Stablo uspomena za svakog člana “Posmrtne pripomoći”

Stablo uspomena za svakog člana “Posmrtne pripomoći”

Posađeno stablo dodjeljuje se besplatno u čast preminulog člana Posmrtne pripomoći, čija obitelj o tome dobiva memorijalnu karticu. U prvoj godini posađeno je 2500 mladih sadnica bukve na Medvednici i 2500 sadnica hrasta u Vukomeričkim goricama

Razgovarala: Snježana Kratz

Vesna Kovač

O tome gdje je odrastala, za čim pati i što je to posmrtna pripomoć ZG-magazinu govori diplomirana pravnica Vesna Kovač, predsjednica udruge »Posmrtna pripomoć«. Otkriva koliko košta i što sve sadrži osnovni pogrebni standard, odnosno kako se postaje članom Udruge.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je moj rodni grad, u njemu sam odrastala, školovala se i na kraju odradila svoj radni vijek, da mogu uživati u mirovini u svom Zagrebu. Volim ga jer je velik, otvoren, ostavlja čovjeku izbor za uživanje u svemu što poželiš, samo što sami moramo odrediti što je to. Zagreb raste i razvija se upravo onako kako se i mi sami razvijamo i od njega uzimamo ono što nam u određenom trenutku odgovara. Nikada nisam poželjela otići iz ovog grada, jer je on za mene najljepši i, kad god se sa nekog putovanja vraćam, osjetim toplinu povratkom u svoju mirnu luku – moj Zagreb.

Gdje ste odrastali?

U centru, u nekadašnjoj volim to reći mojoj najljepšoj ulici 8. Maja. Ulici koja je prolazila kroz parkove Mažuranca, Marulićevog trga, Svačićevog i Strosmayerovog trga, odnosno Tomislavca. Danas je ona podijeljena na četiri ulice: Hatzovu, Trenkovu, Žerjavićevu i Vukotinovićevu. Čak sam se nedaleko nje i školovala, u Križanićevoj, gdje je nekada bila osnovna i srednja škola, pa mogu reći da sam dvanaest godina ulazila na ista vrata. Poslije klasične gimnazije, nedaleko je slijedilo pravo…

Gdje danas živite?

U Maksimiru. Opet sam u centru, ali mirnom i tihom kvartu, odnosno ulici, između Petrove i Maksimirske. Lijepo mi je živjeti u njoj, ali i u ovom kvartu, jer obavite u jednom potezu puno dnevnih stvari od trgovine, pošte, pekarnice…

Kad već spominjemo Maksimirsku, nedostaje li vam negdašnji plac na Kvatriću?

Ma još patim za njim, nikako se naviknuti na ovu novu tržnicu. Izgubio mi je taj dio Kvatrića dušu, sve je nekako u kamenu. Da, iščupana mu je duša, otišla je sa starim Kvatrićem, ali danas je drukčiji njegov tretman. Kakogod bilo, idem na tu tržnicu, doduše i na Dolac, jer je »Posmrtna pripomoć« u Gajevoj, pa mi on nije daleko.

Kakvog se još prisjećate Zagreba? Plavih tramvaja?

O, tramvaji su oduvijek bili plavi. Sjećam se primjerice naših dječjih igara na cesti. Ulica koja danas ima tri trake nekada je bila dvosmjerna, a mi smo se djeca na njoj igrali graničara. Doživljaji su to koje pamtim, kao i situacije kada bi vatrogasci u Savskoj odlazili na intervencije gasiti požar. To je nama djeci bio doživljaj pun uzbuđenja. Bilo je tada puno nas djece generacijski bliske.

Ova su danas više u virtualnom svijetu, otuđenija?

Nažalost, da. Moja unuka danas ne može doživjeti taj osjećaj o kojem govorim.

Svi imaju glave dolje, tipkaju po mobitelima?

Točno! Zato bi među ostalim i ovih svijetlećih semafora trebalo biti više. Ljudi se zadube u to tipkanje i ne primjećuju gotovo ništa oko sebe.

Rođena ste Zagrepčanka?

Jesam.

Kako su se nekad zabavljali Zagrepčani?

O, pa išli smo u Saloon, Karaku, kod Pante, doduše on više ne postoji, ali bio je nekad malo dalje od »Posmrtne pripomoći«.

Kako se učilo?

Vrijedno se učilo i sve se završavalo u roku.

Kako ste dospjeli u »Posmrtnu pripomoć«?

»Posmrtna pripomoć« i članstvo u toj udruzi je nešto što je u mojoj obitelji, mogu slobodno reći, tradicija. Naime, i moji su roditelji, ali bliža i daljnja rodbina bili članovi »Posmrtne pripomoći«, pa je tako prirodno bilo i moje članstvo, a danas i članstvo moje djece i njihovih obitelji. Znate, svi znamo da nas prije ili kasnije jednog dana neće biti i to je, reklo bi se, jedina istinska pravda. Moja suradnja s ovom Udrugom je dugogodišnja i danas sam joj predsjednica, istodobno i prva žena na čelu Udruge. U 2021. godini obilježit ćemo 90 godina postojanja. Prije dva desetljeća počeli smo se širiti po cijeloj Hrvatskoj, a ishodište nam je solidarnost, odnosno organizacija pogreba…

A što je s posmrtnom pripomoći u Radićevoj ulici?

Oni nemaju veze s nama.

Što je zapravo »posmrtna pripomoć«? Što ljudima nudite?

»Posmrtna pripomoć« je udruga, osnovana u Zagrebu 26. kolovoza 1931. godine po uzoru na Bečko pogrebno društvo i od tada neprekidno radi s ciljem organizacije solidarne posmrtne pripomoći među članstvom. Ponajprije kako bi riješili financijske i organizacijske probleme svojim najbližima u tim najtežim trenucima. Udruga djeluje na području cijele Hrvatske i osigurava organizaciju pogreba svog preminulog člana u svakom dijelu Hrvatske, neovisno o mjestu smrti i posljednjeg ispraćaja. Rad joj se financira isključivo od članarine ljudi, koji svoja članska prava, jednaka za sve, ostvaruju temeljem Statuta udruge.

O tome da građani i nakon osmog desetljeća od osnivanja imaju veliko povjerenje u ovu »Posmrtnu pripomoć« govori i broj njezinih članova, gotovo 241.000. U tom kontekstu značajan je i podatak o preminulih oko 160.000 članova, za koje je Udruga uspješno organizirala posljednji ispraćaj. Do sada se nikada nije dogodilo da član nije dobio svoje pravo, to više jer organizacija pogreba je trenutak kada udruga ispunjava svoju obvezu prema preminulome, odnosno kada se te koristi vide. Čest je slučaj da se nakon organiziranja pogreba osobe bliske preminulome žele kod nas učlaniti.

Gdje vam je sjedište?

Sjedište Udruge je u Zagrebu, u Gajevoj ulici 29, ali imamo poslovnice u Sesvetama i Splitu. Više od 100 potpisanih ugovora o poslovnoj suradnji sa pogrebnim i komunalnim poduzećima u Hrvatskoj, omogućuju našim članovima organizaciju pogreba u svim mjestima diljem zemlje.

Kako se postaje članom Udruge? Koliko stoji članstvo i zašto bi bilo dobro biti vašim članom?

Članom Udruge postaje se dobrovoljnim potpisivanjem pristupnice i to: osobnim dolaskom u prostorije »Posmrtne pripomoći«, putem e-pošte, dolaskom povjerenika Udruge na lokaciju po izboru na području čitave Hrvatske. Najznačajnija korist od članstva u ovoj Udruzi je osiguranje financijskih i organizacijskih troškova prilikom smrtnog slučaja. Upisom u udrugu naši članovi odabiru jedan od dva pogrebna standarda. Mjesečna članarina za temeljni pogrebni standard iznosi 39 kuna, a za posebni pogrebni standard je 50 kuna.

Prema članskim pravima koja su jednaka za sve članove, član stječe pravo na 50 % vrijednosti pogrebnog standarda (lijes, organizacija pogreba, osmrtnice, križ, tekstilna garnitura za pogreb, oglas u Jutarnjem listu, cvjetni aranžman i dr.), nakon dvije godine proživljenog članstva, na 75 % vrijednosti pogrebnog standarda nakon tri godine proživljenog članstva te na 100 % vrijednosti pogrebnog standarda nakon četiri godine proživljenog članstva, uz uvjet redovnog plaćanja članarine. Međutim, i nakon proteka četiri godine, član ima obvezu nastavka plaćanja članarine ukoliko nije nastupio smrtni slučaj.

Članarina se plaća najduže 20 godina kada se dobiva žig da je rok plaćanja ispunjen. Solidarnost među članovima udruge očituje se i u tome da član nakon četiri godine proživljenog članstva i redovitog plaćanja članarine ima u slučaju smrti ista prava kao i član koji je plaćao članarinu 20 godina. Posmrtna pripomoć osigurava organizaciju pogreba svog preminulog člana u svakom dijelu Hrvatske, neovisno o mjestu odnosno mjestu posljednjeg ispraćaja. Djelatnici naše udruge su na raspolaganju članovima i strankama za organizaciju pogreba 24 sata dnevno, svakoga dana u godini.

Umiru li ljudi danas više no prije? Je li više žena ili pak muškaraca, raspolažete li s takvim podacima?

U Hrvatskoj godišnje umre više od 50.000 osoba i to je posljednjih godina prosječan broj koji ne odstupa previše. Primjerice, u 2018. godini je prema podacima Državnog zavoda za statistiku preminulo 52.706 osoba, od čega 49,3 % muškaraca i 50,7 % žena. Jasno je kako bi ljudi željeli umrijeti u toplini svog doma i okruženju najbližih, no činjenica je kako danas oko 80 % ljudi umire u bolnicama. Razlog tome jest da se sve više liječimo i u kasnijim godinama umiremo. No još uvijek oko 9000 osoba um(i)re neočekivano i iznenada, pa budući da nisu bolovale niti ležale u bolnici, takve se smrti nazivaju »smrt u cipelama«.

Težak je taj posao koji radite, ponajprije emocionalno. Svaki ste dan suočeni s »krajem života«. Kakav ste, i jeste li osobno načinili neki emocionalno mentalni odmak od smrti?

Zaista je to težak posao, s posebnim emocionalnim nabojem. To su situacije kada morate biti dostojanstveni, s empatijom koja je izvor suosjećanja, altruizma, požrtvovnosti i milosrđa kako se upravo naši djelatnici i ponašaju. Teško je načiniti odmak od smrti i umiranja jer je to naša svakodnevica, a posebno je teško kada se radi o mladim osobama, iznenadnim smrtima…

Koliko je danas »skupo« umrijeti? Odabire li se češće posljednji ispraćaj uz ukop ili kremiranje?

Danas je u Zagrebu prilično »skupo« umrijeti, posebice ako već ne posjedujete obiteljski grob, grobnicu ili kazetu za urne, jer su to dodatni troškovi koji povećavaju cijenu pogreba. Nedavno povećanje cijena ukopa je spomenuto nekoliko puta povećalo. Uz te iznose, ovisno o željama, variraju i cijene od primjerice startne cijene od oko 2000 kuna za lijes i glazbe, odnosno određenih cijena cvjetnih aranžmana, snimanja… Sve to utječe na konačni iznos posljednjeg ispraćaja.

Koliko bi onda bila cijena pogreba?

Ako imate grob, odnosno onaj osnovni standard košta između 7000 i 10.000 kuna. Naravno da se cijene, ovisno o željama (odabir lijesa i sl.) mogu i penjati.

Broji li se više kremiranja ili uobičajenih ukopa?

U Zagrebu je, što se članova »Posmrtne pripomoći« tiče, podjednak broj onih koji posljednji ispraćaj imaju uz ukop i uz kremiranje. Zagrebački krematorij trenutno je jedini u Hrvatskoj, pa je to možda razlog što je u ostalim gradovima i mjestima mali udio kremacije u odnosu na redovni ukop.

S kojom se glazbom najčešće »oprašta s ovozemaljskim«?

Nekada su oproštaji bili uglavnom uz limenu glazbu, no ona je danas prava rijetkost u Zagrebu. Uglavnom se oprašta uz zbor, klapu, sve više uz violinu ili pijanista, uz note vjerskih ili klasičnih djela.

Nedostaje li u Zagrebu grobnih mjesta?

Nedostaje, naročito kazeta za urne na Mirogoju, koji je tradicionalno zagrebačko groblje. U posljednje vrijeme čeka se i do godinu dana na takvu kazetu, no nadamo se da će se situacija promijeniti jer nakon poskupljenja usluga Gradskih groblja u Zagrebu, za očekivati je brže investiranje u ove objekte i njihovo širenje.

Kako »Posmrtna pripomoć« obilježava blagdan Svih svetih?

Upravo dani oko blagdana Svih svetih i Dušnog dana su prigoda da se sjetimo svih svojih dragih pokojnih i odemo na njihova posljednja počivališta, zapalimo svijeće i ukrasimo ih cvijećem. Prisjetimo se svega što su nam u životu značili. Uz to, »Posmrtna pripomoć« uz pomoć župnih ureda u te dane organizira mise zadušnice za svoje preminule članove. Od svojih početaka »Posmrtna pripomoć« u svakodnevnom radu dosljedno primjenjuje uvažavanje vjerskih sloboda i prava svojih članova, bez obzira na njihovo socijalno porijeklo, etničku, političku i vjersku pripadnost. Jednom se godišnje organizira i susret sa predstavnicima vjerskih zajednica u Hrvatskoj i to svake godine u prostorima druge vjerske zajednice. Ove godine održan je 12. takav susret u Islamskom centru u Zagrebu, kojemu su prisustvovali predstavnici svih brojnijih konfesija u Hrvatskoj.

Kako u svoj posao unosite živo(s)t? Ubiranjem energije iz prirode?

Da, upravo tako možemo reći – energijom iz prirode, jer su članovi »Posmrtne pripomoći« 15. listopada ove godine u suradnji s Hrvatskim šumama posadili prva memorijalna stabla u sklopu dugoročnog projekta »Stablo uspomena«. U prvoj godini sadnje posađeno je 2500 mladih sadnica bukve na Medvednici i 2500 sadnica hrasta u Vukomeričkim goricama. Svake godine birat ćemo nove lokacije, a sve s ciljem pošumljavanja Hrvatske.

Prva lokacija pošumljavanja bila je čistina između planinarskih domova Grafičar i Risnjak, a u sadnji bukava sudjelovali su Zoran Šprajc i Lana Klingor Mihić.

Posađeno stablo dodjeljuje se besplatno u čast preminulog člana Posmrtne pripomoći, čija obitelj o tome dobiva memorijalnu karticu. Ta je akcija pošumljavanja na određeni način dokaz da se život nastavlja, a sudjelujući u njoj vraća se i nama snaga za daljnji rad na redovnim nam poslovima. Provesti dan na Medvednici ili još bliže, u Maksimiru je dar nama koji živimo u Zagrebu i kojeg ponekad nismo niti svjesni, a tako nam je nadohvat ruke.

Ljudi u sebi nose svakakve strahove, pa i onaj od smrti? Kako vi s tim stojite?

Smrt je nešto o čemu nerado govorimo, a mlada i zdrava osoba gotovo nikada neće misliti o smrti, dok starije i bolesne osobe misle o njoj, ali to potiskuju. Iako je strah od smrti normalan, on ipak čovjeku ne smije narušavati kvalitetu života, jer je to prirodni kraj našeg životnog ciklusa i čovjek se treba s tom činjenicom pomiriti i prihvatiti je. Svi zaziremo od te teme pa smo mi svojedobno organizirali jedan simpozij »Čovjek i smrt«, gdje su s različitih aspekata govorili stručnjaci različitih profila. Bilo je to zanimljivo okupljanje.

Što u budućnosti planirate? Nešto slično?

Imamo planova. Svakako nove pogrebne standarde, načine plaćanja.

Konkretno?

Pa primjerice ako dovedete novog člana ubirete popust i dr.

Gdje vam se ljudi mogu javiti i nazvati?

Na telefon 01/4557 211 ili 091 4557 219.

Komentiraj

*