Studebakerova lažna nada

Studebakerova lažna nada

(Foto: Harry Pot / Wikimedia Commons)

Unatoč mnogim fantastičnim detaljima i moćnim pogonskim strojevima »Avantiju« nije bilo suđeno da stvarno »ide naprijed« i ostao je relativno nepoznat automobil, osobito izvan SAD-a, koji nije uspio spasiti svojevremeno uglednog proizvođača

Boris Jagačić

Predstavljen 1962. godine kao »najnapredniji američki automobil« Studebaker Aavanti je, nažalost, ostao tek neuspio pokušaj reanimacije kompanije na izdisaju. Kada je prvi put otkriven, Avanti (tal. naprijed) je, međutim, doista bio najbolje što se moglo naći u ponudi američkih proizvođača automobila. No Studebakerova tvornica u South Bendu bila je toliko udaljena od dobavljača da njezina produktivnost nikada nije mogla dostići onu u konkurenata.

Već na samom početku proizvodnje javili su se problemi, što je dodatno pokvarilo ionako ne odviše sjajan imidž tvornice, tako da je Avanti potrajao tek jednu sezonu (1962 – 1963).

Dizajn Raymonda Loewyja 

Pred kraj 1950-ih Studebaker je bio u velikoj neprilici, pa je njegov prvi čovjek Sherwood Egbert pokušao »prodrmati« kompaniju novim, radikalno drugačijim automobilom. Za tu je svrhu 1961. unajmljen Raymond Loewy, koji je već dizajnirao neka Studebakerova vozila. Auto je začas »zaživio« na papiru, a napravljena je i maketa u omjeru 1:8.

Maketa je zatim upućena Studebakerovim stilistima koji su ga doradili, pa je tako dvosjed izrastao u četverosjed, dizajn u stilu boce Coca-Cole je modificiran, četvrtasta svjetla su zamijenila okrugla… Neki od zahvata imali su i praktične razloge, te je cijeli auto prilagođen proizvodnim mogućnostima. U travnju 1961. napravljena je i maketa realne veličine.

Prilagođavanje mogućnostima se nastavilo u toku razvoja automobila. Ograničeni tvornički proračun nametao je iskorištavanje što više postojećih dijelova. Tako je karoserijski okvir preuzet od kabrioleta Lark. Ovjes se sastojao od zavojitih opruga sprijeda, i lisnatih opruga straga s ojačanim amortizerima, kakav je imala posebna policijska izvedba karavana Lark.

(Foto: Rex Gray, CC BY 2.0 / Wikimedia Commons)

“Revolucionarne” kočnice

Gotovo revolucionaran detalj bile su Bendix disk kočnice na prednjim kotačima. Iako ih je Jaguar koristio već godinama, zahvaljujući njima Avanti se upisao kao prvi serijski automobil proizveden u SAD-u opremljen s takvim kočnicama. Vozilo je izazvalo veliku pozornost javnosti kada se pojavilo, ali nezadovoljavajuća kvaliteta fiberglas karoserije koje je isporučio isti dobavljač koji je opskrbljivao General Motors za njegovu Corvette, odgodila je proizvodnju za pola godine.

Mnoge su predbilježbe za automobil otkazane i prodaja nikad nije postigla zadovoljavajuću razinu. Nitko, međutim ne može osporiti Avantijevu modernu i drugačiju vanjštinu. Sitna stražnja svjetla i okrugli prednji farovi u oštroj prednjici bili su stvarno prepoznatljivi.

(Foto: Rex Gray, CC BY 2.0 / Wikimedia Commons)

Ali, kako to obično biva, »drugačije« nije uvijek dobro i poželjno, pa dok su neki bili očarani Avantijevim izgledom, drugi su automobili nepravedno ocjenjivali čak i »ružnim«.

Kao u avionu

Na unutrašnjost nadahnutu zrakoplovom nitko se nije mogao požaliti. U raskošno obloženom interijeru isticala su se kožna sjedala i zanimljiva prednja ploča s neuobičajenim crvenim osvjetljenjem. Već tada Avanti je obilovao raznim pretincima, nosačima limenki, pa čak i pudrijerom ispred suvozačkog sjedala. Stvari iz prtljažnika mogle su se dosegnuti sa stražnjeg sjedala kroz poseban otvor. Iz sigurnosnih razloga u krovnim nosačima iza vrata bio je ukomponiran sigurnosni lûk (roll-bar), budući da je krov od stakloplastike pružao slabu zaštitu u slučaju prevrtanja.

U trenutku razvijanja Avantija najsnažniji motor s kojim je Studebaker raspolagao imao je »samo« 225 KS. Taj V8 je za potrebe Avantija ojačan na 240 KS. Njime je tonu i pol težak Avanti jurio do 225 km/h. Kupnjom tvrtke Paxton, Studebaker dobiva mogućnost da motore opremi centrifugalnim, remenom pokretanim kompresorima.

Direktor Paxtona Andy Granatelli imao je još pokoju ideju kako bi se mogao razviti Avantijev sportski imidž. Ovisno o kompresijskim omjerima, broju rasplinjača i drugim detaljima motori su istiskivali od 290 do impozantnih 575 uzavrelih »konja«! Nemalo čak i za pravu trkaću pistu.

Snažni motori dostojni trkaćih pista

Najtraženiji je bio Jet-Trust »R2« stroj s Praxtonovim kompresorom (290 KS), kakav je povećao krajnju brzinu automobila, dok je ubrzanje do »stotke« palo na ispod osam sekundi. Egzotičnije su bile Jet-Thrust izvedbe veće zapremnine (4990 ccm), »R3« motor s kompresorom (335 KS), atmosferski »R4« s dva četverostruka rasplinjača (280 KS) i više eksperimentalni »R5« sa spomenutih 575 KS. Potonji je bio opremljen s čak dva kompresora, magnetskim paljenjem i Bendixovim ubrizgavanjem goriva.

Unatoč mnogim fantastičnim detaljima i moćnim pogonskim strojevima Avantiju nije bilo suđeno da stvarno »ide naprijed« i ostao je relativno nepoznat automobil, osobito izvan SAD-a, koji nije uspio spasiti svojevremeno uglednog proizvođača. U godinu dana je proizvedeno približno 4600 Avantija (različiti izvori navode kako je ukupan broj bio i nešto manji, dok drugi navode i za nekoliko desetaka veću produkcijsku brojku).

Krajem 1963. Studebaker prodaje svoje staro izvorno zemljište s tvornicom u South Bendu i seli na manju lokaciju u kanadskom Hamiltonu. Uprava se nadala kako će uspjeti održati proizvodnju od 20.000 vozila godišnje, ali bez razvojnog odjela i u nedostatku financija takve su se nade ispostavile jalovima. Nakon što je napravila 8947 automobila korporacija Studebaker završava svoju dugu povijest, ali u Kanadi 1966. godine.

 Povratak Avantija

Nakon što je Studebaker 1963. prestao proizvoditi Avanti«, automobil istog imena je nakon dvije godine ponovno počeo izlaziti iz manjeg dijela nekadašnje Studebakerove tvornice u South Bendu. Dvojica lokalnih zastupnika Studebakera otkupila su, naime, ime, tvorničke kalupe i nacrte osnovavši vlastitu tvrtku Avanti Automotive Corporation s namjerom da proizvode automobil pod imenom Avanti II. To se vozilo sa stanovitim komercijalnim uspjehom nastavilo proizvoditi do 1990-ih. Ali riječ je o ručno izrađenim i skupim raritetima.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni