako ograničeni

Sve više ljudi treba pomoć socijalne skrbi a resursi su jako ograničeni

Društvo u kojem danas živimo je vrlo složeno, vrijednosti su mu se promijenile a problemi u obiteljima i međuljudskim odnosima su dublji i dramatičniji. Mijenja se uloga obitelji, sve češće izostaje obiteljska podrška i solidarnost. Obitelji se teško nose s tim promjenama, radi se duže, javlja se kod mnogih strah za egzistenciju…

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastala, kakav je bio Zagreb osamdesetih i što su radili na romantičnoj šljunčari ZG-magazinu govori Meri Gatin, ravnateljica Centra za odgoj i obrazovanje Tuškanac. Otkriva s čime se sve u radu susreću socijalni radnici, kakav je to strah prisutan, što je ostalo od obitelji i kakva je sudbina djece i nemoćnih.

Zašto volite Zagreb?

Odmah da kažem kako sam odrastala u Metkoviću, u dolini rijeke Neretve. Moje djetinjstvo obilježeno je tom rijekom i bojama meni najljepše doline. Znam da se gotovo svakoj generaciji čini da je njima bilo najbolje, i da je svijet tada bio bolji, ali odrasti u Metkoviću za mene je značilo slobodu i bezbrižnost.

Kakvim pamtite Zagreb? Školovanje?

Bio je to Zagreb osamdesetih, pa mislim da zapravo ne postoji bolje vrijeme i mjesto za proživjeti mladost. Novi val, klubovi Kavkaz, Zvečka, Lapidarij, Jabuka, Kulušić pa matineje u Studentskom centru… Ispočetka mi je bilo teško u Zagrebu jer mi je nedostajala obitelj i moj grad, ali vremenom je Zagreb postajao baš to – moj grad! Onako kako sam ga upoznavala. Živjela sam na Savi u studenskom domu.

Kako vam je bilo tamo?

Ponajprije se sjećam da je bilo teško pronaći neki mirni kutak za učenje, pa smo znali učiti i na Jarunu, koji je tada bio svojevrsna romantična šljunčara.

Kakva je bila moda u to vrijeme?

Bila je kao i sve ostalo u osamdesetima – meni zanimljiva! Doduše, nije bilo puno izbora u trgovinama, ali zato je odlazak u Trst u shopping bio poseban doživljaj. Prve “levisice” (još ih se sjećam), gramofonske ploče i naravno, “šverc” na granici. Prava avantura.

Kako ste se odlučili za poziv socijalne radnice?

Naravno da u ranijoj mladosti nisam imala jasnu sliku što rade socijalni radnici, ali kako sam završila pedagoški smjer u srednjoj školi zavoljela sam sociologiju, psihologiju i pedagogiju i htjela sam studirati nešto slično. Nisam htjela biti profesor, ali sam željela raditi s ljudima, i tako se “iskrisatilizirao” studij socijalnog rada. Za sebe nisam mogla bolje odabrati i nikad nisam požalila zbog izbora svog zvanja. U to vrijeme nije postojala profesionalna orijentacija, nisu postojale brošure koje su predstavljale studije, tako da sam slučajno odabrala najbolje za sebe.

Na kakvim je granama danas poziv socijalnog radnika?

Danas socijalni radnici imaju daleko bolji status u društvu nego u osamdesetima kada sam diplomirala i zaposlila se. Javnost više zna što radimo i koja nam je uloga u društvu, a taj status, tijekom godina stvorili smo mi sami. To više jer studij socijalnog rada pruža kvalitetno obrazovanje, mogućnosti dodatnog obrazovanja su dostupne, a valja znati da se socijalni radnici obrazuju tijekom cijelog svog radnog vijeka. Ipak,društvo se mijenja što je i izazov za našu struku pa moramo brzo odgovoriti i pobrinuti se za nova i dostatna nam znanja.

Kakva konkretno?

Ono na čemu radimo jest naš utjecaj na donošenje zakonodavnih dokumenata, ali i na senzibiliziranju društva za ljudska prava i potrebe svih njegovih članova. Nažalost, s vremenom su se dogodile i neke loše promjene, jer sve nas je manje u sustavu zdravstva i obrazovanja i to je jako loše.

Postali ste i svojevrsna opasna meta nezadovoljnih korisnika?

Da, ono što se događa unazad nekog vremena jest da smo postali javna meta! Javnost zaboravlja da smo ponajprije profesionalci, a o našem radu sude ljudi koji ne znaju naš posao i s čime se svakodnevno nosimo.

S kakvim se društvenim problemima danas bave socijalni radnici?

Društvo u kojem danas živimo je vrlo složeno, vrijednosti su mu se promijenile a problemi u obiteljima i međuljudskim odnosima su dublji i dramatičniji. Mijenja se uloga obitelji, sve češće izostaje obiteljska podrška i solidarnost. Obitelji se teško nose s tim promjenama, radi se duže, javlja se kod mnogih strah za egzistenciju…

A djeca?

Djeca su sve više prepuštena institucijama, zatrpana su brojnim aktivnostima, sve su manje s roditeljima. Sve je veći udio starije populacije u Hrvatskoj, i ta tendecija će se nastaviti, to je poseban izazov za društvo.

A siromaštvo?

Siromaštvo? Pa svaki peti stanovnik Hrvatske je u riziku od siromaštva, starije i osobe s invaliditetom, nezaposleni i djeca gotovo da nemaju šanse izaći iz svijeta siromaštva. Hrvatska je u vrhu europskih zemalja po izloženosti stanovništva u riziku siromaštva.

Kakvo je ulaganje u socijalnu zaštitu?

To se ulaganje u našem društvu često prikazuje kao nepotrebna potrošnja, umjesto da se shvaća kao investicija u ljude i ljudski kapital. Posebice jer se tako sprječava apsolutno siromaštvo i pomaže osobama da iziđu iz njega.

Sa kakvim se teškoćama suočavaju “socijalci”?

Socijalni radnici se danas suočavaju sa sve težim i složenijim posljedicama gospodarske i društvene krize, jer sve je više korisnika koji trebaju podršku i pomoć socijalne skrbi, a resursi za pružanje pomoći i socijalnih usluga su jako ograničeni.

Kojim aktivnostima se bavite u radu Hrvatske udruge socijalnih radnika koju ste dugo vremena predvodili?

Hrvatska udruga socijalnih radnika je strukovna udruga, koja u raznim oblicima postoji od 1954. godine. Osnovana je s ciljem promoviranja struke socijalnog rada i objedinjavanja socijalnih radnika radi zajedničkog djelovanja. Udruga je razvila niz aktivnosti, od donošenja etičkog kodeksa socijalnih radnika, organiziranja konferencija, simpozija i okruglih stolova. Sustavno organiziramo edukacije za stručnjake koji rade u djelatnosti socijalnog rada, sudjelujemo u izradi prijedloga zakona i pravilnika koji se odnose na naš rad. Tu je i suradnja s medijima u vezi važnih pitanja po struku, uključeni smo u aktivnosti Međunarodne udruge socijalnih radnika (IFSW). Imamo aktivnosti.

Kako komentirate slučajeve zlostavljanja i zanemarivanja djece, u kojima se spočitava nepravovaljan rad socijalnih randika?

Šira javnost, pri čemu mislim i na medije, sklona je pozivati na odgovornost samo socijalne radnike u slučajevima koji su se nažalost nedavno dogodili. Kada se dogodi kakvo nasilje ili zanemarivanje, obično se kaže da je “sustav zakazao”. Međutim, odgovornost je prvenstveno na počinitelju i važno je da se ta percepcija promjeni. Sigurno je da ima i propusta u radu, ali moramo znati da je ljudsko ponašanje često nepredvidivo. Isto tako se pitam gdje je i odgovornost šire zajednice i kako se odjednom može dogoditi takva eskalacija, a da nitko iz bliže okoline ne primijeti što se događa? I ono što je posebno važno kada govorimo o suzbijanju nasilja jest dobro funkcioniranje svih sustava: zdravstva, obrazovanja, pravosuđa i socijalne skrbi.

Što mislite o stavu javnosti prema socijalnim radnicima?

Prema analizi stručnih radnika, najveći problem sustava socijalne skrbi jest taj da je sustav centraliziran jer 1521 stručni radnik skrbi za 400.000 (in)direktnih korisnika. To je nešto što bi javnost trebala znati, jer mi se čini da nas dio javnosti doživljava kao neradnike. Svatko nas ima pravo napadati, bez znanja i uvida u naš stručni posao. Neprofesionalci sebi uzimaju za pravo da sude i prosuđuju ono za što smo se mi školovali kao stručnjaci, a tako se stvara atmosfera linča! Moje kolegice i kolege se boje raditi svoj posao, pogotovo nakon strašne tragedije u Đakovu.

Koji su vam radni izazovi na mjestu ravnateljice Centra za odgoj i obrazovanje Tuškanac?

Centar za odgoj i obrazovanje Tuškanac skrbi o djeci i mladima s teškoćama u razvoju. Na tom radnom mjestu sam tek godinu i šest mjeseci. U okviru ustanove imamo i osnovnu školu s posebnim programom, pružamo usluge psihosocijalne rehabilitacije za više od 200 korisnika a imamo i usluge smještaja i cjelodnevnog boravka. Imam sreću da u Centru rade iskusni i stručni radnici a kako dobar dio njih radi u Centru Tuškanac više desetljeća, jako su mi pomogli da “pohvatam konce”.

Kako je raditi s djecom, mladima?

Najbolji dio mog posla su djeca i mladi koji su nam povjereni na skrb, lijepo je gledati kako napreduju, a poseban je trenutak kada neki od njih maturiraju. Većina djece i mladih koji koriste uslugu smještaja dolaze iz problematičnih obitelji. Naš rad podrazumijeva i rad s njihovim roditeljima, što je jako važno, jer se djeca nakon završene škole vraćaju svojim kućama. Ono što me posebno (u)čini sretnom jest ljudska dobrota, naši volonteri i donatori koji godinama čine dobro djeci i mladima u Centru i to nesebično, samozatajno i s puno ljubavi.

U lijepom ste zelenom ambijentu na Tuškancu i Prekrižju…

Tuškanac i Prekrižje su čarobni u sva godišnja doba, na obje lokacije imamo parkove, a na Prekrižju imamo i voćnjak. Naši korisnici i djelatnici u stalnom su doticaju s prirodom. Na obje lokacije smo pokrenuli rad u vrtovima temeljen na permakulturi. Na Tuškancu su nam se pridružili i učenici Osnovne škole Jabukovac. Tako da se zahvaljujući tom projektu oni uključuju u život lokalne zajednice i stječu nove prijatelje. Živimo i radimo u prirodi, a svi sadržaji grada su nam lako dostupni pa ih često i koristimo.

Kvart u kojem živite, je li po vašoj mjeri?

Živim na Savici već dugi niz godina, tako da su moja djeca išla u vrtić i u osnovnu školu na Savici. Naš kvart je zelen, imamo dovoljno parkova i igrališta. Sava i nasip su na neki način duša kvarta, uz nasip još uvijek postoje trnjanske kuće i vrtovi. Tu se zaista osjećam kod kuće jer dovoljno je mali kvart da poznajete stanovnike, a opet i dovoljno velik da ima sve sadržaje koji vam trebaju. Moja djeca su se igrala sama iza naše zgrade, imala su sigurno i bezbrižno djetinjstvo. I danas njeguju prijateljstva koja sežu u vrtićke dane, a to je moguće samo u ovakvim kvartovima.