Sva ta svjetla…

(Ilustracija: Pixabay)

Još postoje razlozi za zahvalnost i potrebe za molitvom. I u toj životnoj ravnoteži dolazaka i odlazaka, zahvaljivanja, traženja, zagovaranja, molbi, vapaja i hvalospjeva, baš poput razigranog spektra raznobojnih svjetalca, prkosimo besmislu, ispraznosti i ništavilu dijeleći toplinu i održavajući plamen života

Nakon 25 godina, od kojih su neke jednostavno prohujale, nakratko sam se vratio u djetinjstvo i mladenačku dob. Bilo je to jučer, na dan Svih svetih, kada smo nakon dugo vremena pohodili groblje u večernjim satima, po mraku. Zaželio sam se događaja kojeg toplo pamtim iz prošlih vremena, a isto je vjerojatno povezano s time što je ovo prvi blagdan Svih svetih i Dušni dan bez moje mame, zapravo ovo je prvi puta da u ove dane pohodim i njezin grob.

Iznenadio me broj ljudi koji je oko 18 sati bio na Varaždinskom groblju, unatoč noći, čak mi se broj činio veći nego li u jutarnjim satima. Ovog je vikenda počelo takozvano zimsko računanje vremena pa se noć spušta već oko pet sati popodne. Ući na groblje, mjesto tišine i počinka posmrtnih ostataka bliskih i voljenih osoba oduvijek je na svoj način poseban i dostojanstven doživljaj. Osobno mi je još posebnije kada se na groblje zakorači u sumrak ili po mraku napose uz nebrojena svjetalca lampiona odnosno lampaša.

Kao što i pamtim, lampaša je bilo vrlo mnogo i predivno su osvjetljavali grobove i rasvjetljavali sveokolnu tamu. Sva ta svjetla, sva ta prelijepa crvena, žuta, bijela, ljubičasta, plava i zelena svjetla! Prkose tami, raspršuju mrklinu noći, donose toplinu, pronose sjećanja i kao da poručuju kako grobno mrtvilo nije kraj. Naše umrle bližnje u ovozemaljskom životu više ne možemo fizički dodirnuti, stisnuti, zagrliti, ali oni i dalje ostaju živi u nama, njihovim potomcima, u našim mislima i srcima, snovima, molitvama i spominjanjima.

Čar svjetla u tami

S obzirom na radno mjesto povezano s inženjerstvom okoliša, uočavam da su ljudi ponekad nerazumni oko broja lampaša koje ovom prigodom pale na grobnim mjestima. To u konačnici predstavlja problem za okoliš u vidu plastičnog i parafinskog te metalnog smeća kojega se nakupi u tonama.

Radi li se o lampionima na baterije, takozvanim „tinjalicama“ problem je još veći i stoga ne preferiram takve lampaše. Kod njih uz plastičnu i metalnu komponentu imamo još i baterije koje dodatno onečišćuju okoliš, a često se ne zbrinjavaju na odgovarajući način.

Nezaobilazna je i estetska dimenzija plamičaka koji gore, plešu, trepere, nasuprot monotonom i predvidivom titranju žaruljice. Plamen kao da ima „dušu“ što samo po sebi donosi čar doživljaju svjetla u tami. To me u mislima vraća na obred Velikog petka kada se blagoslivlja uskršnja svijeća i pjeva se hvalospjev u kojem među ostalim stoji: „od pčelinjeg rada noćas ti Crkva, kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću. Njezin je plamen podijeljen drugima ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo, jer hrani ga mirisni vosak što ga skupljaju marljive pčelice“.

Plamen se ne umanjuje zato što ga se dijeli, dapače, a svijeća od pčelinjeg voska ima poseban miomiris. Prirodu se ne može „zamijeniti“ jeftinijim inačicama.

Sve je više onih koji su napustili našu stvarnost

Godine prolaze i sve je više onih koji su napustili našu stvarnost. Nema više mog dede i moje mame, moji bratići nisu više ovdje, kao ni drugi djed, stric, strina, jedna teta, prijatelji… Praktički svi su otišli dosta brzo i nenadano.

To ožalošćuje, obeshrabruje, tišti, može dovesti do očaja i prepuštanja. Ali ipak, još se za blagdanskim stolom sastajemo kao obitelj s mojom bakom, naše petoro djece ima priliku biti i uživati s prabakom što je u današnje vrijeme posebno vrijedno, dođe i teta sa svojima, tu su i kumovi.

Još postoje razlozi za zahvalnost i potrebe za molitvom. I u toj životnoj ravnoteži dolazaka i odlazaka, zahvaljivanja, traženja, zagovaranja, molbi, vapaja i hvalospjeva, baš poput razigranog spektra raznobojnih svjetalca, prkosimo besmislu, ispraznosti i ništavilu dijeleći toplinu i održavajući plamen života.

Budimo djeca svjetla

U prenesenom značenju, u kontekstu Biblije i kršćanske vjere, sva ta svjetla u tami mogu nas vratiti na početak: „I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.“ (Postanak 1,3). Govoreći o Riječi koja bijaše na početku svega, i odnoseći se na Isusa Krista, novozavjetni pisac kazuje: „i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. … Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta“ (Evanđelje po Ivanu 1,4-5.9-10).

Budimo po Božjoj milosti i istini sjedinjeni s Kristom i djeca svjetla. „Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!“ (Poslanica Filipljanima 4,8-9).

Hodimo u Božjoj vječnoj svjetlosti, nemojmo se skrivati u sjenkama straha, grijeha, prolaznosti ovoga svijeta jer „pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.“ (Mudre izreke 4,18). U teškim i tamnim trenucima postojanja slobodno od Boga zatražimo: „Pošalji svjetlost svoju i vjernost: nek’ me vode, nek’ me dovedu na tvoju svetu goru, u šatore tvoje“ (Psalam 43,3), i potvrdimo: „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.“ (Psalam 119,105).

Saša Zavrtnik, dr.med.vet., M.Th.