“Sloboda”

“Sloboda”

Svugdje nas putevi života vode,
neki su loši, neki nam gode.
A neki putevi dođu do vode
i nema dalje – zbog slobode.

Ona ko ptica raširi krila
i kroz dan zbori.
Ovdje sam bila, ondje sam bila…
Ništa mi nije slomilo krila!
Ništa i neće,
jer to je za mene beskrajnost sreće.

Kako će okovi na beskraj leći?

I omču držati oko vrata,
duša joj zato mora uteći,
jer taj će okov peći i peći,
a ona ništa neće reći.

Trpit će duša okov života
i uteg koji se danom nosi
i neće biti smijeha onakvog
ko kad smo zemljom hodali bosi…

Kada je miris cvijeća
bio velika sreća,
a ljubav slavila ruho proljeća.
I onaj nevini sjaj iz oka,
ko voda čista, bistra, duboka…

I onda život priču isplete
i neke druge ptice dolete.

A tvoja krila?

Kao da slobodna nisu ni bila…
Misliš da jesu, svakog se dana,
zapitaš gdje su?

Onda ih nađeš negdje u sebi,
sve više neba od tebe traže,
žele da lete, da nekud hode
i opet hoće tamo do – vode.
I opet hoće do slobode…

Al nisu mlada ko što su bila.
Nije ni važno – krila su krila…

I opet putevi pred tobom stoje,
pa iako krila godine broje,
na horizontu ima sjaja,
ima i sreće – pored vode,
jer tu je izvor čiste- slobode!

Snježana Kratz