Stare plahte, otpadnu glinu, stiropor i karton pretvorili u umjetnost

Stare plahte, otpadnu glinu, stiropor i karton pretvorili u umjetnost

»Od svačega se može napraviti nešto, zašto da se baca?«, kaže Valerija Jelčić, profesorica defektologije i umjetnica

Valerija Jelčić, zagrebačka profesorica defektologije u mirovini istaknula se kao višegodišnja voditeljica umjetničkih i kreativnih radionica u udruzi gluhoslijepih osoba »Dodir«, udruzi za promicanje inkluzije te Klubu »Vjeverica« u sklopu udruge za podršku osoba s intelektualnim poteškoćama. Posebno su interesantne taktilno-mirisne slike za gluhoslijepe osobe, putem kojih im se nastojalo približti svijet u kojem se nalaze. Dio slika izložen je u prostorijama Zaklade »Čujem, vjerujem, vidim«.

Jeličić je također radila i s osobama s Downovim sindromom, za koje će reći da su nadareni za umjetnost te ih 95 % ima dar za slikanje. Pored slika, Jelčić je s polaznicima radionica izrađivala i keramičarske radove. Dio radova nalazi se i danas na zidovima i policama »Inkluzije«.

Zanimljnivo je većina umjetničkih djela s njenih radionica nastala od otpadnih materijala, koji su kroz radove umjetnički »reciklirani«. Budući da su budžeti udruga obično skromni, nastojalo se iskoristiti sve moguće pribavljene materijale: »Reciklirali smo sve živo, gotovo sve što smo dobili. Zašto da se baca?«, prisjeća se Valerija Jelčić.

Tako su slike nastale na odbačenim, starim plahtama, za skulpture je korištena (i) otpadna keramika, dok su od štapića nastalih od žigica s kojih su skidali fosforne glave također nastajale slike.

Kreativnosti tu nije bilo kraja – maske, keramičke stolice, šalice vaze, stolne svjetiljke i razni ukrasi dio su produkata radionice. Upotrebljavala se i odbačena drvenarija, stiropor, karton. U biti otpadni materijal sakupljen u podrumima i na tavanima pristizao je u vrećama i kutijama te se u rukama štićenika naše sugovornice pretvarao u umjetnička djela. »Od svačega se može napraviti nešto, a njima ne treba puno da budu sretni«, dodaje naša sugovornica.

Iako je glina, odnosno keramika bila prva ljubav ove umjetnice-defektologinje, ona se s vremenom preorijentirala na slikarstvo. »Problem je što mi je s obzirom na moje godine ponestalo snage za dizanje npr. 25 kg gline, pa se zadnjih šest godina bavim slikarstvom«, kaže Valerija Jelčić.

Ona posebno voli rad s djecom iz posebnih škola i osobama s Downovim sindromom, koje ističe kao iskrene ljude vedre naravi, s kojima se mogu »čuda stvarati«, obzirom na njihovu pokazanu visoku razinu kreativnosti. No napominje kako s njima ipak ne može raditi netko sa završenom likovnom akademijom već treba biti i defektolog jer su posrijedi i osjetljive osobe. U protivnom, može se kroz radionice napraviti više štete nego koristi.

Isto je i s psihijatrijskim bolesnicima s kojima je npr. radila u psihijatrijskoj bolnici u Popovači.

B. Jagačić


*Članak je objavljen uz potporu JU »Nacionalni park Krka« u sklopu projekta »Odgovorno s okolišem«