Što rade Šoltani u Kninu?

Kakva je korelacija između sve manje izlaznosti na izbore i sve manjeg broja stanovnika? Jednostavna. Oni koje biramo ne rade svoj posao za kojeg smo ih birali, ili bolje rečeno nastavljaju po istom principu, nadajući se da bi nepromijenjeni način rada mogao dati drugačiji rezultat. A to ne ide

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Raditi isto i nadati se drugom rezultatu je suludo. (Možda i od mene)

Istina je izdaja u carstvu laži. (George Orwell)

Izlazak na parlamentarne izbore gubi smisao za sve veći broj građana. 2020. godine na izbore je izašlo – samo 46,85 % upisanih birača, 2016. – 52,69 %, 2015. – 60,82 %, 2011. – 62 %, 2007. – 63,41 %, 2003. – 66,83 %, a na izbore 2000. godine, gotovo nezamislivih 76,53 posto birača.

Na referendumu za samostalnost Hrvatske je 1991. pravo glasa iskoristilo više od 83 % građana. Inženjerske logike radi, stvarna izlaznost zadnjih godina je veća od službenog broja, jer imamo zastarjele biračke popise u kojima je 500 000 onih kojih nema. Naime, 1991. godine nas je bilo nekih 4,7 milijuna, a danas nas je za dobrih milijun manje.

Kakva je korelacija između sve manje izlaznosti na izbore i sve manjeg broja stanovnika? Jednostavna. Oni koje biramo ne rade svoj posao za kojeg smo ih birali, ili bolje rečeno nastavljaju po istom principu, nadajući se da bi nepromijenjeni način rada mogao dati drugačiji rezultat. A to ne ide. Trend se nastavlja. Prema podatcima UN-a, Hrvatska je na 7. mjestu svih zemalja na svijetu po smanjenju broja stanovnika u periodu od 2015. do 2020.

Hrvatska kreće prema vrhu po gubitiku stanovništva

Prema projekcijama do 2050. godine, Hrvatska bi mogla izgubiti još 17 % stanovništva i po smanjenju broja stanovnika biti na 5. mjestu najgorih zemalja na svijetu! Meni ovi podaci malo tamne slavljeničke govore povodom Dana državnosti. A vama?

Nažalost, i to je dokaz da se politika brine samo o sebi. Opet je na snazi izborni inženjering. Prekrajaju se izborne jedinice, kako bi se s još manje zadržala vlast. HDZ sa 16,7 % dobivenih glasova na izborima 2020. ima apsolutnu vlast. Odricanje od principa i platforme s kojom je netko izašao na izbore, tužna je naša parlamentarna stvarnost. Kada nekom dajete svoj glas, niste sigurni hoće li će zastupati ono za što ste mu dali glas. Da netko s jedne strane ode na potpuno drugu je svakodnevnica. Bez imalo podrugljivosti, jedina stranka iz koje ne odlaze je HDZ.

Ispada da (samo) oni znaju svoj posao. Iako se ne zna tko je kreirao prijedlog Zakona o izbornim jedinicama, nešto što se trebalo raditi javno, kreatori sigurno znaju kako se s još manje od 16,7 % može dobiti još više. Prijedlogom izbornih jedinica predlažu spajanje, kulturološki, gospodarstveno, razvojno, povijesno…. nespojivog.

U Zagrebu se jednom tramvajskom linijom prođe kroz četiri izborne jedinice

Žalosno je gledati kako Matulji otkida(ju) Rijeci i Istri i povezuje s Kutinom i Islamom Latinskim kraj Zadra. Istri i Rijeci je otet Matulji, ali je dodan Novi Vinodolski. Zamišljam koja je računica iza toga. Koja je to vrsta birača u Matulju (ili Matuljima?) koja će preokrenuti stranačku boju u Islamu Latinskom? Koja je snaga u biračima Novog Vinodolskog da preokrenu odnos snaga u Rijeci i Istri? Mora postojati neka tajna veza.

Nešto malo više od tisuću stanovnika otoka Šolta, koji se vidi sa splitske ponistre, dok „piva klapa ispod volta“, izgleda da je posebno moćno, jer će razmontirati političku scenu u Kninu, iako se iz Knina Šolta ne vidi. Kako bi rekli Dalmatinci kao da se „pari“, da je eto ispravljena povijesna nepravda i da je Šolta konačno vraćena doma, u Knin. Koji se rusvaj očekuje tek u Splitu gubitkom Šoltana, ne treba ni spominjati.

Nešto ispod 6000 stanovnika otoka Čiovo je podijeljen u dvije izborne jedinice. Što reći na izgled izbornih jedinica u Zagrebu, kada se tramvajskom linijom 12 za 4 minute proveze kroz čak tri parlamentarne izborne jedinice? Nakarada ili politička šarada? Nakaradna politička šarada!

Izborne jedinice po mjeri određene političke opcije

Kreiranje izbornih jedinica bez smisla, ako je jedini razlog u pogodovanju jednima, naravno da dodatno dovodi u pitanje smisao parlamentarnih izbora. Saborski zastupnik bi morao biti dostupan svakom stanovniku i rješavati probleme određene sredine. Svaki stanovnik bi morao znati tko ga zastupa i gdje i kada mu se može obratiti. Znate li tko vas zastupa u Saboru? Ja ne znam tko mene zastupa. Ja ne znam kome se mogu obratiti s nekim prijedlogom, molbom ili za pomoć! Ne znam kome dati glas, a da budem siguran da neće promijeniti kaput.

Žalosno je da se kod svega, pa i u krojenju izbornih jedinica gleda samo sitni stranački interes. Zbog činjenice da su političari politiku sveli na strančarenje, od zajedništva prilikom osamostaljenja smo se toliko podijelili, da postajemo društvo bez mogućnosti donošenja dugoročnih strateških odluka.

Stranke se ponašaju kao prsti na ruci, koji nemaju snagu stisnuti pesnicu. A treba nam jedinstvo pesnice, da odolimo nadolazećim izazovima. Tko misli da će sljedećih 30 godina biti kao prethodnih, vara se. Doživjet ćemo takve promjene da će nam se za 30 godina današnjica činiti kao sada vrijeme prethistorije, a po svemu sudeći bit će nas za još 20 % manje.

Je li to demokracija kojoj smo težili?

Ako je za utjehu, politika dijeli i drugdje. I naši susjedi su uglavnom pola – pola. Ili si bezuvjetno za, pa te volim i nudim ti darove (položaje i…..) ili si protiv pa te mrzim i želim ti sve najgore. Ništa manja nije podijeljenost niti u SAD-u. Pitam se je li to demokracija kojoj smo težili?

A ne mora se mrziti, ako se drugačije misli. Primjer politike u Njemačkoj, Skandinaviji i možda još ponegdje. U Njemačkoj postoje sve moguće kombinacije u podijeli vlasti između pet najvećih stranaka. Svaka kombinacija je u stanju stisnuti pesnicu za dobrobit onih koji su ih izabrali. Tamo se najljući protivnici međusobno ne vrijeđaju. Boje se nepristojnosti u javnom govoru, jer znaju da bi ih birači kaznili na izborima. Oni ne biraju nepristojne. Sigurno je i to razlog da su jedna od vodećih ekonomskih sila.

Kod nas je svaki razgovor političkih prvaka prilika da se čuje neki novi način podbadanja i neke nova uvreda na račun drugoga. Čudi li onda još nekoga zašto kod nas izbore izbjegava sve više ljudi. Kada će ih prestati izbjegavati? Pa onda kada se izabrani prestanu ponašati kao suvereni, i kada državu učine atraktivnom za dolazak, a ne da se osobni boljitak vidi tek u odlasku. Možda i onda, kada shvatimo, da je u demokraciji nemoguće godinama na popisu birača imati stotine tisuća više upisanih od stanovnika i od punoljetnih građana. Onda kada politika prestane biti nakaradna politička šarada!