Strah od prirodnih katastrofa veći od straha vlastitih postupaka

Strah od prirodnih katastrofa veći od straha vlastitih postupaka

(Foto: Vlada RH)

Možda s vremenom svi zajedno ipak promijenimo naše navike, odnos prema prirodi i razlikovanju dobra od zla

Žarko Delač

Žarko Delač

Nakon serije podrhtavanja tla, koja su učestala na našem području, u posljednje se vrijeme sve više iznose podaci o velikom porastu zahtjeva za psihološkom potporom uzrokovanom strahom i nemirom od iščekivanja novih potresa. Ovakva je situacija posve normalna jer u ljudskoj je prirodi usađena bojazan od nepoznatog, neočekivanog, a sve više i od materijalne potpore potrebne za svakodnevan život.

Pri tome su nas civilizacijske tekovine uz porast standarda i lakšeg načina života učinile s druge strane nesamostalnim i ovisnima da teško bez njih možemo funkcionirati. Banalan je primjer korištenje mobitela i interneta bez kojih smo ostali nekoliko sati nakon razornog potresa 29. prosinca.

Ne računajući bankarski i financijski sustav koji je danas nezamisliv bez funkcioniranja internetske mreže, pitanje je kolike su naše stvarne potrebe ili jednostavno navika da surfamo, dopisujemo se, razmjenjujemo fotografije. Ili, jednostavno rečeno: da se javno promoviramo. Nadalje, potpuno smo ovisni o radu trgovina jer sve manje pravimo domaći kruh, uzgajamo domaće kokoši, jaja, mlijeko i ostale namirnice potrebne za život. Električna energija nam služi za razonodu i ugodu jer gledamo televizijske programe, slušamo radio ili koristimo računala, a s druge strane pomaže nam u kući jer koristimo razne perilice, sušilice, usisivače, alate…

Potpuno ovisni o tekovinama civilizacije

Stoga je potpuno jasno kako smo postali potpuno ovisni o tekovinama civilizacije i opravdana je zabrinutost ako to odjednom izgubimo. Ipak, postavlja se pitanje zbog čega ne strahujemo isto tako i nad posljedicama svojih postupaka. Psovke su postale uobičajene, ubijanje nerođenih života pokretački je moto brojnih udruga i pojedinaca, otimanje i krađe postale su uobičajene i da ne nabrajam dalje brojne slične neprimjerene, neetične, nemoralne ili jednostavno nekršćanske postupke. Zbog toga se postavlja pitanje kako to da se ne bojimo ovakvog našeg ponašanja kojim je obilježen naš kratkotrajni životni put na Zemlji.

Odgovor je jednostavan za agnostike i ateiste koji su uvjereni da nakon života na zemlji sve prestaje i niti imalo ne sumnjaju da ipak postoji život nakon toga, vječni život. Riskirajući na sve i stavljajući kocku samo na činjenicu da su u pravu niti jednog trenutka se ne bave mišlju da ipak postoji i nešto drugo nakon ovog života. No za veliku većinu vjernika odgovor nije jednoznačan ili bolje rečeno teško je pronaći pravi odgovor. Možda s vremenom svi zajedno ipak promijenimo naše navike, odnos prema prirodi i razlikovanju dobra od zla. Tada neće više biti potrebno postavljati ovakva ili slična pitanja.

U prilog promjenama koje nas očekuju može se navesti situacija u najmoćnijoj državi na svijetu SAD-u gdje se brojni kruzeri režu u staro željezo, zrakoplovi parkiraju i više se nikada neće upotrebljavati, a u trgovinama nedostaje maslaca. Zasigurno stoga dolazi doba materijalno skromnijeg života, a potom korjenitih društvenih i socijalnih pretumbacija.

Komentari su zatvoreni