“Srebrna rijeka”

Tamo pod suncem u planini, gdje život živi šuma od smreka,
svakoga dana silinom prođe planinska jedna srebrna rijeka.

Valove svoje ona ne broji, okove vrtloga koji je muče,
već teče putem korita svoga, dok oklop brda, kvasi i tuče.

Kosa je rijeke ko svila neka, srebrna duga sa puno pjene,
snaga je u njoj od pamtivijeka, ali su jake i pred njom stijene.

A kroz njih treba urlikom proći, kroz bezdan dana, zvjezdane noći,
jer mora breme sa sebe svući, zdrobljeni kamen dalje odvući.

I kiša često po rijeci lije, oči joj pune tereta s puta,
al teče ona koritom svojim, srebrnom stazom da ne luta…

I dok je peče sunce sa neba, ona se svojim srebrom štiti,
bistra u želji da klanac prođe, sa vodom koju možeš i piti.

Voda joj sirova snaga neka, obala nije zlatna nijedna,
al ima kamenčić od srebra stvoren, pritoka čista daleka jedna…

Srebrno diše – kroz goru hodi, jedrima plovi po svojoj vodi.

Valja joj doći do planine, pod kapu sunca koje blista,
u onaj silovit vala plamen, gdje teče srebrna rijeka ista.

Snježana Kratz

(Foto: Jörg Vieli / Pixabay)