Spriječimo sutrašnje siromaštvo vodom

(Vodostaj Kupe, 13. rujna 2021.)

Gledajući primjere po svijetu, gdje se najveće rijeke pretvaraju u potočiće, a jezera u bare, čuvanje vode u rijekama i dohrana vodonosnika mi se čini kao dobra odluka danas, za bolje i sigurnije sutra

Dr.-Ing. Viktor Simončič

Prepoznajte veliko dok je još malo. (Sun Tzu)

Kako je ovo je 300. poučak, odlučio sam se za nešto bez politike. Samo struka. Nešto što smatram svojom obavezom. Objavljen je novi Izvještaj o klimi. Ništa nova. Trka za profitom je još uvijek jača od opasnosti koju unatoč upozorenjima ne shvaćamo ozbiljno, pa se srljanje u moguću skoru strahotu ubrzava (https://zg-magazin.com.hr/zasto-autisticki-pristajemo-na-smrt-zemlje/).

Posljedice klimatskih promjena postaju sve dramatičnije ali i nepredvidive, što posebno zabrinjava. Je li je netko mogao predvidjeti razornost srpanjskih poplava u Njemačkoj? Da je netko radio horor film o poplavama, bi li mogao zamisliti takav scenarij, a kamo li takve efekte?

Prošli tjedan sam spominjao Kupu. Ovaj tjedan je još desetak centimetara plića. Osim toga, bez vađenja šljunka korito rijeke se polako popunjava od izvora prema ušću. U velikom dijelu postaje sve plića. Rastu i neke dosta čudne biljke. Kažu da ima i sve manje školjaka. Korito se puni, pa kod istog vodostaja danas ima manje vode nego jučer (https://zg-magazin.com.hr/kad-se-i-najmanje-kise-pretvaraju-u-bujice/).

Promjenjiva količina raspoložive vode

Hrvatska po količini dostupne vode po glavi stanovnika, od nekih 33 000 prostornih metara, spada u sam svjetski vrh. Ali većina vode je (samo) stvar statistike. Voda dođe, na tjedan ili dva podignu se razine rijeka, dođu ili nas mimoiđu poplave, a onda voda nestane u crnomorskom ili jadranskom slivu. Stanujem na lijevoj obali Kupe, prije samog ušća u Savu. Kupa je većinu godine rječica i samo par puta godišnje moćni vodotok, kada se korito raširi i podigne do samog ruba nasipa, koji grad Sisak uspješno brani od poplava od sredine prošlog stoljeća.

Unatoč velikim raspoloživim količinama razina podzemnih voda je sve niža. Navodno se vodonosni sloj panonskog dijela crpi tri puta brže nego što se prihranjuje. Negdje sam pokupio informaciju da se voda crpi u količinama od 6 m³ u sekundi, a prihranjuje samo s 2 m³. Oko Zagreba vodonosni sloj je zadnjih desetaka godina pao za 3 – 6 metara.

I evo prijedloga za danas, kako sutra ne bi ostali bez vode. Očekujem da bi ga mogli podržati i Hrvatski znanstvenici za klimu (https://zg-magazin.com.hr/znanstvenici-za-klimu-prijedite-s-apela-na-djela/).

Podizanje razine vode

Predlažem da se na rijekama, ustavama i drugim hidrološkim zahvatima, uz osiguranje ribljih staza, staništa za ptice i inih zaštita, podigne razina vode. Viši stupac vode u koritu punio bi podzemlje. Ustave bi mogle biti po sistemu protočnih hidroelektrana, kako je to napravljeno na Savi u Sloveniji, kako su to odavno napravili u Austriji… Sjećam se podatka s jedne rasprave da bogati imaju vodene akumulacije na razini tisuća kubika vode po stanovniku, a siromašni na razinu stotinu kubika.

Malo sam proguglao. I pronašao sam primjer potvrde utjecaja ustave na zagrebački vodonosnik:

»Analize mjerenja iz sedamdesetih godina u usporedbi s današnjim mjerenjima pokazuju da je zamjetan trend opadanja razina podzemnih voda. Kada se promatra zagrebački vodonosnik kao cjelina razine voda su snižene za otprilike 3 do 6 metara. Međutim, kad se uspoređuju pojedini dijelovi vodonosnika, zamjetna je razlika….. U zapadnom dijelu vodonosnika taj pad iznosi oko 1 do 2 metra približno, u središnjem dijelu 2 do 5 metara te u istočnom dijelu 1 do 3 metra. Ove razlike u razinama podzemnih voda uvjetovane su raznim čimbenicima …… 1962. godine na lijevoj obali Save, na području Žitnjaka (Savica) ….. puštena je u pogon Termoelektrana-toplana Zagreb …… izgradnjom vodenih stuba nakratko je zaustavljen trend opadanja razina vode …… 1993. godine obavljena je sanacija vodnih stuba TE-TO Zagreb pa su razine podzemne vode na uzvodnom području podignute u prosjeku za 1,5 metara pa se na tom području zaustavio pad razina podzemnih voda«*.

Osim ustava i dodatne regulacije vodotoka u funkciji porasta niskog vodostaja, predlažem da počnemo dohranjivati vodonosnike. Ako se mogu raditi podzemni spremnici za plin, ne vidim zašto ne bi mogli raditi i podzemna skladišta za vodu. Dohranjivanje i skladištenje bi se moglo raditi kod visokog vodostaja – nakon prvih jesenskih kiša, pa sve do proljeća i topljenja snijega. Vode imamo u tim vremenima više nego dovoljno.

Porast potrošnje vode u poljoprivredi

Prosječni protok na Savi je nekih 1800 m³ po sekundi, a na Kupi šest puta manji. Po stanovniku trošimo nekih 50 m³ godišnje te nešto u industriji i poljoprivredi. Ukupno, po principu »π x palac« radi se oko milijardu kubika godišnje. Nisam našao noviji podatak, ali ocjenjujem da smo tu negdje. S obzirom na klimatske promjene poljoprivredna proizvodnja će i kod nas, bez navodnjavanja postati nemoguća, pa vode uz gledanje u nebo i dozivanje kiše, više neće biti dovoljno. Potrošnja vode u poljoprivredi će rasti više nego što možemo zamisliti.

Podzemne zalihe vode u Hrvatskoj imaju ukupan godišnji kapacitet od 9,133 milijuna prostornih metara, što predstavlja što je 10 % od one količine koja nam je statistički na raspolaganju. Od te vode nekih 10 % trošimo godišnje (od onih milijardu kubika). Zato neke nas onih 33 000 m³ po stanovniku godišnje ne uljuljava kako nema potrebe za akcijom. Akacija je potrebna danas, jer sutra može sigurno skuplje, ako ne i kasno. Koliko vremena imamo?

Za sada (još) nema problema. Mislim da sam uspio pokazati da situacija s vodom, čak i kod nas tako bogatih njome, mogla bi postati sve osim bajna, ako se ostane spavati na lijepim brojevima. Gledajući primjere po svijetu, gdje se najveće rijeke pretvaraju u potočiće, a jezera u bare, čuvanje vode u rijekama i dohrana vodonosnika mi se čini kao dobra odluka danas, za bolje i sigurnije sutra.

*Izvor: https://repozitorij.pmf.unizg.hr/islandora/object/pmf%3A9302/datastream/PDF/