Stalni gospodarski rast je nemoguća misija

Stalni gospodarski rast je nemoguća misija

Svijet bi mogao opstati kada shvatimo da napredak ne znači rast samo materijalnih dobara. Napredak bi trebali usmjeriti na pravedniju raspodjelu dobara, smanjenju siromaštva. Umjesto rasta u imati više, trebali bi se odlučiti za rast zadovoljstva pojedinaca i društva

dr. sc. Viktor Simončič

Ako se dogodi da jednog dana nestanu sva stabla, čovjeku će preostati samo njegovo geneološko stablo (rodoslovlje) da nad njim plače. (Albert Einstein)

Ako ste srušili kuću svojih susjeda, to ne znači da će vaš dom izgledati bolji. (Lou Holtz)

Viktor Simončič

Prošli tjedan sam bio jedan od sudionika okruglog stola na Zelenim danima u Podgorici, www.greendays.me. Skup je organiziran na dan kada su Ujedinjeni narodi 1972. godine održali prvu konferenciju posvećenu okolišu. Eminentan skup u organizaciji UNDP i hvalevrijedni nastupi pojedinaca. Ozbiljno se raspravljalo o mogućim rješenjem za spas planeta Zemlja. No nisam siguran da je nas nekih 400 baš pogodilo u srž stvari. Nismo čini mi se to postigli niti na drugim konferencijama, a na nekim sam svojim prisustvovanjem i ja dao doprinos (ne)uspjehu. Bio sam i u Riju 1992. i sve mi se čini da iza velikih riječi ne stoje djela.

Kao da se o potrebnom poslu dogovaraju SVATKO, NETKO, BILO TKO i NITKO. Pa kada se raziđemo SVATKO mislio da će NETKO obaviti potrebno. NETKO opet smatrao da je to posao od SVAKOGA. SVATKO opet misli da bi ga mogao obaviti BILO TKO, a NITKO nije shvatio da ga NETKO ne želi obaviti. Na kraju je SVATKO krivio NEKOGA, jer NITKO nije učinio ono što je mogao BILO TKO. http://zg-magazin.com.hr/sutra-badava-sisaju-osisane/

I onda se organizira još veća konferencija. I tako to ide zadnjih 50 godina. Prije pedeset godina trošili smo manje obnovljivih resursa od onoga što nam je na raspolaganju. Danas mi Europljani to potrošimo već do 10. svibnja. Svijet je u boljem položaju i svoj dio svi zajedno potrošimo negdje do početka kolovoza, pa ostatak godine bogati troše od siromašnih i na račun djece i unuka.

Sve brže trošimo resurse kojih ima sve manje

Svakih osam godina raspoložive resurse potrošimo mjesec dana ranije. Ako tako nastavimo, negdje 2070. godine sve raspoloživo za tu godinu potrošit ćemo već na prvi dan te godine. Trošit ćemo od godine koja dolazi. I nije ova prognoza nikakav futurizam. Odavno su bogati potrošili i naš dio kapaciteta atmosfere, što nam se sada vraća kao bumerang. Uskoro bi to moglo biti s obradivim tlom, šumama, ribama, pitkom vodom…

Okolišem sam se počeo baviti još kada se to zvalo okolina, jer se okolišem tada smatrao okoliš kuće, a okolicom, okolica na primjer grada. Okolina je tada (a mislim da je i danas) bio ispravniji izraz za ono što svijet podrazumijeva pod Environment (engl,). Umwelt (njem.), Ambienti (tal.). Tada sam u nekoj ruskoj knjizi pronašao usporedbu života Zemlje i čovjeka. Tako 100 milijuna godina starosti Zemlje znači godinu dana ljudskog života. Na toj vremenskoj skali Zemlja je stara nekih 46 godina, prije 8 mjeseci izumrli bi dinosauri, prije tjedan dana se pojavio čovjek, a prije 3 sekunde je počelo (početak industrijske revolucije) ovo što nazivamo narušavanjem i uništavanjem okoliša.

Ne znam kako će izgledati Zemlja za naredne tri sekunde njenog života, ali za koju sedmicu mogla bi biti ovdje neka druga bića, pametnija od nas. Ono što činimo Zemlji i drugim živim bićima nema veze s pameću. Ne cijenimo nijedan život osim našega, a i kod toga, posebno jaki, koji sebe često nazivaju vrhom demokracije, imaju vrlo osebujan pogled, pa one malo drugačije, one koji se mole na neki drugi način kažu istom Bogu, one koji bi da žive kako su živjeli njihovo preci, one drugačije uništavaju bez da trepnu okom, kao kada ubijaju kita, ili neku plemenitu životinju zbog trofeja. Proguglajte slike bombardiranja Guernice, geta u Varšavi, Treblinke i Jasenovca, napalmom opečene rasplakane male vijetnamske djevojčice, bombe svih na sve na Bliskom istoku.

Pablo Picasso “Guertnica” (1937.)

Kada sam počeo pisati ovaj poučak, nisam mislio da će ovako ispasti. Htio sam o mjerama koje se za spas Zemlje dogovaraju na konferencijama. Nažalost, što veća konferencija, bolji tehnički uvjeti, veze i čuda komunikacije, kao blistava ambalaža za još jedan nikada u djelo proveden dogovor SVAKOG, NEKOG, BILO KOG i NIKOG. Zašto je tako? Zato jer se na svakoj od konferencija već u nekom od uvodnih govora sve se povede u slijepu ulicu. Počne se na način kako osigurati održivi rast gospodarstva, kao spas za Zemlju. Pritom se uvijek misli samo na onaj mali broj ekonomski bogatih.

Siromašne zemlje ne odlučuju o okolišu

Njima treba na računu rasti snopovi novčanica zarađenih i na prekomjernom trošenju zajedničkih resursa. A predsstavnika siromašnih zemalja na tim konferencijama nema. Da ne koristim poražavajuće slike o bijedi velikog dijela stanovnika svijeta, i u bogatoj Europskoj uniji 24% stanovništva (preko 120 milijuna) izloženo je riziku od siromaštva (ili je siromašno) i socijalne izolacije – to uključuje 27 % djece, 20,5 % starijih od 65 godina i 12 % nezaposlenih. Gotovo 9 % Europljana živi u nedostatku materijalnih dobara, nemaju novca za perilicu rublja, auto, telefon, grijanje, 17 % Europljana živi s manje od 60 % kućnog proračuna u svojim zemljama, 10 % Europljana živi u kućanstvima, gdje nitko nije zaposlen.

Temeljiti naš život na stalnom gospodarskom rastu je nemoguća misija. Ne može se zatvoreni sistem temeljiti na stalno rastućim i neograničenim količinama resursa, pri čemu bi se kod njihove upotrebe (konverzije) sve trebalo vrtjeti u savršenom krugu. Što bi se reklo bez ostatka, bez trajnog uništavanja pojedinih dijelova i bez zagađenja. Ekosistem ne može rasti u nedogled. Stabilni sistemi, kao džungla, ne mogu biti veći i ljepši. A mi bi svega još više.

Svijet bi mogao opstati kada shvatimo da napredak ne znači rast samo materijalnih dobara. Napredak bi trebali usmjeriti na pravedniju raspodjelu dobara, smanjenju siromaštva. Umjesto rasta u imati više, trebali bi se odlučiti za rast zadovoljstva pojedinaca i društva. Odlučiti se da je jedino mjerilo vrijednosti da budemo sretniji i zdraviji, empatija, briga za sva živa bića. Kad se odlučimo da rastu sve ove lijepe ljudske osobine koje čovjeka trebaju činiti čovjekom, a u koje svakako ne spada posjedovanje hrpe novčanica, možda nam se neće dogoditi da nas Zemlja odbaci kao neželjene stanovnike. http://zg-magazin.com.hr/zasto-autisticki-pristajemo-na-smrt-zemlje/

I kakve se mjere dogovaraju na konferencijama? Mjere u duhu cijepanja dlake po dužini. O tome drugom prilikom.

Komentari su zatvoreni