Socijalna skrb i zapošljavanje invalidima su najčešće kršena prava

Socijalna skrb i zapošljavanje invalidima su najčešće kršena prava

»Dolaskom na mjesto pravobraniteljice i nakon jedanaest godina rada, frustrira me još uvijek prisutan birokratsko – administrativni pristup u rješavanju konkretnih ljudskih problema. Posebice onih koji traže otvorenost, međuresornu i suradnju stručnjaka«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastala, igrala rukomet, pjevala te što joj predstavlja slikanje ustima ZG-magazinu govori Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom (POSI). Otkriva što ju frustrira, kako se institucije odnose prema osobama s invaliditetom, gdje su odgovorni zakazali ali i čime se POSI može pohvaliti.

Zašto volite Zagreb?

Kao prvo, rođena sam u Düsseldorfu u Njemačkoj, ali od šestog mjeseca starosti živim u Mikulićima, podno Sljemena u gradskoj četvrti Črnomerec.

Kako vam je proticalo odrastanje u Zagrebu?

Pa kao djevojčica obožavala sam se igrati s prijateljima iz kvarta, preko ljeta skrivača, lovice, graničara, badmintona, gumi-gumija. Jedva sam čekala da dođem doma iz škole kako bih se čim prije mogla vani igrati. Osjećala sam se sigurno, a mislim da je moj kvart i danas jedan od sigurnijih. Ipak, ne vidim u njemu više toliko djece, osim u jednom malom parku i to samo ponekad, s roditeljima. Danas se djeca gotovo ne igraju vani i na ulici.

Što vas je još veselilo?

Voljela sam ići u kina na Črnomercu, »August Cesarec« (današnji Teatar Exit) i kino Kalnik koje više i ne postoji. Jedva sam čekala i da nam svaku godinu škola organizira odlazak u »Pionirac«, današnji Grad mladih, gdje smo učili prometne znakove, vozili se biciklima, igrali različite društvene igre u prirodi. Voljela sam i sa svojom tetom ići na Jarun na kupanje, a sjećam se da je Bundek tada zaista bio šikara. Tamo smo se znali ponekad prošetati, ali jezeru nismo mogli prići. Zimi sam obožavala obući skijaško odijelo kako bih otišla na obližnju livadu sanjkati se. Livada je završavala u potoku pa tako nerijetko i naše sanjke. Danas te livade nema, jer su na njoj izgrađene kuće.

U blizini moje nalazi se samostan i crkva sv. Klare, koji pripada župi sv. Antuna, gdje sam voljela nedjeljom otići u crkvu i pjevati s djecom i mladima iz susjedstva. To me jako veselilo. Inače, u većini sakralnih objekata u Zagrebu, u kojima postoji zborno pjevanje nažalost nema dostupnosti osobama koje se kreću u invalidskim kolicima. Uglavnom su zboristi na balkonu, uz orgulje. Inače, ne sjećam se da je u kvartu bila koja osoba u invalidskim kolicima, izuzev jednog »stričeka« koji je šepao. Tada, međutim, nismo znali da je nosio protezu.

Kakvim pamtite školovanje?

Pohađala sam osnovnu školu Nikola Luketić Kozarčanin, današnja Medvedgrad i obožavala sam svoju razrednicu od prvog četvrtog razreda. Od malena sam se voljela baviti raznim aktivnostima pa sam tako išla na borilačku vještinu budokai, pjevala sam u zboru, a kako sam bila dosta visoka, od petog razreda nastavnik tjelesnog odgoja me je uveo u sport. Igrala sam za školu košarku, odbojku i rukomet. Vrlo brzo sam pokazala sklonost prema rukometu ,a kako sam bila ljevak što je u rukometu prednost, počela sam igrati i za RK Trešnjevka i tako do do 1991. godine kada sam prešla u RK Podravka u Koprivnici. Tamo sam živjela skoro dvije godine.

Nakon osnovne škole upisala sam srednju ekonomsku na Trešnjevci, bivša Boris Kidrič, današnja IX. Gimnazija i to mi je bilo jako lijepo životno razdoblje. Osim druženja s vršnjacima, blizu sam trenirala i igrala utakmice: u dvorani Kutija šibica ili Domu sportova, a voljela sam otići i s prijateljima na bilijar, sok, ali ne na kavu jer je ne pijem. Ipak, većinu slobodnog vremena provodila sam na treninzima, utakmicama ili gledajući druge. Brat i ja smo znali nakon mog treninga često otići i na klizanje.

Znači slobodno vrijeme…

Danas u slobodno vrijeme volim otići na koncerte i u kazalište, pripremati druženja i provoditi vrijeme s prijateljima, u šetnji prirodom ili otići na izlet na more. Bavim se i slikanjem ustima i to mi pričinjava posebno zadovoljstvo. No nažalost za tu aktivnost još nemam dovoljno vremena.

I danas bilježite mnoge aktivnosti, bez obzira na invaliditet?

Da, kao devetnaestogodišnjakinja, 1992. g. doživjela sam prometnu nesreću u kojoj sam ozlijedila vratnu kralježnicu. Tada sam bila studentica druge godine Ekonomskog fakulteta i aktivna sportašica. Posljedice ozljede su moje sadašnje stanje, odnosno dijagnoza tetraplegija. U potpunosti sam ovisna o pomoći druge osobe. Nakon rehabilitacije i osnovne prilagodbe prihvatila sam novonastalu situaciju i pokušala odrediti smjer vlastitog života. Učila sam o sebi samoj i posljedicama koje nosi dijagnoza tetraplegije. Čvrsto sam odlučila nastaviti studirati i nastojala se što prije vratiti na fakultet. Istovremeno sam se uključila u rad udruga koje okupljaju osobe istog ili sličnog oštećenja želeći im pomoći da prihvate sebe, prilagode se nastaloj životnoj promjeni i preuzmu kontrolu nad vlastitim životom. Htjela sam i utjecati na njihove pozitivne promjene u okruženju.

Od 1997. do 2008. bila sam zaposlena u privatnoj tvrtki. Ohrabrena od suradnika iz udruga osoba s invaliditetom u kojima sam volontirala i vodila razne projekte, prijavila sam se na javni poziv za mjesto pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Dana 30. svibnja 2008. godine izabrana sam za prvu hrvatsku pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom, a zatim sam u reizboru izabrana na novi mandat od osam godina koji je započeo u listopadu 2016. godine.

Ispunjava vas taj rad?

Ono što me istinski ispunjava zadovoljstvom, u ovom časnom poslu, su konkretni uspjesi na otklanjanju nejednakosti u rješavanju po pojedinačnim pritužbama, odnosno naš rad i djelovanje rezultiraju otklanjanjem stvarnih zapreka u pristupu redovnom obrazovanju ili zapošljavanju. Tako izravno utječemo na izjednačavanje položaja osoba s invaliditetom s drugim građanima. Svaka zaposlena osoba s invaliditetom, dijete s teškoćama kome je zalaganjem i zagovaranjem institucije koju vodim osigurana podrška u vrtiću, školi ili u obitelji, svaka dostupna usluga za osobe s različitim oštećenjima koja znači neovisnost i društvenu uključenost ima za mene posebno značenje. Motivira me da s još više energije i entuzijazma štitim i promičem prava osoba s invaliditetom neovisno o dobi i oštećenju.

Premda mi se čini da se sporo mijenja odnos zajednice prema osobama s invaliditetom, rezultati u svega 11 godina postojanja ove institucije, otklanjaju mi nezadovoljstvo. Ponosna sam neovisnošću ove institucije, i mojim suradnicima koji doprinose našem međunarodnom ugledu u području zagovaranja i zaštite ljudskih prava osoba s invaliditetom. Prepoznati smo i kao savjetodavno tijelo od strane pojedinaca, ali i pravnih osoba, udruga, različitih institucija. Utječemo i na za zakonodavstvo odnosno činimo to načinom djelovanja i postignutim promjenama kao što su one u području skrbništva i lišavanju poslovne sposobnosti. Zanimljivi smo mnogim zemljama kojima prenosimo iskustva na brojnim stručnim skupovima.

Pravobraniteljica Anka Slonjšak i predsjednik Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH), dr. med. Zorislav Bobuš.

Ljuti li Vas što ?

Ono na što sam ljuta i što mi stvara nezadovoljstvo, jest uvjeravanje kreatora javnih politika, ali ponekad i samih osoba s invaliditetom da on ne znači nesposobnost uvjetovanu oštećenjem koje možemo izmjeriti tako precizno, da bismo odredili odgovarajući materijalni ekvivalent kao kompenzaciju za ono što nedostaje. Usprkos činjenici da se oko 40 % preporuka i prijedloga pravobraniteljice za osobe s invaliditetom uvažava, ostaje onih 60 % koji nisu uvaženi uz opravdanje da bi to iziskivalo dodatna sredstva ili se naši prijedlozi primaju »na znanje«. Nezadovoljna sam što još uvijek nismo uspjeli izgraditi sustav u kojemu bi sredstva namijenjena osobama s invaliditetom bila usmjeravana na potrebe koje proizlaze iz invaliditeta, uzimajući u obzir njegovu vrstu i stupanj. Nismo uspjeli u prijedlozima da primjerice naknada za invaliditet bude autonomna i da ne ovisi o prihodovnim ili imovinskim cenzusima, već isključivo o vrsti i stupnju invaliditeta. Jedino se tako može potaknuti osobe na obrazovanje, zapošljavanje i produktivan, uključen društveni život.

Uvijek se iznenadim otkrićem koliko drugi građani pa i stručnjaci imaju malo spoznaja o specifičnostima različitih vrsta invaliditeta, ali imam i svojevrsne strahove od njega. Svjesna sam da se promjena svijesti i odnosa prema invaliditetu ne može desiti preko noći, mora se ona odvijati u međusobnoj interakciji samih osoba s invaliditetom i njihove sredine. Prilagodba cijelog društva je proces koji se ne dešava sam od sebe već na njemu treba uporno i kontinuirano raditi kroz duži period.

Činite se uporni u svojim namjerama?

Kao temperamentna i uporna osoba te bivša sportašica, bila sam oduvijek usmjerena na traženje najboljeg i najbržeg rješenja za konkretne probleme, i uvijek sam znala tko mi u tome može biti od pomoći, na koga mogu računati. Međutim, dolaskom na mjesto pravobraniteljice i nakon jedanaest godina rada, frustrira me još uvijek prisutan birokratsko – administrativni pristup u rješavanju konkretnih ljudskih problema. Posebice onih koji traže otvorenost, međuresornu i suradnju stručnjaka ,onih u kojima će centralna točka biti osoba s invaliditetom, a ne netko koga ćemo upućivati od vrata do vrata, iz jedne u drugu instituciju ili u upravno tijelo navodeći da »nismo nadležni« ili smo se samoproglasili nenadležnima.

Problemi s kojima se susreću roditelji djece s teškoćama i osobe s invaliditetom su toliko složeni da često nadilaze uobičajenu sposobnost snalaženja, dodatno ih iscrpljuju i otežavaju ionako težak svakodnevni život podređen invaliditetu. U tom smislu i danas se pitam kada će se osigurati odgovarajuća podrška kako bismo osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima učinili život manje teškim.

Koji su stvarni problemi invalida?

Osobe s invaliditetom ističu da je najveći problem taj što im naknade i usluge nisu osmišljene tako da svojom raznolikošću prate potrebe koje proizlaze iz invaliditeta. Zato imaju dojam da su one nepravedno i neravnomjerno raspoređene, pa i neracionalne. Problemi su zaista kompleksni, mnogobrojni, specifični i nisu jednoznačni primarno i zbog vrste i stupnja oštećenja što treba imati u vidu ne samo kod procjena nego i oblika skrbi i podrške. Kao opći problem smatram nedovoljnu razvijenost i dostupnost mreže usluga u zajednici, čime djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom nemaju podršku, a time ni adekvatnu zaštitu. Ponajprije kako bi živjele i ostvarivale prava na ravnopravnoj razini kao i drugi građani jer nekome je potreban njegovatelj, nekome psihosocijalna pomoć u obitelji odnosno gerontodomaćica, prijevoz, pristupačno radno mjesto, asistent u nastavi i dr. To što je netko osoba s invaliditetom, ne znači da nema interese, svoje navike i stav, želje, talente, a to se vrlo često zaboravlja i zanemaruje čime se krše njihova prava u raznim područjima života tih.

Što kažu statistički podaci?

Statistički podaci na temelju rada institucije Pravobranitelja za osobe s invaliditetom (POSI), svake godine u Hrvatskom Saboru, kojem smo istodobno i odgovorni, prikazuje svoj rad kroz godišnje izvješće. Ono, između ostalog, odražava jasnu sliku položaja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u našem društvu. Prikazuje(mo) teškoće na koje nailaze u svakodnevnom životu. Iz godine u godinu zaprimamo sve veći broj pritužbi, pa nam se tako u 2018. godini obratila 1951 osoba, što je za 10 % više u odnosu na 2017. godinu. Najčešća područja kršenja prava su u području socijalne skrbi i zapošljavanja. I dalje su brojne pritužbe iz područja mirovinskog osiguranja, odgoja i obrazovanja, pristupačnosti i mobilnosti te zdravstva. Zaprimane su kod nas i pritužbe vezane uz imovinsko-pravne odnose, skrbništvo, pravosuđe, obiteljsko-pravnu zaštitu, nasilje, ali i svih drugih područja koja se zapravo tiču svih građana, neovisno o invaliditetu.

Razmatrajući zaprimljene pritužbe i ostale predstavke, imali smo u 2018. godini 3200 postupanja od kojih se posebno ističu 394 pojedinačne i općenite preporuke upućene nadležnim ministarstvima, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i drugim pravnim osobama. Isto tako smo uputili preko stotinu prijedloga zakonskih i podzakonskih odredbi, od kojih je prihvaćeno njih oko 30 %. Prateći položaj osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, kroz jedanaestogodišnje iskustvo rada Ureda kao i primjenu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koja je stupila na snagu 2008. godine u Hrvatskoj, smatramo da su izostale sustavne promjene i upozoravamo stalno na to.

Tim Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom

Kakvi su vam daljnji planovi?

U narednom razdoblju najveći interes mi je da unaprijedimo položaj osoba s invaliditetom u području obrazovanja i zapošljavanja te im osiguramo usluge u zajednici u cilju što neovisnijeg življenja. Osim zadataka zacrtanih godišnjim planom te rješavanja zaprimljenih predstavki građana, usmjerit ćemo se na primjenu zaključnih zapažanja i preporuka UN-ova Odbora o pravima osoba s invaliditetom, a vezano uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ponajprije će se to odnositi na zakonodavstvo i uspostavu sustava rane intervencije, praćenje donošenja Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji i njihovoj primjeni, te radu tijela vještačenja, područja zapošljavanja i rada, pristupačnosti, mobilnosti, socijalne skrbi i zaštite prava žena s invaliditetom, suzbijanju diskriminacije…

Komentiraj

*