Sutra badava šišaju ošišane
Opet su nas zadesile poplave. Imam osjećaj kao da ih politička vrhuška naručuje. Voda dolazi, narod strada, političari sami sebi važni, neki s čizmama, neki i bez. Mediji o nadolazećoj vodi skupljaju njihove mudre izjave. Nema problema. Obećava se naveliko. Po principu sutra šišamo badava. Sve će biti gotovo, ali – sutra…
dr. sc. Viktor Simončič
Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga. (Ivo Andrić)
Postali smo država u kojoj se sutra šiša badava. A narod, iako ošišan, strpljivo čeka to sutra. Pa kad i ponekad dođe sutra, onda onaj koji je obećao besplatno šišanje kaže da će to biti sutra. I s tom toliko jeftinom fintom, koju sam prokužio još u prvim razredima osnovne škole, politička vrhuška preživljava i dapače, učvršćuje snagu kod ošišane većine. Kada vidim što nam i kako rade, čak vjerujem da politička vrhuška kod nas vjeruje da je sutra šišanje badava.
Čini mi se da je Predsjednica istinski vjerovala obećanju danom naivnoj masi da ćemo živjeti bolje nego Švicarska. Pa zašto ne bi živjeli kao u Švicarskoj? Bila je ona u Švicarskoj i vidjela je kako je tamo. I pomislila je kako nije ništa lakše nego da tako bude i kod nas. Pomislila je da se bez truda može biti Švicarska. Po tom principu ona radi i doktorat, između dvije utakmice. I pomisli ona kako je biti Švicarska isto tako lako kao doktorirati u Zagrebu. I obeća i postade Predsjednica. Ako ne prije, onda bdijući duboko u noć nad problemima doktorata ili učeći za kakav ispit, mora da je Predsjednici postalo jasno kako je to obećanje nerealno. Shvativši to naravno nije poduzela niti jedan korak da krenemo prema Švicarskoj. Jer da je, onda ne bi tajno odlazila u Jasenovac i Bleiburg i sigurno se ne bi igrala izrade doktorata.
»Ina će opet biti hrvatska«
Bio sam uvjeren da je premijer Plenković, pred božićne blagdane prije dvije godine, vjerovao u obećanje da će Ina opet postati hrvatska. Lakoća kojom je to izrekao je ukazivala kako je on sve stekao s lakoćom, pa vjerojatno nije vidio problem da Ina s lakoćom postane hrvatska. Ništa lakše od toga. Trebalo je prvo procijeniti koliko to košta. Nije se uradilo, barem ne javno, pa sam uvjeren kako je kod davanja obećanja da će Ina postati hrvatska premijer mislio na »sutra šišamo badava«, pa logično niti nakon dvije i pol godine nije u tom smjeru poduzeo niti jedan korak. Uštedio nam je novac jer bi onda ostali ošišani na nulericu. Svi bi, a ne samo neki, hodali okolo danas tako moderne obrijane glave.
U nizu danih obećanja, posebno mora da je muka ministru Goranu Mariću, kada se pojavila snimka u kojoj ministar državne imovine Goran Marić 2016. za Radio Banovinu obećava da neće dopustiti zatvaranje rafinerije u Sisku. Vjerujući vjerojatno premijeru Plenkoviću, kako će Ina postati hrvatska, rekao je da će se, ako se zatvori rafinerija u Sisku, on i svi koji će to dopustiti ostaviti politike.
Da se kod nas političari za, razliku od volova koji se vežu za rogove, vezuju za riječi, već bi imali drugu osobu na mjestu Predsjednice, pa i drugu ili treću vladu.
Mora da je danas muka i ministru Tomislavu Ćoriću. Ministar je javno u veljači prošle godine u emisiji Otvoreno na HRT-u obećao ispravak nepravilnosti u Uredbi o gospodarenju otpadom, kojom se nije uzeo u obzir postignut rezultat u recikliranju. Kao referentna godina uzeta je 2015., a za cilj recikliranja postavljeno je 50 %. Po Uredbi se onima koji su već tada reciklirali 50 % to ne priznaje, pa i oni od onoga što ostane nakon 50 % recikliranja moraju reciklirati dodatnih 50 %. Uredba naravno do danas nije izmijenjena. Stižu prve kazne čak i onima koji su bolji od najboljih u EU-u. A ministru Ćoriću se obećanje koje je dao činilo tako jednostavno. Ništa lakše od toga, ali samo ako se napravi, pardon i ako se zna što treba uraditi.
U mislima na obećanja ministra Ćorića, prisjećam se kako je 13. 9. 2018. Vlada donijela odluku o izradi studije – kamo s proizvedenim gorivom iz Marišćine i Kaštjuna! Da se izrada ove inače (stručno gledano) vrlo banalne studije povjerila bilo kome tko je barem dva semestra studirao na nekom tehničkom fakultetu u vrijeme mraka, taj bi odgovor ministar imao već šest mjeseci. Iako se sutra šiša zabadava, ipak pitanje ministru Ćoriću: »Ministre, zna li se kamo s gorivom s Kaštjuna i Marišćine?«
Poplave nakon poplava
Opet su nas zadesile poplave. Imam osjećaj kao da ih politička vrhuška naručuje. Voda dolazi, narod strada, političari sami sebi važni, neki s čizmama, neki i bez. Mediji o nadolazećoj vodi skupljaju njihove mudre izjave. Nema problema. Obećava se naveliko. Po principu sutra šišamo badava. Sve će biti gotovo, ali – sutra. Niti jednom da vidimo danas nešto što je bilo jučer od sutra. Nešto kao na primjer kako je prije više od 50 godina od poplava zaštićen Zagreb.
Najavljena je izgradnja nasipa. A izdvojeni iznosi gotovo smiješni. Nešto će koštati 59 milijuna, nešto 120, nešto 150. I zašto su to smiješni iznosi? Smiješni su u odnosu na puste milijarde koje su ministri financija i gospodarstva, uz blagoslov premijera, bacali u Uljanik i 3. maj bez kontrole. Da su kontrolirali, da se za suludo trošenje našeg novca snosi odgovornost, onda bi se potrudili da brodogradnju vode oni koji znaju pa bi danas i Uljanik i 3. maj i dalje bili ponos naše industrije.
Kod poplava se ne vodi briga o uzrocima. Pisao sam o tome, pa ovdje samo nešto što smatram bitnim, jer mi se čini da se i vreće s kojima se štiti od poplava pune uvoznim pijeskom. Pijeskom iz desne polovice Save: Kod rijeka na kojima donos šljunka i pijeska nije spriječen branama, bez vađenja šljunka korito rijeke se polako popunjava od izvora prema ušću. To je više nego očit primjer s rijekom Kupom. U velikom dijelu postaje sve plića. Rastu i neke dosta čudne biljke. Kažu da ima i sve manje školjaka. Kada se spomene porast vodostaja kod Karlovca i Letovanića, pitam se da možda nije narastao vodostaj samo na račun nataloženog šljunka, a da je dubina rijeke, i na neki način količina (protok) vode ostala nepromijenjena. Na Kupi i sličnim rijekama eksploataciju šljunka i pijeska treba provoditi u granicama održivosti.
Tamo gdje nema interesa za ekonomsko iskorištavanje, vađenje, kao mjeru zaštite od poplava bi morala organizirati država. Uz izgradnju odvodnih kanala (kanal Kupa – Kupa, Kanal Sava – Odra – Sava, …) i retencija (Lonjsko polje, ….) potrebno je intervenirati i u korito rijeke. Ne budemo li (i) to radili, onda ćemo stalno morati povećavati visinu nasipa i dodavati sve više privremene obrambene sustave. https://zg-magazin.com.hr/kad-se-i-najmanje-kise-pretvaraju-u-bujice/
Ne znam ima li ovo veze s brodogradnjom i Inom, Imunološkim zavodom (od kuda mi sada on na pamet?)… tek onako sam se prisjetio kako su bila četvorica: SVATKO, NETKO, BILO TKO i NITKO. Trebalo je obaviti važan posao i SVATKO je mislio da će ga NETKO obaviti. NETKO se zbog toga naljutio, jer je smatrao da je to posao od SVAKOGA. SVATKO je opet mislio da bi ga mogao obaviti BILO TKO, a NITKO nije shvatio da ga NETKO ne želi obaviti. Na kraju je SVATKO krivio NEKOGA, jer NITKO nije učinio ono što je mogao BILO TKO.