Slobodni softver i recesija

Uvođenjem slobodnog uredskog paketa OpenOffice u državne institucije i nekog od slobodnih operativnih sustava (jedne od Linux distribucija) u najširu primjenu, a kasnije možda i slobodnih rješenja za “elektronsko poslovanje”, korištenjem Linux Terminal Servera u obrazovnim ustanovama, troškovi održavanja informatičke opreme mogu svesti na najmanju moguću mjeru. Treba imati na umu da su projekti ove vrste već realizirani u praksi u nekim regijama zemalja članica Europske Unije te da bi ovaj trend Hrvatska trebala slijediti zbog svojih nacionalnih interesa, kao i svoga ugleda u međunarodnoj zajednici

Zdenko Kremer
Još ne tako davno u krugovima hrvatskih “linuxaša” pojavila se zanimljiva inicijativa – da se u ovim kriznim vremenima, kad se troškovi funkcioniranja državnog aparata nastoje pokriti uglavnom brojnim restriktivnim mjerama, kao i uvođenjem dodatnih poreznih opterećenja, hrvatska Vlada otvorenim pismom pozove na štednju korištenjem slobodnih (free) i “otvorenih” (open source) softverskih produkata u tijelima državne uprave i ostalim ustanovama koje se financiraju iz državnog proračuna.
Sama ideja o korištenju softvera ove vrste u javnim institucijama nije dakako nešto novo. Hrvatski zagovornici i razvijatelji slobodnih/otvorenih softverskih rješenja, odnosno njihove udruge, prvenstveno Hrvatska udruga Linux korisnika (HULK), te Hrvatska udruga za otvorene sustave i internet (HrOpen) već godinama ozbiljno rade na njezinoj realizaciji, pokretanjem raznovrsnih inicijativa i projekata, posebice onih na području obrazovanja. Nažalost, sve te aktivnosti nailaze na snažan otpor u rečenim institucijama, koji se vjerojatno ne može pripisati samo onoj uobičajenoj birokratskoj inerciji. Ovaj je otpor, kao i ostale poteškoće na koje nailaze inicijative hrvatskih linuxaša, zasigurno su uzrok stanovite skepse.
Istina je da se u vezi s ovim inicijativama postavljaju neka nimalo trivijalna pitanja. Recimo – bi li ovakva ideja uistinu dovela do ušteda i kolike bi one bile, koji bi projekti bili prioritetni i kojim bi se tempom trebali odnosno mogli ostvarivati s obzirom na “ukorijenjenost” vlasničkog (proprietary) softvera u najširoj primjeni, odnosno na navike najvećeg broja softverskih korisnika, ali i s obzirom na relativno uzak krug stručnjaka koji se bave slobodnim/otvorenim softverskim tehnologijama, te tko bi, na koncu, uopće preuzeo odgovornost za njihovu realizaciju* (Ovdje se radi u prvom redu o uvođenju slobodnog uredskog paketa OpenOffice u sve državne institucije, zatim o uvođenju nekog od slobodnih operativnih sustava (neke od Linux distribucija) u najširu primjenu, a kasnije možda i o slobodnim rješenjima za “elektronsko poslovanje”, korištenju Linux Terminal Servera u obrazovnim, a i drugim ustanovama i institucijama, čime se troškovi nabave hardvera i održavanja informatičke opreme mogu svesti na najmanju moguću mjeru i sl.).
Još jedan bitan problem zasigurno predstavljaju i interesi nekih moćnih poslovnih krugova koji od prodaje vlasničkog softvera hrvatskoj državi izvlače značajnu materijalnu korist, a vjerojatno i nekih pojedinaca u državnim institucijama koji im “idu na ruku” (možda i u zamjenu za stanovite privilegije).

(Nepotrebno) favoriziranje vlasničkih rješenja
No, treba imati na umu da su projekti ove vrste već realizirani u praksi u nekim regijama zemalja članica Europske Unije i nekim europskim gradovima, s tim da sličnih primjera ima i drugdje u svijetu, te da se ovdje radi o nekoj vrsti trenda koji bi Hrvatska država trebala slijediti u prvom redu zbog sebe same, zbog svojih nacionalnih interesa, kao i svoga ugleda u europskoj i međunarodnoj zajednici. Naime, potrebno je naglasiti, tim više jer se stvari koje se tiču ove problematike uglavnom događaju prešutno, bez gotovo ikakve medijske pozornosti, da se ovdje radi i o značajnom političkom pitanju s obzirom da vlasnički softver u državnim institucijama rezultira nekom vrstom ovisnosti države o kompaniji koja je taj softver proizvela, što otvara mogućnost raznovrsnih manipulacija (financijske ucjene, ugrožavanje tajnosti podataka i dr.). Zanimljivo je tako primijetiti da je u našoj zemlji elektroničko poslovanje s tijelima državne uprave omogućeno samo građanima i poslovnim subjektima koji se koriste softverskim produktima tvrtke Microsoft, a čini se da nadležne institucije uopće nemaju u planu promijeniti nešto po tome pitanju. O korištenju zatvorenih (vlasničkih)  formata u javnoj komunikaciji da se i ne govori. Mislim da ova činjenica nije ponižavajuća samo za korisnike platformi koje nisu Microsoftove. A s druge strane, slobodni softver zbog svoje otvorenosti i činjenice da je uglavnom besplatan isključuje mogućnost manipulacije bilo kakve vrste, te omogućava domaćim stručnjacima da ga unaprijede i prilagode ovdašnjim potrebama i specifičnostima. Nije li uostalom u interesu naše države obrazovati i zapošljavati naše stručnjake na razvoju vlastitih softverskih rješenja, a ne kupovati gotova rješenja iz inozemstva i tako, usprkos svim raspoloživim resursima, stavljati našu lijepu zemlju u poziciju informatičke kolonije.
Mislim da bi zbog svega navedenoga hrvatska država, ali i hrvatska javnost trebali prepoznati vrijednost inicijativa hrvatskih linuxaša i pridati im pozornost koju su svojim radom i zalaganjem odavno zaslužili. Pritom treba imati u vidu da većina njih radi volonterski i da ih pokreće uglavnom njihov altruizam – ideali društvene pravde i fer odnosa u poslovnom svijetu. Istina je da u našem društvu ideali nemaju dobru prođu i da će u javnosti prije izazvati podsmjeh nego ozbiljno zanimanje, no puno je gora istina da svaka cinička svijest, osobna ili “društvena” prije ili poslije mora doživjeti svoj slom (posljedice ovih lomova osjećamo već duže vrijeme). Ono što bi ovdje također trebalo biti prepoznato jest i neravnopravan položaj slobodnih odnosno otvorenih softverskih rješenja na tržištu, uglavnom uzrokovan već spomenutim favoriziranjem vlasničkih softverskih rješenja, premda je odnos cijena/kvaliteta gotovo redovno na strani onih slobodnih odnosno otvorenih. Mislim da se ova činjenica može smatrati i jednim od indikatora korumpiranosti našega društva.
Još jedan aspekt priče o slobodnom i otvorenom softveru odnosi se i na ideju slobode, odnosno društvenu ulogu pokreta za slobodni softver i slobodne informacije, što smo već pokušali elaborirati u jednom prethodnom tekstu. Ovdje ćemo dodati još tri natuknice koje možda malo bolje pojašnjavaju probleme s kojima se pokret za slobodni softver i slobodne informacije pokušava nositi:
-Problem pasivizacije konzumenata novih tehnologija i banalizacije njihovog osjećaja suvremene tehnologije, znanosti kao i modernosti uopće – Očita je namjera onih koji upravljaju tehnološkim i uopće društvenim razvojem čovječanstva da se ljudski rod odvede u što potpuniju tehnološku i/odnosno idejnu apatiju, jer je tako puno lakše vladati. Pokret za slobodni softver nudi filozofiju “aktivnog pristupa tehnologijama”, za razliku od “pasivizirajućeg zatupljivanja” koje nam nameću tehnologije koje su puno više zastupljene. Netko doduše može reći da svi ljudi ne mogu biti upućeni u tehnologiju, pa da se zbog toga tome prema njoj niti ne mogu odnositi aktivno, no naše je mišljenje da je takvo rezoniranje iz temelja pogrešno i da se pod hitno treba učiniti nešto na reformi  obrazovnog sustava, ne bi li se barem mladim generacijama omogućilo da izbjegnu zamke pasivizacije koja zapravo predstavlja oblik duhovnog i intelektualnog ropstva, koje onda proizvodi i ono “materijalno”. Nažalost svjedoci smo da se događa upravo suprotno – naš školski i ukupni društveni sustav, nakon reforme visokog obrazovanja i pogotovo, dodatno potencira problem pasivizacije (fahidiotizma), možda i više nego u drugim zemljama Europe i svijeta.
-S prvom natuknicom stoji u vezi i problem “demokratizacije znanja”, odnosno cjelokupnog ljudskog stvaralaštva – Znanje danas više je nego ikad pretpostavka društvenog blagostanja i progresa, a njegova demokratizacija jedan od preduvjeta normalnog funkcioniranja demokratskog društvenog uređenja (zapravo istinske demokracije). Ideja zatvorenog koda i uopće “zatvorenosti” u sferi ideja u direktnoj je suprotnosti s principom demokratizacije znanja i treba biti odbačena kao društveno štetna pojava. Ona je jedan od oblika autokracije u sferi intelektualnih odnosa i kao takva faktor koji dovodi do dodatnog društvenog raslojavanja, kao i dodatne preraspodjele ekonomske i političke moći na globalnom planu koja se već i danas pokazuje izuzetno opasnom za čovječanstvo u cjelini.

Put do pravednijeg društva
-Novo shvaćanje pojma vlasništva – Iz povijesti znamo da je pojam vlasništva jedan gotovo presudan, ali istovremeno nikad dovoljno razjašnjen i u potpunosti definiran pojam. Taj pojam kroz povijest neprestano evoluira u skladu s evolucijom društvenih odnosa i danas je jasno da njegova današnja “definicija”, a ona datira iz razdoblja “klasične buržoaske države” odnosno “klasičnog kapitalizma” s početka XIX stoljeća više nije prikladna (naročito se oštro ovaj problem postavlja u vezi s vlasništvom i gospodarenjem prirodnim resursima). Pokret za slobodni softver i slobodne informacije zastupa koncepciju vlasništva većeg broja uglavnom suvremenih društvenih reformatora raznovrsnih usmjerenja i ideoloških opredjeljenja s raznih strana svijeta, koju zagovara i socijalni nauk Katoličke crkve, utemeljenu na principima supsidijarnosti i solidarnosti, a prema kojoj “stvari ne treba smatrati samo svojim već i zajedničkim, u smislu da se njima po mogućnosti može poslužiti svatko kome je to potrebno”. Očito je da se ideja slobodnog softvera i slobodnih informacija uklapa u ovu koncepciju na posve prirodan način, dok se ideja vlasničkog softvera ne uklapa nikako.
Uz sve gore spomenuto, korisno je ovdje još jednom naglasiti da u svijetu koji se našao na prekretnici i koji ubrzano pokušava pronaći nove modele ekonomskih i društvenih odnosa, ideje ovoga pokreta shvaćene u najširem smislu (koje uključuju viziju modela “slobodne ekonomije”) po našem mišljenju mogu značajno pridonijeti humanizaciji međuljudskih odnosa na poslovnom i intelektualnom polju, obrazovanju mladih generacija za otvorenost srca i uma, razbijanju lanaca korupcije u državnim aparatima većine svjetskih zemalja i njihove interesne sprege s velikim “igračima” u poslovnom svijetu, uništenju monopolističkih tiranosaura čije je vrijeme već odavno prošlo, te preobražaju ovog današnjeg “pomahnitalog kapitalizma” u primjeren ekonomski i društveni sustav koji će zadovoljavati interese i potrebe svakog ljudskog bića i svjetske zajednice u cjelini.
Hoće li se ovi ciljevi ostvariti i kada, ostaje da se vidi. No treba imati na umu da njihovo ostvarenje ovisi i o svakome od nas – o našem vrijednosnom sustavu, odnosu prema ljudima u našem užem i širem okruženju, kao i o našem vlastitom angažmanu u borbi za prosperitetno i pravedno društvo.