Sretan put!

Sretan put!

Putokaze zamišljam kao prazne ploče, bez uputa. Putokazi se nalaze u nama, mi ih ispisujemo i biramo. Ponekad biramo uhodane putove, koje nam nameću drugi, a ponekad pratimo svoje želje… Smjer biramo svakodnevno, ali neke odluke trajno nam određuju daljnji tijek života

Alisa W.

Jučer mi je, šetajući Zvonimirovom ulicom, privukao pažnju putokaz u dječjoj knjižnici. Na putokazu su u raznim smjerovima prikazali razne dječje osobine kao npr. darežljivost, hrabrost, neposlušnost, sebičnost, ljubomora, strah, tuga, svađa… Ne sjećam se točno svega navedenog, ali sam si pomislila kako se mali čovjek mora boriti s mnogo toga, a mi kao roditelji imamo ozbiljnu ulogu „prometnog policajca“ na njihovom životnom putu.

A što je s našim životnim putem?

Taj put sigurno nije ravna cesta, ima tu krivina i raskrižja, a s raskrižjima i izbor – kojim putem dalje?

Putokaze zamišljam kao prazne ploče, bez uputa. Putokazi se nalaze u nama, mi ih ispisujemo i biramo. Ponekad biramo uhodane putove, koje nam nameću drugi, a ponekad pratimo svoje želje… Smjer biramo svakodnevno, ali neke odluke trajno nam određuju daljnji tijek života. To su ona raskrižja na kojima bi čovjek morao sam dati odgovor na pitanje kojim putem krenuti dalje, za što se školovati, koji posao raditi, kojeg životnog suputnika odabrati, kada osnovati obitelj… Ponekad se pitamo da li smo krenuli u pravom smjeru? Da li nastaviti ili promijeniti smjer? U jedno sam sigurna, niti jedan odabrani put ne donosi ravnu cestu, ne postoji izbor koji isključuje probleme, borbu. Nekad je cesta osvijetljena, nekad je mračna, ali svaki put traži ustrajnost. Važno je samo da smo na putovanju na kojem želimo biti. Destinaciju moramo birati sami, u protivnom smo sigurno na krivom putu, ali uvijek možemo promijeniti smjer. Trebamo se ohrabriti i zauzeti za ostvarenje svojih snova i ne ograničavati se na trenutnu stvarnost, trebamo se otvoriti svim mogućnostima i pronaći put koji nam omogućuje ispunjenje želja, nada, prestati braniti i opravdavati stare izbore, već biti hrabri i prihvatiti nove mogućnosti.

Sve je to tako komplicirano, ili možda „prokleto“ jednostavno kako se uzme.

I onda se vratim na te naše mališane, kako biti putokaz njima kad ni sami nismo sigurni jesmo li na pravome putu?

Našla sam odgovor u pjesmi, ne treba njima nuditi izbore, birat će oni sami, važno samo biti uz njih.

Evo kako je to prekrasno jednostavno:

 

PISMO OCA

Ako te nitko ne voli, moja je radost voljeti te.

Ako plačeš, želim te utješiti.

Ako si slab, dat ću ti svoju snagu.

Ako te nitko ne treba, ja te trebam.

Ako si beskoristan, ja ću ti posvetiti pažnju.

Ako si prazan, ispunit će te moja punoća.

Ako te je strah, ja ću te nositi na svojim leđima.

Ako želiš hodati, ići ću s tobom.

Ako me zoveš, uvijek ću doći.

Ako se izgubiš, nemoj zaspati prije nego što te nađem.

Ako si umoran, bit ću tvoj odmor.

Ako griješiš, ja ti već opraštam.

Ako mi se obraćaš, molim te, oslovljavaj me sa ‘ti’.

Ako me tražiš, za tebe ću biti kao poklon.

Ako me trebaš, ovdje sam, u tebi.

Ako se protiviš, ne želim te prisiljavati.

Ako si u tami, svjetlo sam tvojim koracima.

Ako si gladan, dajem ti hljeb života.

Ako si nevjeran, ja sam vjeran.

 

Sretan put!