Stepinčev put

Moglo bi se reći da je zagrebački nadbiskup u velikom svjetskom sukobu bio neutralac. Što bi se dogodilo sa Stepincem da je javno progovorio protiv progona Srba i Židova? Zna se. Nikakva ga nadbiskupska čast ne bi spasila od Jasenovca. A kako bi tamo završio – i to se zna

dr. sc. Nenad Raos

Komunisti su išli svojim, fašisti svojim, a nadbiskup Stepinac svojim, Božjim putem. To bi bio najsažetiji i, vjerujem, najistinitiji komentar cijele ove trakavice oko proglašenja nadbiskupa Stepinca svecem. Moglo bi se reći da je zagrebački nadbiskup bio u velikom svjetskom sukobu neutralac. No postoje dvije vrste neutralaca.

Prvi su neutralci oni koji su sa svima dobri, poput Švicaraca ili naših Dubrovčana. Lijepo je imati na zastavi ispisano Libertas, a na vratima tvrđave Lovrijenac stihove „Non bene pro toto libertas venditur auro“ (Sloboda se ne predaje za sve zlato) kada su upravo zlatom (tj. stonskom solju) Dubrovčani kupovali svoju slobodu od Turaka, koji su im opet garantirali slobodu od Mlečana. Ili uzmimo na primjer Šveđane, koji su se za Drugoga svjetskog rata prodavali Njemačkoj čelik, dok su njihove susjede, Norvežane, upravo zbog njihove trgovine, naime izvoznih luka za švedski čelik, Nijemci okupirali. To su dakle oni neutralci koji su sa svima dobri pa iz svoje neutralnosti izvlače samo korist.

Svima na meti

Drugu pak vrstu neutralaca čine oni koji nisu dobri ni s jednima ni s drugima, pa su onda – logično – na meti i jednih i drugih. Pavelić je zamjerao Stepincu što nije dovoljno Hrvat, što je bio solunski dobrovoljac i prešutno podržavao kralja Aleksandra Karadžorđevića. Komunisti su mu zamjerali što nije bio odan novom poretku, što je bio privrženiji Svetoj Stolici negoli novoj Jugoslaviji. Srbi su mu zamjerali i još mu zamjeraju što je pozdravio osnivanje NDH i nije otvoreno ustao protiv progona Židova i Srba. I pritom sasvim gube iz vida povijesni kontekst te nisu svjesni da upadaju u očitu kontradikciju. Da je u NDH svatko mogao govoriti što je htio, kako bi se onda, u takvoj „demokratskoj“ državi mogao dogoditi genocid nad Srbima i Židovima?

Jednom je neki svećenik na predavanju primijetio kako „Poglavnik nije nikakav genije, nego prije neka vrsta manijaka“. I što se dogodilo? Prijavili su ga, a onda je pred prijekim sudom bio osuđen na smrt. Na kraju ga je spasio onaj koji „nije nikakav genije, nego prije neka vrsta manijaka“ jer ga je (ipak) pomilovao. Što bi se dogodilo sa Stepincem da je javno progovorio protiv progona Srba i Židova? Zna se. Nikakva ga nadbiskupska čast ne bi spasila od Jasenovca. A kako bi tamo završio – i to se zna.

Radio je što je mogao. Je li mogao više?

Radio je dakle što je mogao. Je li mogao više? Uvijek se može više. No to nije važno. Besmisleno je govoriti o Stepincu kao o hrvatskom nacionalistu ili jugoslavenskom unitaristu, fašistu ili antifašistu, srbofobu ili srbofilu – pa da ga jedni hvale, a drugi kude. Stepinac je, kao što rekoh, bio na Božjem putu, putu kršćanske vjere i katoličkog nauka. I s te ga strane treba vrednovati, a ne naše povijesne animozitete podstirati Svetoj Stolici. I kako da se u svemu tome papa Franjo snađe. Lijepo se otvoriti dijalog o nadbiskupu Stepincu s pravoslavnima, no u nas je i „kozmopolitska“ (katolička) konfesija opterećena lokalnim, nacionalnim, a kamoli neće s time biti opterećena pravoslavna crkva koja je instrinsično nacionalna.

I što na kraju reći? Kada se Sinj hrabro, zahvaljujući zaštiti Gospe, obranio od Turka, fra Filip Grabovac ispjevao je pjesmu, u narodnom stilu. Sinjani mole Gospu da ih spasi od Turaka, a ona ne može ništa bez svoga sina Isusa, pa ga stade moliti i preklinjati da im pomogne. A Isus će na to… No dobro, rekao je on u pjesmi mnogo toga, no meni su najdraži i za ovaj članak najvažniji stihovi:

od njih su mi dodijali grisi,

nek im sindžir oko vrata visi.

Te bi stihove, gangu, rado, vjerujem, zapjevao i Sveti Otac da zna hrvatski i da mu dolikuje na taj način riješiti problem nadbiskupa Stepinca.