Svugdje nas putevi života vode,
neki su loši, neki nam gode.
A neki putevi dođu do vode
i nema dalje – zbog slobode.
Ona ko ptica raširi krila
i kroz dan zbori.
Ovdje sam bila, ondje sam bila…
Ništa mi nije slomilo krila!
Ništa i neće,
jer to je za mene beskrajnost sreće.
Kako će okovi na beskraj leći?
I omču držati oko vrata,
duša joj zato mora uteći,
jer taj će okov peći i peći,
a ona ništa neće reći.
Trpit će duša okov života
i uteg koji se danom nosi
i neće biti smijeha onakvog
ko kad smo zemljom hodali bosi…
Kada je miris cvijeća
bio velika sreća,
a ljubav slavila ruho proljeća.
I onaj nevini sjaj iz oka,
ko voda čista, bistra, duboka…
I onda život priču isplete
i neke druge ptice dolete.
A tvoja krila?
Kao da slobodna nisu ni bila…
Misliš da jesu, svakog se dana,
zapitaš gdje su?
Onda ih nađeš negdje u sebi,
sve više neba od tebe traže,
žele da lete, da nekud hode
i opet hoće tamo do – vode.
I opet hoće do slobode…
Al nisu mlada ko što su bila.
Nije ni važno – krila su krila…
I opet putevi pred tobom stoje,
pa iako krila godine broje,
na horizontu ima sjaja,
ima i sreće – pored vode,
jer tu je izvor čiste- slobode!
Snježana Kratz
Komentiraj