Sve je to (bi)jedno, (a) sve (ni)je svejedno

Kad stranka dođe na vlast mora iz svojih redova izabrati pojedince za sinekure. To je dio »izbornog plijena«. No mali broj članova i olako stečene diplome ograničavaju mogućnost (kvalitetnog) izbora

dr. sc. Viktor Simončič

Ciničan savjet iz nevidljivih ali poznatih usta, bačen bez namjere, pogodio me slučajno, kao kamen. Obiđi zemlje i gradove, putuj, plovi, leti, upoznaj i prouči sve što svijet pruža: živa bića, rude, biljke, mora, planine, ljude, ljudska naselja, običaje, govore, međusobne odnose. Troši se, daji i uzimaj, ne štedeći sebe ni druge, da bi na kraju shvatio ovaj nauk koji su drugi, rođeni sa malo više sreće, naučili na samom početku: Sve je to jedno, sve je svejedno. (Ivo Andrić)

Političko određivanje kadrova, ili bolje rečeno davanje na upravljanje javnih i državnih tvrtki podobnim pojedincima, kao dio izborničkog plijena, na ovim prostorima je postojano kao i neka svemirska konstanta. Tako se radilo od kada svjesno pamtim društvene tokove. Tamo od početka sedamdesetih.

Svjestan sam da kadrovi koji su bili nosioci onoga sistema, nisu mogli proizvesti novu kvalitetu. Ima o tome nešto u sociologiji, kako isti proizvode sebi iste ili barem što sličnije. Unatoč tome, kako su se svi kleli da će kada oni dođu na vlast davati priliku sposobnima, ja klasičan štreber sam dugo vjerovao u to.

Zastrašujućim gubitkom radnih mjesta u realnom sektoru raste pritisak na zapošljavanje u državnom

No umjesto bolje, postaje gore. Prije je o svemu određivala partija. Samo u Hrvatskoj u njoj je bilo nekih 350.000 članova. Krajem sedamdesetih i osamdesetih na pozicije su se sve manje birali najradikalniji članovi. Partizanski kadrovi su uglavnom bili umirovljeni. Vladala je (gotovo) puna zaposlenost, pa dobivanje poslova preko partije više nije bilo (baš) važno. Osim toga, iz mase od par stotina tisuća partijaca mogli su se, ako se baš htjelo, za najvažnije funkcije stvarno izabrati i oni pravi. A na te najvažnije funkcije se nije moglo doći bez da partija nije napisala, kako je drugarica ili drug na liniji samoupravljanja, i još nekih općih načela, koja mi polako blijede. Nerijetko su tako izabrani bili stvarno i najbolji u odnosu na raspoloživo radno sposobno stanovništvo.

Samostalnošću se pristup da stranke biraju na vodeće pozicije one između sebe zadržao. Što se tiče kadrova za atraktivne pozicije danas je broj članova po strankama daleko manji pa je i izbor postao ograničen. A kada stranka dođe na vlast mora iz svojih redova izabrati pojedince za sinekure. Mali broj članova, pa još broj olako stečenih diploma, ograničava i mogućnost izbora. Osim toga, u realnom sektoru je došlo do zastrašujućeg gubitka radnih mjesta, pa je pritisak na zapošljavanje u javnom sektoru i državnim tvrtkama postajao sve jači. Kada se domognu vlasti, stranke radna mjesta u njima smatraju svojim izbornim plijenom i smjenjuju se svi koji su na takva radna mjesta došli u prethodnoj raspodjeli izbornog plijena. Na to računaju i članovi stranaka pa je i kvaliteta članstva često vrlo upitna. I kao opće prihvatljiv način ponašanja vrijedi »sjaši Kurta da uzjaše Murta«.

Svima je to više nego jasno pa gotovo smiješno zvuči neka vapijuća izjava onoga koga se smjenjuje, kako on eto ima iskustva za to mjesto i kako je uspješan, a mijenjaju ga. Zaboravlja da je i on došao na to radno mjesto bez iskustva, ili kao Murta ili kao Kurta, i da je iskustvo stekao radeći u zadnjem izbornom periodu na tom radnom mjestu. Uspješnost je kod toga nevažna činjenica, jer to stranke ne zanima. Vještim marifetlucima s javnošću, preko medija u kojima je također sve manje radnih mjesta, pa se za očuvanje radnog mjesta, čiste egzistencije radi, da budem patetičan, samo kako bi se prehranila porodica, lako plasira sve što se želi.

Umjesto da narod ima ružičaste naočale i da ih stavi ako želi vidjeti ružičasto, danas vješti stručnjaci za odnose ili bolje rečeno za manipulaciju s javnošću proizvode emisije s ružičastim ekranima i napise na ružičastom papiru. I sve ispada ružičasto, čak i put u beznađe. A narod, koji je u bivšem sistemu odgajan da vjeruje bez pokrića, na način da vjeruje u sve što se prikaže na televiziji, samo je nastavio vjerovati.

Smjena »nezamjenjivih«

Svjedoci smo dviju smjena na važnim stranačkim mjestima. Možda sam trebao napisati na rukovodećim ili direktorskim mjestima, ali to bi bilo pogrešno, jer su mjesta rezervirana za stranke i gotovo da nemaju nikakve veze s tržištem i klasičnim upravljanjem. Smjene u Podravci i Hrvatskoj turističkoj zajednici. Gospodin Zvonimir Mršić se borio i rukama i nogama da dokaže kako je bio uspješan u Podravci. I bio je. Ali, čudi me da je to spominjao, kada se to kod nas ne broji. I on je došao na vodeće mjesto preko stranke. Pitanje je, da je umjesto njega na to mjesto došao netko s boljim kvalifikacijama, ne bi li Podravka bila još bolja.

Direktor Turističke zajednice Ratomir Ivičić je bio razboritiji. Unatoč zavidnim rezultatima, znao je da vrijedi »kako došao tako otišao« pa je sam ponudio ostavku. Je li se na to odlučio prije ili poslije nego što su mu zavrtali ruku, nije poznato, ali u izjavama se moglo vidjeti da gospodin razumije djelovanje sistema. I kod njega vrijedi pitanje, bi li rezultati bili bolji da je na njegovo mjesto došao netko s boljim kvalifikacijama. Iako, što se tiče turizma, on kod nas funkcionira sam od sebe.

Ministrima turizma su postojali razni, za neke mislim da prije izbora možda nikada čak nisu bili na ozbiljnom turističkom odmoru ili spavali u malo boljem hotelu. No turizam je kod nas žilav. Zimmer frei oduvijek funkcionira onako »frei« s ili bez nekog ministra. Dapače, turizmu bi možda bilo bolje bez stranačkih kadrova, pogotovo zadnjeg ministra koji je dozvolio da u turizmu imamo najviši PDV u odnosu na konkurenciju. U svojoj žilavosti turizam sigurno ide dalje. Zimmer frei je neuništiv.

Ipak, kako su oni koji su ispred stranke bili zaduženi provesti navedene smjene po svaku cijenu, isticali su kako će oni eto postići još bolje rezultate, predlažem svima nama, a posebno zastupnicima u Saboru, da se dogovore da je ovo zadnje mijenjanje kadrova »napamet«, samo na osnovi prava jačega, na osnovi dobitka izbornog plijena.

Partijsko kadroviranje

Pozivam se pri tome na dvije upamćene izjave. Izjava ministra Gorana Marića, koji je uvjeren da će novi šef Podravke, kojeg, ako sam dobro razumio jednu izjavu on inače ne poznaje i nije utjecao na njegov izbor, iako je bio nadareni nogometni vratar, a on nogometni sudac, dovesti do daljnjeg procvata Podravke.

Druga izjava je ona predsjednika Hrvatske gospodarske komore, gospodina Luke Burilovića koji je izjavio da će sada nova uprava s nekih 4 milijarde nečega podići to na 7 – 8 milijardi. Udvostručiti će sve na još bolje. Sličan procvat se očekuje vjerojatno i nakon izbora novog direktora Hrvatske turističke zajednice. Neće biti nijedan zimmer više frei, a lova do krova.

Stranačke vođe neka se još danas dogovore da nema više partijskog kadroviranja i da od danas pa nadalje vrijedi ono što stalno promoviraju da se da šansa najboljima. Ako se udvostruči dosadašnje dobro poslovanje u Podravci i ako u turizmu procvjeta još nekoliko cvjetova, onda treba na pozicijama ostaviti ove koji su politički kadrovirani do daljnjega. Neka to bude zadnja podjela pobjedničkog plijena, neke konačno prekinemo s praksom »Kurta – Murta« i neke konačno zakoračimo u svijet normalnog poslovnog ponašanja. Ako novoizabrani ne budu uspješni kako se najavljuje, onda zauvijek trebaju otići iz politike, kao i njihovi (politički) pokrovitelji jer ovo što rade ima gotovo pogubne posljedice.

Ne samo za sudbinu tvrtki koje se tretiraju kao izborni plijen, već na ostanak mladih. Svatko tko vjeruje u sebe i ima odgovarajuće kompetencije neće se ni u ludilu upisati u neku stranku i staviti u red čekanja, kako bi došao na red da dobije priliku. Takvi nam odlaze. Takvih su puni autobusi, ne samo iz Slavonije.

Primjera radi, (i) zbog partijskog rukovođenja, u Sisku su šutke pali Željezara, Herbos – nekadašnja Radonja, Segestica, Dunavski Loyd, a evo (izgleda) pada rafinerija. Ma neće još. Izdržat će, kao moguća poskupljenja svega i svačega, sigurno do lokalnih izvora, a sama Rafinerija možda i do parlamentarnih. Jer Sisčani su ili naivni ili nesposobni da obrane svoje interese. Trebali bi pod hitno do Kutine. Kutinjani su znali kako obraniti Petrokemiju. Da odu Sisčani po nekog iz Slavonskog Broda? Od Slavonskog Broda se da puno toga naučiti. Oni su digli frku zbog zagađenja zraka iz Rafinerije u Bosanskom Brodu kao da svi stanuju u krugu rafinerije. Zagađenje neusporedivo manje od najzagađenijeg vremena u Sisku i Rijeci, a prate ih i mediji pa čak i Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Zar ne bi Sisčani trebali pitati Predsjednicu što će napraviti da se modernizira njihova Rafinerija? Zašto nije u Münchenu, kao s gospodinom Lavrovom iz Rusije porazgovarala s ministrom Mađarske i riješila pitanje modernizacije sisačke rafinerije? Što mislite, hoće li sisačka Rafinerija imati veću šansu opstati kada se modernizira rafinerija u Bosanskom Brodu za čiju se modernizaciju brinu i Predsjednica i Vlada Republike Hrvatske?