Strah od nejednakosti

Strah je najsnažnija pokretačka snaga čovjeka ili blokator u djelovanjima. U potrošačkim društvima proizvodnje svega i svačega kompeticija i marketing postali su paradigme nejednakosti i različitosti s više mogućih ciljeva imanentnih najjačima

Branko Holzer

Povremeno se iskazuje da su svi ljudi stvoreni jednakima. Na ovaj svijet svi dolazimo mokri iz majčine utrobe. S dvije ruke i noge, s dva uha i oka, i da smo zbog toga valjda isti u jednakosti.

Brojne su i poznate situacija do nedavno neobjašnjenih i neprepoznatih jednakosti i nejednakosti kao i/ili različitosti. Razvojem potrebnih »alata i mjerila« saznalo se i objasnilo mnogo o tome. Računala i mnoge druge nove tehnologije i tu imaju veliku ulogu. Naravno, razvoj ljudske misli, razvoj uma i razuma ipak je u svemu tome nezaobilazni element. Ali, to ovisi i o razvoju civilizacije i demokracije društva gdje se čovjek, Homo sapiens, stavlja u prvi plan svega. Niti potrebe i želje se u svemu tome ne mogu izostaviti. Vrijeme je da se u tom sklopu pitanja dođe do nekih revizija.

Jednakost i nejednakost, kao različitosti kod ljudi su prvenstveno pitanja prirodnih stanja stvari. Za razliku, ravnopravnost i ne ravnopravnost nastali su zakonima, konvencijama i dogovorima među ljudima, vladarima, društvima i državama.

Neobično je možda primijetiti da iako nas ima oko 7 milijardi, sve je očitije da nas ima vrlo, vrlo malo istih, a da smo u pravilu međusobno različiti i to često veoma! Te različitosti postoje oduvijek, ali nekada nisu bile važne ili nisu prepoznate. No sasvim sigurno može se reći da između svih ljudi, vrsta Homo sapiensa, postoje i sličnosti, pa što nas više ima to ima veći broj sličnosti kao i različitosti. Takva sličnost se neki puta tumači jednakošću i čini nas „istima“ s nekim profesorom, inženjerom, mehaničarom ili političarom i glumcem itd., a da mi to sami zapravo nismo.

Kako nastaju nejednakosti

Dosadašnje definicije jednakosti nejednakosti i različitosti ljudi počivaju od prije na uvriježenim ali ograničenim atributima, a shvaćanja proizlaze često iz sredina koje mnogo toga izvlače i tumače kroz neki svoj interes.

Više nije teško prepoznavati i uočiti od kuda i kako nastaju nejednakosti koje su uglavnom rezultat »nečije« uzurpacije i prisvajanja više prava, moći i vlasti od »dozvoljenog«. To čine političke kaste ljudi, a ogleda se u stvaranju »jednakijih« od svih drugih jednakih ili ne jednakih odnosno različitih.

Prema tekstu eseja istog ovog autora, na portalu ZG-magazin od 14. 2. 2019. g., naslova Ravnopravnost i jednakost, podsjeća se čitatelja kako je jednakost i nejednakost postalo i pitanje straha kod mnogih osoba u najnovijem vremenu, čak i u demokratskim društvima. Dio citata glasi: »Zamijenili smo značenje ispravne sintagme da svi moramo biti ravnopravni, ali jednaki nismo niti možemo biti. (Samo klonovi mogu biti isti ili jednaki odnosno identični!) To mnoge smeta i boje se toga! Ne zauzimamo se za jednoznačne i unaprijed poznate kriterije za sve i svakoga. Iz sadržaja knjige (Vještaštvo,…op. a.) , moguće je zaključivati i o ispravnosti stajališta da u društvu bez kriterija ne može biti napretka za sve, nego samo za neke«.

Smisao ovih riječi se može projicirati na svakoga u brojnim situacijama, pa i samoga o sebi. Danas važeće kao uvriježeno poimanje jednakosti i nejednakosti je staro oko 300 godina, a proizašlo i iz određenih političkih zahtjeva i potreba. Nekada veoma izrazite nejednakosti državljana istih i različitih zemalja, (ropstvo i sl.), ostavile su veliki trag.

Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a treba nadopunu

Zanimljivo je promotriti kako u većini enciklopedija pa i tražilicama na hrvatskom jeziku internetskih mreža prevladavaju pojednostavljene definicije jednakosti i ne jednakosti. To su najviše definiranja kroz sagledavanje čovjeka kao tzv. društvenog ili političkog bića kao jedinki. To vrijedi za sve boje i rase. Osobnosti i mentalne sposobnosti, različitosti i specifičnosti fizičkih karakteristika u snazi brzini jačini visini itd.

Nadalje, u spoznajno intelektualnim specifičnostima kao stvarno postojeće različitosti se ne primjećuju odmah ili na vrijeme, ali su sve važnije i sve češće odlučujuće. Poznato je da se obrazovne i stručne razlike nejednakosti ne procjenjuju često niti vrednuju nego relativiziraju. Tu se primjećuje možda najveća ne jednakost pod različitom egidama nečijih prava na utvrđivanje i tumačenje jednakosti i nejednakosti, a uskraćivanje tih prava nekima drugima.

Temeljna stajališta tumačenja i definiranja u vezi jednakosti i nejednakosti, kao određene slobode i prava ljudi i korektno pravično i zakonito djelovanje tzv. pravne države prema malima i velikima, slabima i jakima, bogatima i siromasima, nije više dostatni kriterijski okvir ocjenjivanja tih pojmova i stanja. To nije dovoljno niti kod procjene stanja demokratičnosti država i društva. Iz prošlosti, još iz antike, vuče se političko načelo ovih pojmova. Vjerske su kulture imale načelo jednakosti, ali se u više njih to znalo izroditi u »jednakije« ili nejednakost.

Građanska su previranja tijekom socijalnih i drugih revolucija iznjedrile određena načela i deklaracije kao što su Deklaracija nezavisnosti (1776. g. Amerika), Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789. Francuska). Komunizam i socijalizam je postavljao jednakost klase i jedinstvo klasa itd., pa su jednakost proširili i na ekonomsku sferu. Mnoge takve ideje i sadržaje slijedi Opća deklaracija o ljudskim pravima UN (1948.), koja polazi od postavke da se »sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima«. To sve više nije dovoljno i valja to dopunjavati.

Ravnopravnosti i jednakosti u životu i radu ljudi

Pitanja ne jednakosti, različitosti i jednakosti ljudi, te ravnopravnost su prikazana naprijed. Međutim, stajalište na zadnjoj stranici knjige Vještaštvo, … citiranog u spomenutom eseju, da se određeni ljudi boje osviještene i unaprijed prihvaćene nejednakosti izazvalo je određenu pomutnju. Kako se može govoriti o ravnopravnosti a postoji nejednakost, koje se mnogi i boje!? Što uzrokuje takvo stanje i kako ga razumijevati? Jedan od očitih odgovora može biti nepostojanje sveobuhvatnih kriterija i nepoštivanje postojećih, bilo koje vrste. Možda stoga valja zaključiti da bez dobrih i prihvaćenih kriterija od svih nema jednakosti, a različitosti ili ne jednakost se ne događaju niti žive na potreban dobar način.

Razmatrajući nejednakosti kod ljudi kao prirodne neizbježne faktografije prepoznajemo nekoga višim od drugoga, nekoga jačim ili bržim od drugoga, nekog inteligentnijim, obrazovanijeg ili stručnijeg od drugoga, nekoga boljeg vida ili sluha, nekoga s boljim instinktom ili boljim primjećivanjem. Pitanja karaktera i temperamenta također spadaju u ova pitanja. Dakle, važno je prihvatiti osviješteno razlikovanje ljudi jednih od drugih u nečemu. Janica Kostelić je jedinstvena skijaška jedinka/osobnost, slično kao i njen brat. Sandra Perković baca disk s najvećim žarom i dometom i to zasada nitko drugi ne može. Je li to neravnopravnost s drugima ili »samo« nejednakost kao različitost zbog sposobnosti navedenih osoba i velike muke treninga!?

Faktografiju života i življenja u takvim humanim socijalnim ili društvenim situacijama zakonitostima i kriterijskim elementima treba dopuniti postojanjem i hendikepiranosti. Takvo stanje stvari je nekad složenije za utvrđivanje, pogotovo na mentalnoj i tzv. razumskoj osnovi, ali je sasvim jasno da je stvoreno razvojem i prirodnim putem skoro bez mogućnosti utjecaja bilo koga. Naravno, moderni tehnološki napredan svijet uzrokovao je i druge vrste hendikepiranosti negativnim utjecajima svojeg razvoja. Tko to može razumijevati lakše će doći do zaključaka koji nas mogu sasvim uvjeriti da prihvatimo sve postojeće različitosti, koje nisu uvijek i ne moraju biti ne jednakost u bukvalnom smislu, pa niti negativnost. Ali ovdje se držimo baš različitosti kao nejednakosti, koja donosi često i strahove vezane uz to.

Strah je inače najvažnija poveznica i najsnažnija pokretačka snaga čovjeka ili blokator u djelovanjima, pa nije ne važno to pokušati pojasniti. Sve navedeno vrijedi za potrošačka društva proizvodnje svega i svačega gdje su kompeticija i marketing postali paradigme nejednakosti i različitosti s više željenih ili mogućih ciljeva imanentnih najjačima. Posljedice su veoma različite pa i negativne.

Sposobniji može omogućiti bolje rezultate svima

 Različitost i nejednakost kao stanja u životima ljudi nije nešto loše samo po sebi, niti bi to smjelo biti. Poznavanje različitosti i razlikovanja prema unaprijed poznatim kriterijima, kao prepoznatljivost, kada se želi postići odabir najboljih između više osoba, svakako je pozitivnost i može donositi boljitak svima, a ne samo odabranima. Poznate su svima situacije odabira, kažimo izazovno onih »jednakijih«! Takvi odabiri ne donose dobro svima. Ipak, stvarno sposobniji može omogućiti bolje rezultate svima na određenom mjestu. Kada dođemo u situaciju da se mora i formalno netko uspoređivati i razlikovati od nekog drugoga, tada se »osvješćuje« nejednakost. U takvim momentima, ako ne postoje kriteriji razlikovanja to može postati negativnost i može voditi u neravnopravnost, pa sve to stvara i strahove i druge negativnosti.

Razmislimo o slijedećem. Koliko nas je u stanju priznati drugome bez ikakve prisile ili »nagovaranja« da je bolji u nečemu od nas i da zaslužuje za primjer neko radno mjesto gdje smo se zajedno natjecali!?

Široko ozračje u društvu će svakako biti povoljnije i pozitivnije kad će svi unaprijed znati i prihvaćati različitosti koje valja pretvoriti u određene kriterije. Svatko sam tada može uvidjeti nejednakost kao različitost i usporediti sebe s drugima te prihvaćati to i unaprijed se opredijeliti za ono nešto što može prepoznati kao »njegovo-svoje mjesto«, prema njegovim mogućnostima i sposobnostima.

Strah nije bezazlen niti neosnovan

Slobodno misleći čovjek može osjetiti ili utvrditi nečiji strah o kojemu se govori ovdje i od kuda on dolazi. Ali tim putem idući se može zaključivati i kuda sve to vodi.

Strahovi od ili zbog nejednakosti ili zbog različitosti nije bezazlen niti je neosnovan. Ti strahovi postoje još iz doba kada su nejednaki iliti različiti, pa i hendikepirani ljudi bili odstranjeni iz društvenog života. Bili su stigmatizirani kao nešto najlošije ili opasno u društvu. Ponekad im je bilo »zabranjeno« i živjeti! Sjetimo se strašnog doba inkvizicije.

Mala društva su izloženija opisanim pojavama, ali se i teže brane od toga. Iskustva i u Hrvatskoj nas uče i upućuju na to. Narasla korupcija, nepotizam i neodgovornost »odgovornih«, razne situacije bez kriterijskih oznaka, uz proširenost i protkanost od vrha do dna teško je savladiva. Razni strahovi zbog svega toga rastu, dok društvo nazaduje i umanjuje se u svim elementima.