Sumrak knjige

Posljedica današnje izdavačke politike je da pravi ljubitelji knjige ne čitaju nova izdanja, a još manje ih kupuju. Oni pak koji tek stječu naviku čitanja nemaju na čemu razvijati svoj ukus. Još gore: kad se tu i tamo pojavi knjiga vrijedna čitanja biva izgubljena u toj kaljuži nevaljala štiva

dr. sc. Nenad Raos

Zrakoplovac njemačke Luftwaffe imao je iste, ako ne i veće izglede da pogine od tehničkog kvara nego od neprijateljske vatre. Kako to? Statistički precizno, u prvoj godini rata srušilo se ili je oštećeno 703 njemačkih aviona od neprijateljske vatre, a čak 763 zbog tehničkog kvara. Pri tome je smrtno stradalo 640 pilota zbog prvog, a 538 zbog drugog uzroka. Kada se tome pribroje nesreće pri uvježbavanju, treningu, statistika je još poraznija. Njemačka je u tom razdoblju izgubila 449 pilota koji se još pravo nisu ni digli u nebo!

„Čudim se da statistika nije još gora“, meni će neki strojar, a kad mi vidje izraz čuđenja na licu dometne: „Tako je to kod masovne proizvodnje“. Masovna proizvodnja proizvodi lošu, nekvalitetnu robu, bofl, bilo da je riječ o zrakoplovima, automobilima, usisivačima, cipelama, kišobranima ili – da dođemo do teme ovoga članka – o knjigama.

To govorim zato što se u Zagrebu upravo održava Inerliber, razvikani sajam knjiga, koji će za mene šutke proći. Na njega neću otići iako redovito kupujem i čitam knjige i to na četiri jezika (hrvatski, engleski, njemački i ruski), dvije do tri mjesečno. Mislim da sam u životu pročitao dvije tisuće knjiga, no bolje bi mi bilo, vidim, da sam pročitao deset puta manje – dvije stotine ili možda samo stotinu knjiga, ali pravih. (Knjiga koja nije vrijedna da se pročita dvaput nije vrijedna ni da se pročita jedanput, stara je mudrost.) To posebno vrijedi za hrvatsku knjigu, ili – točnije – knjigu koja se izdaje u Hrvatskoj.

Knjiga o ekonomiji sastavljena od prijepisa novinskih članaka

Kupio sam, recimo, neku knjigu iz ekonomije. Knjiga razmatra našu gospodarsku situaciju i daje, razumije se, naputke kako da nam svima bude bolje. To je jasno istaknuto u naslovu, autor je, vidi se iz životopisa, vrijedan svakog poštovanja – kad ono… Pisac je naprosto prepisao novinske članke, sabrao sve što su drugi napisali o hrvatskoj ekonomskoj politici, pa to popratio svojim komentarima. Kakvim komentarima? Evo nekih (citiranih u cijelosti): „Sve gore i gore, a Vlada RH ne čini dovoljno da promijeni situaciju na bolje“, „Čemu takvo pitanje kad njegova Vlada ne želi i ne zna provoditi reforme javne uprave“ ili „Traže se pravi ljudi s karakterom i znanjem“. Kakvi su to komentari? Je li to ekonomska analiza? Da me prostite, meni to više sliči na kukanje i jamranje kakvo povazdan slušamo u krugu naših starijih, no ne samo starijih sugrađana.

Knjiga je izdana u vlastitoj nakladi, u 500 primjeraka, prošla je lekturu i korekturu – ali kakvu?! Ima čak četiri recenzenta, od kojih je jedan teorijski fizičar (!). Što su ti ljudi radili ne znam. Prelistali rukopis pa napisali svoje dojmove. Ništa im nisu platili, pa ništa nisu ni radili. Tako će biti.

Svatko hoće izdati svoju knjigu, znao ili ne znao pisati

Ima toga još. Ima toga koliko hoćete. Danas knjigu možete izdati (prijelom i tisak) već za deset tisuća kuna (a ako se digitalno tiska još za manje), pa svatko hoće imati svoju knjigu, znao ili ne znao pisati. Onda se prave ekonomske kalkulacije, kako izdati knjigu bez čitatelja i bez autora (vidi prethodni primjer). Veli mi neki izdavač da je prodajom 70 primjeraka knjige pokrio sve troškove. Kako je to moguće? Prvo je pronašao sponzore, onda je autoru platio neku siću, ako mu je išta platio. Recenzentima nije, razumije se, platio ništa, grafičku je pripremu radio sam. Kako je knjigu, ponajviše zbog tvrdoga uveza, prodavao za 300 kuna, uspio je utržiti – lako je izračunati – 21 tisuću kuna, što je za naše skromne prilike lijep novac. No da bi se tako poslovalo, treba svakog mjeseca izdati (barem) jednu knjigu, no gdje da nađeš autore? Rezultat je: izdaj što god tko nadrlja, samo da imaš što više naslova. Nekako ćeš se pokriti snagom velikih brojeva.

Posljedica takve izdavačke politike je da pravi ljubitelji knjige ne čitaju nova izdanja, a još manje ih kupuju. Oni pak koji tek stječu naviku čitanja nemaju na čemu razvijati svoj ukus. Još gore: kad se tu i tamo pojavi knjiga vrijedna čitanja biva izgubljena u toj kaljuži nevaljala štiva. Stoga ako hoćeš doći do kvalitetne knjige, nemoj ići na Interliber. Bolje ti je svratiti do prvog antikvarijata.