Snježne pahuljice

Bjelina snijega koji sve prekriva na neki poseban način sve izjednačava. Sva prljavština, blato, sivilo, sve stvari i predmeti, automobili, ceste, kuće, pa i biljke, kakvo god sve to bilo – snijeg to pokrije i čini jednako bijelim. Upravo to u životu čovjeka čini Božja svetost, njegova savršena pravednost, besprijekorna duhovna čistoća

Zima je pred vratima. Počeo je advent, došašće, pripremno razdoblje za Božić – za proslavu dolaska Boga koji se nastanjuje među nama i želi živjeti u nama. Mogli smo se već susresti s pokojom zalutalom pahuljicom snijega, ovdje u nizinama. I možda se, onako usput, zapitati od kuda uopće snijeg, i čemu… Još 1900 godina prije Krista Bog je pitao Joba: »Zar si stigao do riznica snijega?« (Knjiga o Jobu 38:22). Kao da ga zapravo pita zna li on odakle dolazi snijeg, gdje on nastaje, kako nastaje, može li ga sam stvoriti, je li to u njegovoj moći i može li čovjek na tako nešto utjecati? Time Bog Joba suočava sa svojom i s njegovom veličinom. Predočava mu ograničenost njegove spoznaje, njegovo neznanje, njegovu nemoć, ali i svoju neograničenost, sveznanje, svemoć i nedokučivost. Pokazuje mu tko je tko i na kojem se položaju nalazi. Ovo je dobra poruka za preispitivanje naše vlastite skromnosti i spoznaje o sebi i svome mjestu pod suncem.

Snježne pahuljice zaista su čudesna tvorevina. Poznate su nam po svojoj ljepoti, unikatnosti, posebnosti i delikatnosti. Uistinu, svaka je pahuljica jedinstvena i neponovljiva na svoj način. Baš kao da je »Netko« položio pažnju na svaku pojedinu od njih, a sami vidimo koliko mnogo ih pada u svakom trenutku na određenom mjestu kada sniježi. Isto je i s nama ljudima. Ima nas sedam i pol milijardi na ovome svijetu. Da – sedam i devet nula, a svaki je pojedinac jedinstven i neponovljiv. Nema univerzalnog kalupa i ne postoje dvije iste osobe na planeti. Razmislimo, ako je »Netko« pridao toliko pažnje snježnoj pahuljici, zakonitostima i uvjetima po kojima ona nastaje, zar onda taj isti neće biti itekako pažljiv prema svakom pojedinom čovjeku?

Promotrimo pobliže jednu snježnu pahuljicu, pogledajmo kako je građena. To možemo bez problema učiniti kad god smo vani dok pada snijeg. Tada nam se vanjski sloj odjeće rashladi i kad na njega padnu snježne pahulje one se odmah ne otope pa možemo vidjeti kako izgledaju. Pomoći nam može i povećalo, lupa. Ono što pri tom uočavamo jest to da su pahuljice od leda, smrznute vode, i da su pravilne šesterokutne strukture, a grane njihovog kristala su pod kutom od 60 °. Ti se ogranci kristala dalje više ili manje granaju isto pod kutom od 60 °.

Bijela deka

Tako pravilne, krhke, nježne i lagane pahuljice padaju na tlo, travu, grmlje, drveće, čineći laki i prozračni pokrivač koji zbog svoje lakoće i poroznosti štiti površinu zemlje i sve na njoj od opasne smrzavice. Kako je takav snježni pokrivač porozan, odnosno ima zraka između pahuljica koje ga tvore, životinjice koje se kreću ispod njega mogu disati. Baš kao da je netko prostro divovsku bijelu deku kako bi zaštitio tlo i ono što je na njemu. Primjerice, miš ili voluharica mogu kopati svoje tuneliće u snijegu, i u njima obitavati i normalno disati, zaštićeni od hladnog vjetra koji šiba vani na površini. Kada bi zimi u oblacima umjesto kristala pahulja nastajao težak amorfni led, kako je to slučaj ljeti prilikom nastanka tuče, onda bi biljni i životinjski svijet na tlu stradao. Ono što ne bi do kraja uništili komadi leda padajući s neba, to bi se u potpunosti smrzlo pod teškim i nepropusnim slojem ledenog pokrivača na tlu. No sve ima svoje zašto te je očito od Stvoritelja proviđeno da ispunjava svoju svrhu kako bi se njegovo stvorenje moglo održavati. Primjeri su nam svakodnevno očiti u živoj i neživoj prirodi. Trebamo si samo dozvoliti da ih prepoznamo kako bi nam oni dali predivno svjedočanstvo Boga.

Bjelina snijega koji sve prekriva na neki poseban način sve izjednačava. Sva prljavština, blato, sivilo, sve stvari i predmeti, automobili, ceste, kuće, pa i biljke, kakvo god sve to bilo – snijeg to pokrije i čini jednako bijelim. Upravo to u životu čovjeka čini Božja svetost, njegova savršena pravednost, besprijekorna duhovna čistoća. Svi su ljudi pod Bogom jednaki. Svi potječemo od Stvoritelja i njegovo smo stvorenje. Ali jesmo li svi zato i Božja djeca? Mislim da tu postoji određena razlika. Bog zasigurno želi da budemo njegova dječica, pošto je naš izvor u njemu, od njega potječemo. Međutim, svi se mi svojim mislima, riječima, odlukama, postupcima, određujemo kao oni koji bi radije živjeli »po svom« i činili kako nas je volja nego li tražili i vršili volju našeg Tvorca, našeg kozmičkog Oca.

Znam to, i sam sam bio i znam biti takav. Vjerujem da je to dio svačije buntovne, tjelesne prirode. Ali, u konačnici, ona ne vodi na dobro. Upravo zbog toga, zbog našeg svojevoljnog udaljavanja od Boga, nije dovoljno biti njegovo stvorenje već je potrebo postati i njegovo dijete, potrebno je biti prisvojen pod njegovo okrilje. Ovdje bi bilo dobro promisliti o još jednom retku iz stare biblijske knjige o Jobu koji nas, baš kao i nekad Joba, upućuje: »S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća.« (Knjiga o Jobu 22:21).

Priznanje vlastite nemoći i grešnosti

Očito je za sreću čovjeka i njegovu povezanost s Bogom potreban mir u njihovom odnosu. Temeljem toga možda će se netko pitati: pa kako je uopće došlo do nemira između mene i njega? Ili, ne sjećam se da sam mu nešto tako nažao napravio… Odgovor na to pitanje može biti taj da svo naše izravno negiranje Boga, njegovog postojanja i onoga što on jest, kao i ono neizravno negiranje kroz naše zanemarivanje i zapostavljanje njega i odnosa s njim, stvara nemir, pa čak i prekida odnos sa Svetim. Naš namjerni ili nenamjerni neinteres i neposluh njemu, njegovim riječima, naša nezahvalnost za ono što imamo, naša hladnoća prema svijetu, stvorenju i ljudima predstavljaju ponor nemira između nas i Boga koji toliko voli, koji jest ljubav i koji je iz neizmjerne ljubavi stvorio svijet za čovjeka, za nas, i koji je stvorio čovjeka, tebe i mene, za sebe.

Ukoliko želimo biti ispunjeni tom istinom i ljubavlju i ako želimo, a priznali mi to ili ne trebamo taj Božji mir i zajedništvo s njim, slobodno mu u intimi svoga bića, u svome srcu, u mislima ili naglas možemo poput starozavjetnog biblijskog mudrog pjesnika zavapiti: »Operi me, i bit ću bjelji od snijega!« (Psalam 51:9). Dobri Bog nas može očistiti od svega suvišnoga, lošega i zloga u našem životu i u našem biću. No on to neće učiniti na silu. Pošto nas je stvorio slobodne, on hoće da i mi sami to želimo, da ga svojevoljno zatražimo, da mu poželimo uzvratiti ljubav. On je strpljiv. On je i sveprisutan pa mu se možemo obratiti bilo kada i bilo gdje. Bog nas čeka, i sluša, zato se i u Isusu Kristu utjelovio i nastanio među nama – oglasimo mu se.

No ovo je proces, nije neka čarobna formula po kojoj to i to napraviš i izrekneš pa sve biva kao vjetrom odneseno i posloženo. Izmirenje s Bogom, kroz priznanje vlastite nemoći i grešnosti, jest početak, ali odnos s Bogom se događa kroz vrijeme i naš duhovni rast. Zato ne smijemo biti obeshrabreni kad nam u tom odnosu bude teško ili nešto pođe po zlu. Potrebno je ustrajati u dobru, u vjeri, u povjerenju u Boga i njegovu ljubav.

Tako ćemo se na kraju moći poistovjetiti s biblijskim retkom koji kaže: »Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova! Dano joj je odjenuti se u lan tanan, blistav i čist! A lan – pravedna su djela svetih.« (Otkrivenje 19:7-8). Naš nebeski Otac nas voli, on nas lišava svake ljage nesavršenosti, on je tu za nas. Bog nas opravdava, tako da nas nitko više ne može suditi. On nas, i kao pojedince i kao zajednicu vjernika, slikovito rečeno kao svoju zaručnicu, čini blistavima, posebnima i neponovljivima poput snježnih pahuljica, zapravo još puno, puno, puno bjeljima! Budimo Božji unikat!

© Saša Zavrtnik, dr. med. vet., mag. theol.