“Surova reinkarnacija Sparte” kao upozorenje na ljudsku pohlepu

Autor Damir Jelenski o romanu: Ovo je moje upozorenje na ljudsku pohlepu koja ne pazi ni na ljude ni na prirodu pa se pribojavam da bi nam budućnost mogla biti distopijska, no s velikom dozom optimizma i utopije

Razgovarao: Damir Gašparović

Damir Jelenski, profesor geografije i ravnatelj zagrebačke Gimnazije Tituša Brezovačkog uz svoje je službene obveze završio i objavio roman Surova reinkarniacija Sparte u kojem gotovo da je predvidio »novo normlano« i današnju planetarnu stvarnost. Naime, današnja ozbiljna epidemiološka situacija podsjeća na distopijsku situaciju s kojom smo se susreli upravo u tom romanu čitajući ga u lipnju ove godine. Rukopis je završen prije dvije godine, no ozbiljna aktualna upozorenja iz medija itekako podsjećaju na radnju romana. Stoga smo ga ponovno uzeli u ruke i potražili u njemu Nostradamusove elemente i zlokobna predviđanja katastrofe. Od autora smo zatražili da nam osobno ustupi neka pojašnjenja.

Zašto distopija? Nije li najava katastrofe u romanu pretjerana?

Ljepota, kao i osjećaj straha, u oku je promatrača. Ljudi smo, različiti prema tisuću kriterija, sazdani od stotina elemenata i kada seciramo sve kriterije i elemente svojih osobnosti, možemo doći do zaključka da postoji sedam milijardi posebnih, drukčijih ljudi za Zemlji. Svatko od nas drukčije doživljava pojam katastrofa jer nekom je katastrofa kada zagori nedjeljni ručak, a netko doživi dva puta u životu bankrot, no ustane i nastavi živjeti bolje nego što je živio prije bankrota.

Doživljavate li Covid-19 pandemiju dovoljno opasnom da bi mogla biti uvod u stvaranje distopijskoga okvira kakav ste zamislili u svojemu romanu?

Prema teoriji kaosa i leptirovu učinku („Ako leptir zamahne krilima u Amazoni, može uzrokovati tornado u Texasu.“), nikada ne možemo biti sigurni koja će sitnica biti uzročnik katastrofe, a optimističan stav zdravoga razuma pomaže mi u nadanju da je ova pandemija savladiva, naravno uz ekonomske i ljudske žrtve, ali savladiva. Više me zabrinjavaju ljudske mane i nedostatci kao što su kombinacija pohlepe manjine i anemične naivnosti većine koja dopušta da se pohlepna manjina neopravdano bogati na njihovoj naivnosti.

Je li stav iznesen u romanu moguće povezati s vašom životnom situacijom?

Distopijski okvir ne može se povezati s mojom životnom situacijom jer sam već dugo u potpunosti zadovoljan svojim obiteljskim i poslovnim životom. Više sam zabrinut zbog smjera svjetske i domaće politike i to je glavni razlog zašto sam stvorio distopijsko-utopijski okvir ukojem se prepliću političke i sociološke ideje u priči sasvim obične obitelji koja želi sretno živjeti. Naravno, tijekom pisanja nije moguće u potpunosti zanemariti vlastita iskustva i stavove.

»Distopijsko-utopijski« okvir?

Da. Distopija i utopija teoretski su suprotstavljeni pojmovi, no u romanu je postavljen distopijski okvir u koji je smještena utopijska ideja o sretnome društvu. Životno nas iskustvo uči da nije svako zlo samo zlo, nego da se iz nesreće može stvoriti i nešto dobro. Nažalost, isto nas iskustvo uči da nije svako dobro isključivo dobro. Koliko ste puta doživjeli istinitom uzrečicu da je put u pakao popločen dobrim namjerama? Cijeli je naš život začudna izmjena dobrih i manje dobrih pojava i svatko od nas te promjene doživljava drugačije, ovisno o svojemu karakteru.

U romanu ima brojnih ideja koje se iz današnje perspektive čine utopijskima.

Opet se vraćam na naše razlike u karakterima pa se optimistu zdravoga razuma u meni sve ideje čine mogućima. U knjizi je npr. ideja o sigurnom prometu dobro razrađena, no vjerujem da bi većini ljudi naviknutih na današnji promet smetala ograničenja koja bi onemogućila ludu i brzu vožnju ili odvajanje prometa tako da se automobili nikada ne bi mogli sudariti prelaskom na traku u kojoj voze automobili u suprotnome smjeru. Žalosti me što svakoga dana ljudi ginu na cestama, a mi kao društvo ne poduzimamo stvarno efikasne mjere kojima bismo onemogućili gubitak ljudskih života. Kao moguću, ne danas, ali možda u sljedećih desetak godina, izdvojio bih ideju iz romana o stvaranju društva bez fizičkoga novca čime bi se korupcija smanjila na najmanju moguću mjeru. Švedska već razmišlja o tome.

Utopija?

Slažem se, utopija, ali…nikada se ne zna. U mnogim zemljama do prije 120 godina žene nisu imale pravo glasa. Da ste u tim zemljama prije 130 godina pitali žene hoće li ikada imati pravo glasa, mnoge bi rekla da je to utopija.

Osim društvenog ustroja u romanu su zanimljivi obiteljski i društveni odnosi koji se djelomično razlikuju od današnjih, a djelomično su istovjetni današnjima.

Kako god zamišljao budućnost i buduće društvene odnose, mislim da je jedan odnos nepromjenjiv: brižan odnos roditelja prema svojoj djeci, što je preduvjet opstanka vrste. Oblici brižnosti uvjetovani su socijalnim okvirom, ali brižnost ima brojne oblike. U prošlosti, danas, a i u budućnosti imat ćemo različit stav prema roditeljskoj brižnosti jer nam se ponekad čini da su neki roditelji previše brižni pa od svoje djece čine razmažene ličnosti ovisne o tuđoj, najčešće roditeljskoj, pomoći, dok nam se, s druge strane, neke metode čine spartanskima, čak do granice zlostavljanja djece.

Je li to poveznica s naslovom koja spaja drevnu Spartu, sadašnjost i budućnost?

U svojoj osnovnoj misli poveznica nije sama roditeljska briga u raznim oblicima već odnos društva prema slabijim pojedincima koji ne doprinose razvoju i opstanku društva. Većina roditelja ne želi o svojoj djeci razmišljati kao o nekorisnim članovima. Današnji gospodarski razvoj dopušta izdvajanja sredstava za dostojanstven život bolesnima i na bilo koji način hendikepiranima. Drevnu Spartu apostrofiram kao posebno okrutno društvo u rješavanju problema bolesne i slabe djece koja prema spartanskom dominantnom mišljenju usmjerenom na opstanak nepotrebno troše skromne životne resurse. Problem su rješavali bacanjem slabe i bolesne djece s litice, pred očima roditelja. Možete li zamisliti nešto surovije?

Mislite li da danas ranjive skupine društva zaista imaju uvjete za dostojanstven život?

U nekim europskim državama slabiji članovi društva doista imaju omogućen dostojanstven život, ali u Hrvatskoj imamo poteškoća sa stvaranjem kriterija za određivanje pojma dostojanstven život. Naš sustav socijalne skrbi treba promjene u kojima ćemo i sami sudjelovati svojim javnim angažmanom.

Što točno podrazumijevate pod pojmom odgovorno društvo? Je li društvo fiktivnoga grada Qatara Sahara odgovorno?

Odgovorno društvo pazi da ljudi zarađuju svoju plaću sukladno doprinosu društvu. U posljednje vrijeme zasipani smo vijestima i otkrićima skrivenih blaga nekih političara, a odgovorno društvo ne može tolerirati nezasluženo bogatstvo pojedinaca ili grupa. Odgovorno društvo može naći način za kontrolu nezakonitoga bogaćenja. Odgovorno društvo fiktivnoga grada Qatara Sahara ima ugrađene kontrolne mehanizme zbog kojih je nemoguće nemoralno bogaćenje na teret zajednice ili pojedinaca.

Smatrate li sebe vizionarom?

Za sada sam u pogledu ostvarivanja svojih ideja djelomično sanjar, djelomično vizionar. Georg Orwell, kada je stvarao Životinjsku farmu i 1984., imao je informacije o funkcioniranju komunističkoga režima u SSSR-u i zabrinuto se zapitao kamo bi takva diktatura mogla voditi pa je odaslao svoje upozorenje svijetu. Ovo je moje upozorenje na ljudsku pohlepu koja ne pazi ni na ljude ni na prirodu pa se pribojavam da bi nam budućnost mogla biti distopijska, no s velikom dozom optimizma i utopije. Upozorenja su nam svakodnevno na vratima i zdrav razum mi govori da zatopljenje nije slučajno, da su prirodne nepogode sve češće i jače, da smo sve više ugroženi raznim bolestima kao što su šećerna bolest, tumori, debljina, kardiovaskularne bolesti, a sada još i pandemija Covid-19.

Spomenuli ste sretnu školu, a u romanu ste opisali oblik školovanja koji napadno nalikuje na današnju nastavu na daljinu. Je li vam namjera bila naslijediti Nostradamusa?

Ha, ha. Nostradamus je samo jedan, a meni se poklopilo ili sam prepoznao potencijal nastave na daljinu. Danas dominantna pedagoška teorija ističe da je obrazovanje u skupini najbolje jer spaja obrazovanje i socijalno sazrijevanje. U romanu sam postavio pitanje je li moguće da škola bude mjesto socijalizacije u onim aktivnostima u kojima je nužna socijalna interakcija kao što su izvođenje kazališnih predstava, koncerata, sportskih natjecanja, projekata, rada u parovima i skupinama, a da samo usvajanje znanja može biti individualna aktivnost, naravno, s novim metodičkim pristupom nastavi na daljinu. Odgovore na ova pitanja dobit ćemo i prije nego smo se tome nadali.

Hvala na razgovoru. Želite li na kraju našega razgovora nešto poručiti budućim čitateljima vašega romana?

Hvala vama na zanimanju za moj roman i hvala na razgovoru. Potraga za srećom nikada ne prestaje. Nadam se da smo ovim razgovorom potaknuli ljude da pročitaju moj roman. Neka u svojoj knjižnici potraže moju Surova reinkarnacija Sparte. Budimo hrabri i borimo se za dostojanstvenu budućnost!