Sve je za “+5”, a nama ostaje “kikiriki”
Kako u MOL-u sjede mudri imam osjećaj da bi MOL mogao kupiti HEP, ali tek kada pojeftini radi principa »kupi skuplje, prodaj jeftinije«, kao ranije INA-u za »kikiriki«. Raste li kikiriki u Mađarskoj ne znam, ali to se u žargonu tako kaže za ono što mi dobijemo za prodaju našeg, čak i kada je sve izgleda(lo) za »+5«
dr. sc. Viktor Simončič
Vladino rješenje problema je obično loše koliko i sam problem. (Milton Friedman)
Plin neće poskupjeti građanima jer je Vlada učinila nadnaravne napore i pronašla uštede od potrebnih 20 – 25 % poskupljenja u unutrašnjim rezervama lanca: plin iz bušotine, preko opskrbljivača i dobavljača do štednjaka. Zamislite, netko je našao uštedu od 20 – 25 %! Da nije taj genijalac? Kako je moguće da se nađe mogućnost tolike uštede? Ako je to istina, onda netko treba odgovarati jer je od građana i privrede do sada uzimao više nego što pripada po dobroj poslovnoj praksi. Kada to već nije uradila Vlada, evo teme za DORH! Tko je zadnjih godina od građana uzimao neprimjereno visoku maržu? Koji političari su bili tako neodgovorni da su dozvolili da nas pljačkaju?
I ne bi meni na pamet došlo to pitanje da mi, kao jedna od životnih lekcija nije u sjećanju ostalo putovanje s profesoricom Verom Johanides, službenim Mercedesom nekadašnje Sisačke željezare, u Zenicu. Profesorica Johanides je bila vrh tadašnje inženjerske prakse, ali i među prvim osobama koje su prepoznale značaja očuvanja prirodnih resursa i zaštite okoline. Tada je okolina bila isto što je danas okoliš. Profesorica Johanides je bila u grupi onih koji su sudjelovali u podizanju Plive. Pomogla je da se proizvode lijekovi koji se nisu mogli nabaviti zbog blokade koju su Jugoslaviji, pedesetih godina prošlog stoljeća nametnuli i sa Zapada i sa Istoka. Pomogla je da se izgrade i druge tvornice.
Posebno je stručna bila u bio – tehnološkim procesima. Procesima koji se temelje na djelovanju mikroorganizama. Odgojila je generacije inženjera. Danas postoji i nagrada za mlade znanstvenike s njenim imenom. S njom su vezani moji prvi razgovori oko genetski modificiranih organizama. Bez takvih modifikacija ne bi imali na raspolaganju mnoge lijekove iz grupe antibiotika, ali je u širokoj primjeni potreban i oprez. Posebno su me impresionirale njene rasprave o vinima. Uz vino. Navečer, u neobaveznim razgovorima, kada smo za njenim stolom uglavnom slušali.
»Simončiču, znate li vi… «
Mene je, kao jednog od prvih nastavnika zaštite okoline početkom osamdesetih, prihvatila nakon druženja na jednom od tadašnjih brojnih savjetovanja. Koliko je samo profesorica znala! Ja, iako više nisam bio početnik, najčešće sam je slušao otvorenih usta. Znala je ona koliko ja (ne)znam, ali mi to nikada nije htjela pokazati. Učila me, iako nisam nikada bio njen student. Naši razgovori, a znao sam je svakih par mjeseci posjećivati i kada više nije mogla izlaziti iz stana, bili su prije monolozi, koji su započinjali sa: »Simončič, znate li vi…«. Simončič obično nije znao, ali je znao slušati i poslije toga je znao i to što je čuo. I tako na putu iz Zenice, gdje su profesoricu dočekali u najvećem stilu, a radilo se mislim o problemima vezanim za zagađivanje zraka, kaže ona meni: »Simončič, jeste li vidjeli kako se hvale s uštedom energije od 20 posto!?« Ja sam skoro pohvalio kako je to odlično, ali sam naslućivao da mi je bolje pričekati, jer sam iz iskustva znao da poslije onog »Simončič« slijedi i pouka. Profesorica je nastavila: »Ma zamislite, Simončiču! Hvale se s 20 % uštede energije, a gdje su do sada bili? Tko je dozvolio da se do sada gubila tolika energija? Gdje su bili inženjeri?«.
I da nije bilo profesorice Vere Johanides, ja ne bi znao da uštede od 20 i više posto nisu moguće samo tako. Pa niti u plinu. I zbog toga se meni čini da uštede u cijeni plina ili ne postoje i služe samo da prođu lokalni izbori ili su bile predmet neke vrste dosadašnjeg koruptivnog načina ponašanja političke vrhuške na štetu građana. Manje me brine ako su nam namjerno do sada preplaćivali plin. Taj novac bi se negdje morao naći. Više me brine ako se ide na iscrpljivanje tvrtki na način da im se uzima potrebna akumulacija za proširenu ili čak jednostavnu reprodukciju, samo kako bi se dobro prošlo na izborima. Ako je to slučaj, a nije nevjerojatno da bi i to mogao biti jedan od scenarija, onda se bojim da bi moglo vrijediti ono: »Taman sam magarca (na primjer HEP) naučio živjeti bez hrane (bez novca za reprodukciju), a on uginuo!«
S plinom, vjetrenjačama i energijom nekako mi sve liči na igru mačke kada hvata rep? Ako nema uštede na račun koruptivnih i monopolističkih marži i naknada, plin mora ići na tržišnu cijenu. Tržišna cijena je nekih 20 – 25 % viša od sadašnje. Ali Vlada kaže da plin neće poskupjeti, jer će INA prodati skupi plin HEP-u, a on će dati jeftini plin narodu. Gubitak za HEP? Meni je logičan. Postaje li HEP, umjesto tržišne tvrtke neka vrste socijalne kompanije? To mi se također čini logičnim, ako će kupovati skuplje i prodavati jeftinije. No u određenim uvjetima nije to ni nemoguće, posebno kada se radi o našem plinu, neke vrste obiteljskog blaga koji pripada svim građanima Hrvatske pa nema razloga, ako je naš, da za nas bude i jeftiniji. Rade to na mnogim područjima, raznim poreznim i drugim mjerama, u cilju očuvanja standarda vlastitih građana i druge države.
Opreza nikad dosta
No bude li kupovala skuplje, a prodavala jeftinije, kompanija HEP mora gubiti na vrijednosti. A Vlada i dalje planira prodati dio HEP-a da bi se kupila INA. Ima i tu tračak svjetla za standard građana. Kada bi HEP prodali i kupili INA-u, onda bi valjda pojeftinio plin, a HEP ne bi više plin prodavao jeftinije od nabavne cijene, nego po principu »pošto kupio po to prodao«. Ali ako zbog socijalne politike i principa »skupo kupi, jeftinije prodaj« kompanija HEP počinje sve manje vrijediti na tržištu, onda ćemo morati prodati više HEP-a za manje INA-e. Ako vam se ovaj odlomak čini malo nejasan, imate pravo.
Inače, opreza kada mi prodajemo i kupujemo nikada dosta. Strašno se bojim nekih koji će za silne honorare napraviti analize i reći što i kako da učinimo, jer mi od kada smo okusili demokraciju sami ne znamo napraviti ništa slično. Kada slušam premijera i glavnu ministricu za trampu »HEP za INA-u«, koja inače nije član dotičnog povjerenstva, ali je ipak prisutna malo samo sa strane, a vjerujem savjetuje primjera što je najbolje (samo se ne zna za koga), poziv na oprez nije nikakva demagogija.
Uz iskustvo prodaje INA-e, kada smo uz manijski udio dionica prodali i većinski udio u upravljanju, na oprez zove i jedna od jačih izjava u naftnom biznisu, ona vezana uz transakcije i gubitke tvrtke Crosco. Kao sve analize su bile u korist transakcija. Spominjalo se da su međunarodne konzultantske tvrtke napravile dubinske analize transakcija, a i državna tijela su propitala transakciju i sve je ispalo za »+5«. Nažalost, »+5« je bio za nekoga, ali ne za Crosco. Odgovorni član uprave INA-e koji je potpisao, ispada ipak nekih 40 milijuna eura štetan ugovor, ne smatra se odgovornim, jer je sve bilo za »+5«. Sigurno se ne smatraju odgovornima niti oni koji su bili plaćeni i izračunali da je sve za »+5«, pa bi ih opet mogli angažirati i za savjetovanje »HEP za INA-u«. Svi u tom i sličnim lancima su plaćeni više nego raskošno, bez odgovornosti za nastale štete. Kao krivac mi na pamet pada samo narod. Padam i sam sebi. Odavno smo trebali uzeti stvari u svoje ruke, pa nam se ne bi dogodila niti INA, ni Pliva, ni mnogo toga, a sve je uvijek bilo baš za »+5«.
Ako sam dobro čuo MOL ima dobit od nekih milijardu eura, a INA od 15 milijuna, od čega je pola od MOL-a. Kako u MOL-u sjede mudri imam osjećaj da bi MOL mogao kupiti HEP, ali tek kada pojeftini radi principa »kupi skuplje, prodaj jeftinije«, kao ranije INA-u za »kikiriki«. Raste li kikiriki u Mađarskoj ne znam, ali to se u žargonu tako kaže za ono što mi dobijemo za prodaju našeg, čak i kada je sve izgleda(lo) za »+5«.