Špagetima protiv tehnološkog napretka

(Foto: Wikipedija / CC 2.0)

Vrijedilo bi provjeriti koje se točno špagete jedu izvan Hrvatkse jer onda više ne bi bilo zapreka da primijenimo pravu tehnologiju, izbjegnemo sankcije i ponudimo je i EU-u, kako bi i u njihovim statistikama od mesa i kupusa nastala – sarma

dr. sc. Viktor Simončič

Čovjek mora biti dovoljno veliki da prizna svoje greške, dovoljno pametan da profitira iz njih i dovoljno snažan da ih ispravi. (John Maxwell)

Iako se svi zaklinju u Lijepu Našu, do sada niti jedna velika stranka nije zatražila okolišni resor za sebe. To je nešto za što bi najradije da niti ne postoji. Nešto što kod nas imamo samo zato jer imaju drugi i predstavlja sitni kusur za one, po mišljenju velikih, manje vrijedne stranke.

Pratite li rasprave oko formiranja nova vlade? Jeste li čuli za riječ »okoliš« u raspravama? Je li nekog zasmetalo što nam UNESCO prijeti oduzimanjem statusa svjetske baštine za Nacionalni park Plitvička jezera čak i bez da znaju kako se fekalije puštaju u rupu?

Je li ijedan politički analitičar ili novinar primijetio da je okoliš kod nas samom sebi svrha? O čemu pišu kada se radi o okolišu? Hvalospjevi o ljepotama Lijepe Naše, kao toga nigdje nema. Imamo i najčišću vodu iako ne pročišćavamo baš ne znam koliko otpadne vode. I dalje imamo divljih deponija kao u priči, još se ne zna gdje završava dobar dio industrijskog otpada… Iako je tog otpada, zahvaljujući velikim naporima da se industrijaliziramo, sve manje. Akademska zajednica, struka i nevladin sektor na razini politike, na razini deklarativnih izjava i busanja u prsa o ljepotama Lijepe Naše. Od kada aktivno pamtim, a to su kasne sedamdesete prošlog stoljeća, okoliš u Lijepoj Našoj prepušten je samome sebi. Priznajte, dobro i izgleda uz toliku nebrigu!

Ponekad je bolje ne raditi ništa

Istina je da na zaštiti okoliša baš ne radimo, ali je i istina da bi neki puta bilo bolje za okoliš da ne radimo. Što će nam uređaj za pročišćavanje otpadnih voda u Brckovljanima, kada na njega nije priključeno nijedno domaćinstvo? Ili županijsko odlagalište otpada »Marišćina« koje j uz upitnu tehnologiju izgrađeno bez valjanih dozvola? Ili onaj uređaj u Sisku, koji će građane zbog cijene vode dovesti na prosjački štap? Bolje bi bilo bez toga, zar ne? Neko se pita zašto ovo stalno spominjem. Pa očekujem, ako to polako uđe u uho političara, da će na nekim budućim izborima, za 20 – 30 godina, i to postati politička tema. Kažu da ako nekome stalno ponavljate da ima »klempava uha« onda se taj ide i pogledati u ogledalo. Eto zato ponavljam uvijek isto. Pa i Plitvice!

Kada bi političari imali samo malo više razumijevanja za okoliš, kada ima ne bi bila briga samo za samouhljebljivanje, kada bi ministri bili dovoljno stručni, posebno ministri koji pokrivaju gospodarstvo i financije, onda bi shvatili ogromni ekonomski potencijal upravo u okolišu. Uz značaj prirodnih resursa, vode, oranica i šuma za opstojnost nacije, izuzetan potencijal je i u potrebnim investicijama u pročišćavanje otpadnih voda i postupanje s otpadom. Samo investicijski potencijal, u narednih 5 i nešto malo više godina s najmanje 50 % sigurnog financiranja iz EU iznosi oko 10 milijardi eura. Kasniji potencijal na održavanju je najmanje desetina toga iznosa. Normalno, ako većinu obavi naša, hrvatska industrija, koja zapošljava i plaća poreze u Hrvatskoj. Nemam ništa niti protiv stranih tvrtki i tehnologija, naravno tamo gdje su nam potrebne i prilagođene našim uvjetima i mogućnostima.

Poticaj za današnji prilog mi je dala Prva tehnološka konferencija za održivo gospodarenje komunalnim otpadom i drugim otpadom koju ovih dana organizira tvrtka Tehnix iz Donjeg Kraljevca. Pozvani mnogi koji izravno rade na području postupanja s otpadom. Pozvan i ja, s molbom da nešto kažem. Kako stalno nešto pišem na tu temu, a mrzim se ponavljati pa i prepisivati samoga sebe, a i kako se nalazimo tik pred sankcijama EU, malo sam detaljnije pogledao što to nudi EU glede kružnog gospodarstva u postupanju s otpadom i mogu li se obaveze tako lako ispuniti kako se obećava.

Sada, 2016. godine se u kućanstvima EU-a reciklira samo otprilike 40 % otpada. Tim se prosjekom prikrivaju velika odstupanja među državama članicama i regijama jer u nekim područjima stope recikliranja otpada iznose čak 80 %, dok su u drugima niže od 5 %. Bruxelles, 2.12.2015. COM(2015) 614. Ne podsjeća li to na ono kako jedni jedu meso, drugi zelje, a u prosjeku se kaže kako svi jedu sarmu?

Uzaludno odvajanje otpada

Unatoč više nego sramežljivim pomacima u stupnju ponovnog iskorištavanja otpada, Europska unija donosi još ambicioznije programe, što se, s obzirom na više nego skromne dosege u stupnju reciklaže kod većine država EU-a, može smatrati izvjesnim paradoksom. Tako bi do 2030. trebali reciklirati 65 % komunalnog otpada i odlagati manje od 10 % nastalog otpada. Da parafraziram sadašnje postignute vrijednosti, razvijeni bi tada trebali reciklirati 150 %, a manje razvijeni valjda 7 %.

Jesu li novi ciljevi iz prijedloga kružnog gospodarstva stvarno paradoks? Može li se približiti novim ciljevima kružnog gospodarstva? Može li se iskoristiti više sekundarnih sirovina iz komunalnog otpada?

Problem svih problema je kako dobiti čiste tokove pojedinih vrsta otpada kao najvažnijem koraku u kružnom gospodarstvu. Pritom vrijedi načelo što čišća frakcija, to veća moguća materijalna korist od sekundarnih sirovina. Ovisno o razvijenosti tržišta sekundarnih sirovina odnosno prerađivačke industrije i papir se može razdvajati prema vrstama: bijeli, šareni, tiskovine, …, slično kao i plastika koja se po sastavu i drugim karakteristikama može razvrstavati na 10 i više frakcija.

Zakonodavstvo EU-a, ako se iščita u cijelosti, dozvoljava dobivanje čistih frakcija izdvajanjem na izvoru i izdvajanjem korisnih sirovina za materijalnu oporabu iz mješovitog otpada. U postignute ciljeve za stupanj reciklaže u oba slučaja podrazumijevaju se samo one količine izdvojenih materijala koje se stvarno oporabe, a ne samo prikupe i izdvoje na izvoru.

Ako se na izvoru otpad prikuplja u odvojenim posudama, onda svaku posudu treba prazniti i odvoziti odvojeno. Nažalost, u velikoj većini sredina kod nas to nije slučaj, pa se odvojeno sakupljeni otpad utrpa u jedan kamion i najčešće odveze čak i na deponiju na odlaganje. Najeklatantniji je nedavno spomenuti primjer u Samoboru – moderni spremnici, a onda iz kanti sedam u kamion jedan.

Odvojeno prikupljanje na izvoru ovisi o spremnosti pojedinaca da sudjeluju u odvajanju. Dovoljna je nesuradnja samo nekolicine, pa da i na izvoru odvojeno sakupljeni otpad ostane miješani otpad u različitim posudama s više ili manje udjela papira, plastike ili biootpada.

Ništa bez sortiranja

Praksa pokazuje da se u na izvoru izdvojenom otpadu uvijek baci i nešto što tamo ne spada, pa je nakon izdvajanja na izvoru uvijek potrebno sortiranje. Na Otoku Krku, našem paradnom primjeru odvojenog sakupljanja na izvoru nakon više od 10 godina rada na edukaciji građana u odvojeno sakupljenom otpadu se nalazi i do 20 % pa i više mješovitog komunalnog otpada. I u Njemačkoj postoje primjeri gdje građani u posudu za bio otpad ubacuju i 20 % drugog otpada, u posudu s ostatkom otpada 30 % otpada koji tamo ne spada, a u žutu vreću za otpadnu ambalažu čak do 40 % drugog otpada.

Tvrtka Tehnix (i možda još netko u svijetu a da mi nije poznato) je razvila tehnologiju koja omogućuje razdvajanje sirovina za materijalnu oporabu iz mješovitog otpada na »industrijski način«.

Iako postoji niz postrojenja koja uspješno rade i u našem okruženju, kod nas se i u najvišim stručnim krugovima javlja sumnja kako je nemoguće iz mješovitog otpada izdvojiti čiste frakcije za kasniju materijalnu oporabu.

Umjesto da se ide pogledati u susjedstvo, navodi se argument kako je nemoguće iskorištavanje papira na kojem »ostaju zalijepljene špagete«. U Tehnixovoj tehnologiji, u rotacionom situ papir i špageti se osuše i dolazi do toga da špagete otpadnu s papira. Navodi se i argument kako se ne može materijalno iskoristiti zauljeni papir. Točno, on se na Tehnix-ovoj liniji za sortiranje propusti do kraja i tamo odvoji u gorivi ostatak.

Zbog svoje jednostavnosti i cjenovne prihvatljivosti, uz omogućavanje bitno racionalnijeg i okolišno prihvatljivijeg načina prikupljanja otpada, upravo ova tehnologija, koja omogućuje izdvajanje svih korisnih dijelova otpada za materijalnu oporabu kao i dobivanje visokokaloričnog zamjenskog goriva, bez obzira na način prikupljanja otpada na izvoru, predstavlja ključan preduvjet kako se vrlo ambiciozni ciljevi gleda kružnog gospodarstva mogu ostvariti i u ekonomski manje razvijenim sredinama. Ova tehnologija omogućuje ispunjavanja još i ambicioznijih ciljeva od onih predloženih od strane EU, pa »utopijski ciljevi« mogu biti lako dosegljive i manje razvijenima. I sarma stvarno može biti sarma!

Štednja primjenom domaće tehnologije

Primjena ove tehnologije, za početak barem u velikim gradovima, nam može uštedjeti prijeteće sankcije. Evo kako bi to, onako grubo, po metodi »π x palac« izgledalo za Zagreb:

Investicija u dvije linije MBO-T po 40 t/sat otpada je reda veličine 2 x 5 milijuna eura. Preradom bi se količine otpada koje bi trebalo odložiti, sa sadašnjih približno 300 000 t/godina svele na ne više od 30 000 tona. Pri tome bi se dobilo cca 100 000 sekundarnih sirovina, kuhinjski i vrtni otpad bi se smanjio za nekih 90 000 tona, i dobilo bi se 50 – 60 000 tona zamjenskog goriva (RDF), s visokom kaloričnom vrijednošću, jer se u procesu prerade s MBO-T tehnologijom, otpad se prosuši, tako da je plasman nastalog alternativnog goriva (RDF) relativno jednostavan odnosno moguć.

U otpadu grada Zagreba se nalazi nešto više od 25 % papira i kartona i također nešto više od 25 % plastike, te oko 30 % kuhinjskog i vrtnog otpada. Da je cijena plastike u prosjeku 100 eura/t i neka se iskoristi samo 50 – 60 % ukupne plastike, nekih 40 000 tona to znači mogući prihod od prodaje plastike od 4 milijuna eura. S papirom je slično glede količina. Uz pretpostavljenu cijenu od nekih 50 eura/t, dobio bi se dodatni prihod od nekih 2 milijuna eura.

Sadašnji trošak odlaganja na Jakuševcu je nekih 40 eura/t. Zbog ne odlaganja 270 000 tona otpada ostvarila bi se ušteda od dobrih 11 milijuna eura. Troškovi prerade s troškovima amortizacije, po toni otpada u MBO-T je do nekih 30 eura, ukupno 9 milijuna eura.

MBO-T postrojenje se može iskoristiti i za preradu već odloženog otpada na Jakuševcu i na taj način Zagreb ne bi više trebao tražiti mogućnost izgradnje novog odlagališta, a stanovnici oko Jakuševca bi dobili u cijelosti sanirano odlagalište, koje bi trajno izgubilo naziv »smetlišta«.

Naravno da ovaj izračun predstavlja samo vrlo grubu procjenu, ali i kada bi moguće pogreške bile i 50 % opet sve govori o prednostima prijedloga.

Drugi to shvaćaju. Jedu li tamo drugačije špagete? Vrijedilo bi provjeriti koje, jer onda više ne bi bilo zapreka da primijenimo pravu tehnologiju, izbjegnemo sankcije i ponudimo je i EU-u, kako bi i u njihovim statistikama od mesa i kupusa nastala sarma.

Za sudjelovanje na spomenutoj konferenciji sam pripremio brošuru, koju još dotjerujem i bit će publicirana kasnije. Onaj tko želi može radu verziju dobiti na zahtjev preko maila: viktor.simoncic@gmail.com.