Slobodni softver u društvenom okruženju (natuknice za promišljanje)
U današnje vrijeme ima dosta ljudi koji smatraju kako s onima koji propagiraju nove ideje, posebice ideje intelektualnih i društvenih sloboda, “nešto nije u redu”. Neobično je to što u jednoj civilizaciji koja tako nekritički i brzopleto prihvaća svakojake tehnološke novotarije (koje usput budi rečeno velikim svojim dijelom igraju istu ulogu koju su nekoć igrale staklene kuglice i ogledalca kojima su negdašnji moreplovci uspijevali fascinirati primitivna plemena) toliko nezainteresirana za nove poglede na ekonomske i društvene odnose koji nude perspektivu rješenja mnogih problema koji tište društvo današnjice
Zdenko Kremer
U našim člancima posvećenim problematici razvoja i primjene slobodnog softvera, odnosno softvera otvorenog koda, spomenuli smo činjenicu da usprkos brojnim prednostima nad vlasničkim (komercijalnim) softverom, njegova zastupljenost, pogotovo u Hrvatskoj nije zadovoljavajuća. Rekli smo nešto i o uzrocima takvog stanja. No, svi ti uzroci, kao nedovoljna promidžba ove vrste softvera u javnosti, posebice njegova slaba zastupljenost u obrazovnim procesima, koja dovodi do loše informiranosti i educiranosti ljudi, zatim nekompatibilnost s vlasničkim softverom koji se koristi u državnim institucijama, vjerojatna korumpiranost i inertnost državne birokracije po pitanjima uvođenja novih informatičkih tehnologija, zavrzlame oko formata elektroničkih dokumenata odnosno drugih vrsta datoteka i sl. samo su odraz mnogo dubljih problema s kojima se (naše) društvo suočava već dugi niz godina, a koji se rješavaju sporo ili nikako.
Primjerice, propaganda vlasničkih softverskih rješenja, pa čak i stvaranje određenog lošeg “imidža” GNU/Linuxa u široj javnosti, samo je dio ukupnog problema medijske propagande o kojemu je također već bilo riječi. U ovome se svjetlu uopće ne čini neobičnim to što se problemi u radu s vlasničkim softverom (pogotovo onim Microsoftovim) obično prešućuju, dok su problemi koji se javljaju u vezi GNU/Linuxa prilično razglašeni i što je u javnom mnijenju još uvijek ukorijenjen stav da je GNU/Linux jedna tehnički loše riješena stvar s kojom uvijek ima nekih problema ili da se on, u najboljem slučaju, smatra prikladnim samo za neke prilično specifične svrhe, premda, realno, Microsoftov softver s “tehničke strane” predstavlja znatno lošije rješenje. A takvo se mišljenje zna ponekad “potvrditi” u praksi, kada se recimo neki uređaj (kartica) ne može “aktivirati” pod GNU/Linuxom zbog nepostojanja ili neadekvatnosti odgovarajućih “pokretačkih programa” (drivera) ili kad se netko nedovoljno upućen susretne s datotekama u formatu koji GNU/Linux trenutačno ne podržava (često su to razne audio/video datoteke). U ovakvim slučajevima ljudi se obično podsmjehuju i ironiziraju zbog toga što se, eto, “na Linuxu ne mogu napraviti neke tako jednostavne stvari”, ne shvaćajući da stvar nije isključivo u nedostacima GNU/Linux softvera, nego i u ograničenosti njihovog znanja i njihovoj zavedenosti komercijalnom propagandom zbog koje ne naslućuju u čemu je bit problema.
“Filozofija slobode”
Još je žalosnije uvriježeno mišljenje da je “Free Software filozofija”, odnosno “filozofija slobode” na osnovi koje je slobodni softver nastao tj. nastaje, nešto nerazumno i besmisleno, a da su “linuxaši” tj svi oni koji se bave slobodnim softverom, zanesenjaci koji žive u nekim svojim iluzijama. Zanimljivo je kako ljudi obično izbjegavaju razgovor o ovim temama i kako čak i dan danas nije rijetkost susresti nekoga tko uopće ne vjeruje da je koncept slobodnog softvera nešto što je zaživjelo u praksi (tj. da se s interneta može slobodno skinuti mnoštvo korisnih programa i koristiti ih za bilo koju svrhu). Takvi često guraju tezu kako je sve to što je slobodno i dostupno zapravo vrlo “loše kvalitete” i potpuno neupotrebljivo u nekoj ozbiljnijoj primjeni. O fenomenu “nulte granične cijene” koji se kao nova ekonomska kategorija pojavio upravo zbog mogućnosti da se softver praktički besplatno umnožava u neograničen broj primjeraka i da se pritom slobodno distribuira po cijelom svijetu (pogotovo posredstvom interneta), da i ne govorimo. Dakako, te su zablude rezultat aktivnosti, u prvom redu propagandnih, što se provode u interesu vladajuće financijske oligarhije koja pod svaku cijenu žele sakriti istine o kojima je ovdje riječ od očiju javnosti, ali su istovremeno i rezultat nekih naših vlastitih propusta zbog kojih se takva propaganda pokazuje vrlo uspješnom. Uostalom uspjeh u propagiranju zabluda i društvenih poroka proizlazi upravo iz naše nezainteresiranosti i konformizma.
Zbog toga je bitno dublje razmotriti problem slobodnog softvera u našem društvenom okruženju i ukazati na psihološke i socijalne barijere na koje nailazi ideja slobodnog softvera zbog našeg vlastitog otpora, inertnosti, oportunizma. Pritom treba utvrditi bitne činjenice i razjasniti mehanizme putem kojih se postojanje ovih zapreka reflektira na recepciju slobodnih informatičkih tehnologija u praksi, koja je kao što smo to već rekli, daleko od toga da bi se mogla smatrati zadovoljavajućom. Dakako, ovaj problem zahtijeva vrlo opsežnu analizu i razradu, no mi ćemo se ovaj puta ograničiti samo na nekoliko natuknica u kojima su po našem mišljenju, sadržani ključni problemi GNU/Linuxa kao softverskog rješenja, kao i “filozofije slobode” koja predstavlja njegovu idejnu osnovu, a također i ukazati na neke aktualne trendove koji ne idu na ruku nastojanjima Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije da se afirmira u mnogo značajnijoj mjeri.
Apatija (idejna)
Možda je od svega najveći problem potpuna nezainteresiranost ljudi za nova idejna strujanja (a to je u priči o slobodnom softveru zapravo najvažnije) i uopće ideologiju kao takvu, premda ideologija presudno određuje njihove životne sudbine. Čini se da je većina ljudi zainteresirana samo za svoj ugodan/lagodan život, odnosno novac, i da su toliko predani “materijalnim” stvarima da ne mogu zamisliti neke druge (ekonomske i uopće međuljudske tj. društvene) odnose, bitno različite od onih koji vladaju sada. Društveni konformizam, oportunizam i mirenje sa besperspektivnošću i onom sistemskom i onom vlastitom, očito su zahvatili današnju populaciju u tolikoj mjeri, da možemo govoriti o nekoj vrsti “društvene demencije” ili “autizma”. Izgleda, zapravo, da razgovor o ovim temama kod ljudi stvara nelagodu i da je većini neugodno već i pri pomisli na ova pitanja (oni sami u razgovoru obično kažu da za to “nemaju vremena” ili da im se ne da s time zamarati).
No ima dosta i onih koji smatraju kako s onima koji propagiraju nove ideje, posebice ideje intelektualnih i društvenih sloboda, “nešto nije u redu”. Neobično je to što u jednoj civilizaciji koja tako nekritički i brzopleto prihvaća svakojake tehnološke novotarije (koje usput budi rečeno velikim svojim dijelom igraju istu ulogu koju su nekoć igrale staklene kuglice i ogledalca kojima su negdašnji moreplovci uspijevali fascinirati primitivna plemena na zabitnim pacifičkim otocima) toliko nezainteresirana, odnosno zatvorena za nove poglede na ekonomske i društvene odnose koji nude perspektivu rješenja mnogih problema koji tište ljude tj. društvo današnjice. No valjda je lakše vjerovati da stvari koje nisu “komercijalne” odnosno “ništa ne koštaju”, ujedno “ništa ni ne vrijede”, nego si dati truda i naučiti nešto o principu “nulte granične cijene” ili recimo o slobodnim informatičkim tehnologijama i onda se njima početi služiti kao zamjenom za one vlasničke.
Apatija (tehnološka)
Od ovoga dakle nije daleko ni problem nezainteresiranosti ljudi za tehnologiju (jer GNU/Linux i odgovarajuća “filozofija slobode” ipak pretpostavljaju neku “tehničku” upućenost). Možda se može govoriti i o trendu “širenja fahidiotizma”, zbog čega ljude zanima njihov posao i ništa više, usprkos tome što su informacije o svim slobodnim informatičkim tehnologijama vrlo lako dostupne. Zanimljivo je primijetiti kako su prije dvadesetak godina svi koji su imali kompjutere uglavnom bili samograditelji koji su o tim stvarima puno znali i svašta radili uz pomoć računala, a znali su ih i sami popraviti (slično je bilo s vlasnicima automobila u nešto malo ranijem vremenu, koji su sami znali popraviti većinu kvarova). Dobro, ovdje postoji problem usložnjavanja, no smatramo da taj problem nije ni jedini ni najvažniji. Danas smo, recimo, čak dogurali do toga da gotovo nitko ništa ne popravlja sam, i da se zapravo, možda i većina stvari uopće ne popravlja, nego se baca na smetlište (što opet stvara nove probleme). Ljudi to obično tumače opet “nedostatkom vremena”. No pravo je pitanje – zašto nemamo vremena? U konkretnom slučaju, ovo se pitanje nadovezuje na problem informatičke obrazovanosti i obrazovanja. Opće je poznato da djeca na satovima informatike uče kako se piše u Wordu ili računa u Excelu, umjesto da uče, recimo, kako se slaže PC, konfiguriraju i dižu mrežni servisi ili kako se radi s regularnim izrazima. Sigurno je da bi stvari po ovom pitanju, da je školski sistem uređen na prikladniji način, bile posve drugačije. A zasigurno bi i trebalo biti drugačije, jer je informatika ipak stvar koja (u većoj ili manjoj mjeri) tangira svakoga od nas.
Širenje egoizma
Slijedeći je problem što “filozofija zajedništva” (“helping your neighbour”), nekada, barem ovdje kod nas, dosta prisutna i izražena, polako ali sigurno izumire. A upravo je to jedan od temeljnih zahtjeva i pretpostavki Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, bez koje on nema nikakve šanse. Čini se da su egoizam i socijalna neosjetljivost danas dosegli razmjere koji ozbiljno ugrožavaju bilo kakav rad zasnovan na principima solidarnosti vezan uz ovo područje (ovdje svakako treba spomenuti i predložena zakonska rješenja vezana uz problem tzv. “rada na crno”, kojima se ljudska solidarnost pokušava ograničiti kojekakvim, uglavnom posve irealnim propisima, što možemo smatrati sumanutim). Također je žalosno i to što danas, kako se čini, ljudi pomažu jedan drugome više iz pristojnosti ili želje za isticanjem, nego zbog istinske težnje za zajedništvom i solidarnošću s onim potrebitima. Tako zapravo nestaje osnova za bilo kakav zajednički projekt pokrenut “u dobroj vjeri”.
Lice i naličje “tehničkih problema” GNU/Linuxa
Neosporno je da GNU/Linux i slobodni softver uopće, pate od određenih tehničkih problema. No, kao prvo od sličnih problema (ništa manjih) pati i vlasnički (komercijalni) softver, a kao drugo, ovakve probleme treba razlučiti od onih koji su stvoreni umjetno, zato što ljudi misle kako je kompjuter stvarčica koja im može priuštiti sve ono što požele. A softverske se kompanije jako se trude oko stvaranja privida da je tome tako, pritom izmišljajući kojekakva “informatička čudesa” i namjerno komplicirajući stvari kako bi uspjeli onemogućiti konkurenciju, pogotovo onu koja im se ukazuje na polju slobodnog softvera – najbolji primjer za to je izmišljanje vlastitih (vlasničkih) formata. Što se tiče problema s pokretačkim programima (driverima) za razne hardverske dodatke (uređaje i kartice) potrebne da bi oni “radili” pod GNU/Linuxom često su puta oni rezultat kojekakvih zakulisnih dogovora i igara kojima hardverske kompanije u dogovoru s onim softverskim (odnosno u raznim njihovim “aranžmanima”) skrivaju detaljne specifikacije svojih proizvoda ne bi li onemogućili da se njihov hardver koristi pod slobodnim operativnim sustavima.
Također treba imati u vidu medijsku propagandu, koju smo već ranije spomenuli, zahvaljujući kojoj se u javnosti stvara (nameće) privid kako u slučaju komercijalnog softvera sve funkcionira “savršeno”, jer, eto, korporativni stručnjaci puno rade, jako se brinu, vrlo su uslužni, dok je kod slobodnog softvera stvar posve suprotna (što uopće nije istina). Zbog toga onda nije čudno što se, kad recimo na GNU/Linuxu nešto počne zapinjati, to doživljava kao neka strahovita nesreća, i dokaz kako taj softver, odnosno cijeli koncept slobodnog softvera i slobodne ekonomije uopće ne funkcionira, a ne kao realnost svake tehnologije u razvoju, a takve su i one “vlasničke”. I što je najgore, gotovo nikome ne pada na pamet da žrtvuje poneku od svojih udobnosti nekom od “besmislenih” principa, niti se pita koliko sve to skupa košta.
Kako se uhvatiti u koštac s ovim problemima, nije a priori jasno, no da su ova pitanja važan, možda i najvažniji dio ukupnosti problema s kojim se Pokret za slobodni softver i slobodne informacije treba naučiti nositi, da bi uopće opstao, to je sigurno. Ovaj tekst je i napisan u svrhu informiranja naše javnosti, te poticanja na dalja razmišljanja i konkretne akcije usmjerene na prevladavanje ovakvog stanja.