Sljeme – priča o prijateljstvu s planinom

Zar je moguće kako je to ta ista planina s kojom sam se jučer tako lijepo družio? I što je planina skrivila te je ovako kažnjena. Pored svih rana koje bolno nosi – od šumarskih intervencija sječe, građevinskih intervencija, horde izletnika koji ostavljaju smeće, dogodila se i ova prirodna katastrofa. To je život. Razloga jednostavno nema i ne vrijedi o tome razbijati glavu.

Jutro. Probudila me buka s ulice te se lijeno izležavam na krevetu. Zaspati više ne mogu, a  jedina mogućnost za ubijanje nedjeljnog prijepodneva, dolazi sama od sebe. Slijedi umivanje, a zatim obuvanje gojzerica. Pakiram ruksak i već nakon par minuta, sjedim u tramvaju. Sljeme, planina pored grada opet me čeka. Vrijeme je oblačno, vlažno, sivo. Nema veze, idem gore!

Često bih, nakon takvih pohoda Sljemenu, zagrlio jedno, meni, jako drago stablo, pošto nemam toliko velike ruke kojima bih mogao zagrliti cijelu planinu.  “Ej, ovih 30, to je samo broj, zar ne?” šapuće mi planina večernjim vjetrom kroz grane drveća. Uzvratio sam osmijehom jer znam kako ću se već idućeg vikenda vratiti.

Po izlasku iz tramvaja, već su me prvi koraci, kroz gnjecavo vlažno šumsko tlo, odobrovoljili. Nije današnji uspon na Sljeme samo jedan u nizu,  već je to jubilarni trideseti uspon! S obzirom kako sam ove godine, preko svojih leđa, prebacio okruglu tridesetku, obećao sam samome sebi, tijekom godine, napraviti 30 uspona do sljemenskog tornja na vrhu planine. Danas je taj trideseti! Hodam polako dok ptice pjevaju u krošnjama stabala koje je jesen već dobrano ogoljela. Pod cipelama mi šušti lišće, a glavom se vrte razne misli, uglavnom nostalgične. U čudnom sam raspoloženju, prisjećam se svih izleta na Sljeme koja sam u životu napravio, a bilo ih je mnogo.

Na Sljemenu nikad sam

Prvi sam put planinarski posjetio Sljeme kao osnovnoškolac, davne 1995. godine. Planina koja dotiče grad idealna je za brzi bijeg u prirodu, kao što je idealna i za izlete s prijateljima i poznanicima koji ne planinare. Nerijetko sam ih vodio sa sobom, no brojne fešte i koncerti koji rezultiraju opakim mamurlucima i dugim spavanjem, najčešće su glavni razlog zašto se moji (ne)planinarski frendovi teško odlučuju za izlet sa mnom. Ponekad bih, nakon pola sata čekanja na dogovorenom mjestu, dobio SMS poruku “Stari, oprosti…”  ali nema veze, nema mjesta ljutnji.

Na Sljemenu nikad nisam sam, čak ni onda kada cijeli dan ne sretnem nikog. Sljemenske su “Ilice” vikendom pune ljudi i nije rijetkost susresti nekog poznatog, no Sljeme nije samo planina pretrpana izletnicima. Novu dimenziju planine otkrio sam onda kada mi je frend treker pričao “Okupimo se u srijedu u 4 ujutro i trčimo do vrha i nazad, pa onda na posao…”. Kada sam se pripremao za višednevne ljetne alpske ture, kondicijske pripreme odrađivao sam na Sljemenu u tom stilu – ustajanje u noći te uspon po mraku. Moj odnos s planinom definitivno više nije bio isti. Hodati mirnom šumom i osjetiti kako se planina budi, ugasiti naglavnu lampu, stati i osluškivati… To sam doživljavao kao svečanost koja je budila veliko strahopoštovanje prema prirodi. Planina cijeni požrtvovnost i osjeća ono što ti osjećaš prema njoj, a zatim te osjećaje vraća. U  trenucima kada bismo ostali sami, Sljeme me jutrima nagrađivalo prekrasnim izlascima sunca. Nagrađivalo me prizorima životinja koje nesmetano trče šumom jer, preko tjedna u ranu zoru, na planini nema nikog. E, ljudi moji, kako smo se Sljeme i ja znali napričati! Baš o svemu i svačemu: o planinarenju, o životinjama, o glazbi i koncertima, o teškim temama, problemima koji nas muče… Lijepo je dok nema nikog oko tebe, a znati kako nisi sam.

Nezaobilazni ritual

Umivanje na izvoru, pored Leustekove staze, postao je nezaobilazni ritual, a najsvečaniji čin u cijeloj toj priči bio je uspon na vrh. Evo i sada se nalazim na vrhu, promrzlim rukama držim se za gelender vidikovca i otvorenih ustiju gledam što mi je moje Sljeme priredilo za moj 30-ti uspon: fantastična panorama prema Zagorju, lagani vjetar pomiče maglovite zavjese i stvara osjećaj puno veće visine, a vrhovi zagorskih planina u tom maglenom moru izgledaju kao otoci. Trideset puta ove godine popeo sam se na ovaj vrh, ali pogled bi svaki put bio drugačiji. Teško je reći što je ljepše i što je draže, dok vidiš snježne alpske vrhove tamo daleko u Sloveniji ili dok od magle ne vidiš ništa pa ti je drago što si ipak ovdje, a ne doma na kauču.

Kap dvije, tri… Lagano počinje lagana kišiti te se presvlačim u suho i oblačim kabanicu. Idem polako dalje prema Puntijarki. U sljemenskoj kapelici, nedaleko vrha, u tijeku je misa. Nisam vjernik, ali sjedam na klupu pod nadstrešnicu kako bih se sklonio od kiše i poslušao što svećenik govori. Tema, nažalost, politika. Politika me ne zanima, kao ni puno toga u svezi katoličke vjere. No, ovo mjesto mi je posebno važno jer sam upravo ovdje, lani, ponovno pronašao izgubljeni duh Božića. Znate, onaj duh kojeg vidi i osjeti svako dijete i ne sjećamo se točno kada smo Božić počeli gledati kao neradni dan pun gnjavaže, ispraznog čestitanja i strke oko poklona. Većina ljudi, smisao Božića, vidi u žderanju i lokanju dok je polnoćka nešto što se tradicionalno odrađuje. Lani smo krenuli pješke na polnoćku u sljemensku kapelicu, u koloni ljudi, sa čeonim lampama. Neki su u rukama nosili fenjere čime je atmosfera postajala nekako svečanija i potpunija. Snijeg, šuma, tišina, samo se čuo zvuk naših koraka u škripavom snijegu. Stajanje, ispijanje čaja iz termosice, zatim nastavak dalje. Ponoć je.. Čudno je planinariti u ovo doba Sljemenom. Oko kapelice mnogo ljudi, nerijetki su došli automobilima. Atmosfera svečana, daleko smo od grada. Čestitamo si Božić, sjedamo za stol nakon mise te vadimo hranu i kuhano vino. Hladno je. Nakon kratke zakuske, ruksake stavljamo na leđa i vraćamo se dolje istim putem. Dakle, iako nisam vjernik, ovaj Božić ću svakako pamtiti kao jedan od ljepših u životu.

Nastavljam dalje prema Puntijarci i dolazim na raskrižje, jedna od staza vodi na Hunjku i Horvatove stube. Horvatove stube, taj krški fenomen usred kontinenta, mnogi smatraju najljepšim i najposebnijim dijelom Medvednice. Jedan je od najljepših, to svakako stoji… Ali kada bi me netko upitao koji mi je najdraži sljemenski kutak, bez razmišljanja bih rekao kako je to špiljica Podcintarnica iznad Vrapča. Ovo bajkovito mjesto odiše nekim posebnim ozračjem, a s obzirom kako dotamo ne treba mnogo hoda, ponekad bih s prijateljima ondje roštiljao (aduti poput roštilja nerijetko su glavno oružje kako bih nekog nagovorio na planinarenje). Razmišljajući o tom roštiljanju osjetio sam glad, a moje misli odlutale su na istočnu Medvednicu koju sam posjetio prije nekoliko tjedana. Najbolja klopa definitivno je na Gorščici gdje domaćini, s osmijehom na licu, ljubazno dočekuju planinare i nude ima kvalitetne domaće specijalitete i kolače.

Pomaganje prijatelju

Nastavimo li dalje istočno, doći ćemo do planinarskog doma na Lipi, lijepa kuća koja također nudi dobru klopu. Naravno, odmah sam se sjetio prošle zime kada je grad bio u snježnom kaosu, a mi smo presretni otišli na Lipu ispraćeni komentarima poznanika i obitelji: “Poremećeni, nenormalni, bolesni luđaci…”. Pili smo čaj usred šume u snijegu smijući se tim komentarima, a u domu na Lipi iznenađenje – mladi, iz planinarske škole PDS Velebit, slave kraj svog školovanja, stoga nam nije preostalo drugo nego se priključiti tom nezaboravnom tulumu koji je trajao do jutra. Prisjećanje mi prekida lupkanje po leđima – nisam ni primijetio kako sam već na terasi planinarskog doma Puntijarka, a ovdje se uvijek može sresti neko poznato lice. Ovog puta je to lik s kojim sam jednom davno bio na izletu, a imena mu se više ne mogu sjetiti. Takvi susreti su česti, a imena nisu uvijek važna.

Silazim praznom Bikčevićevom stazom, većina ljudi odavno se spustila. Započinje tradicionalni završni ritual našeg druženja – iz ruksaka vadim plastičnu vreću i gumene rukavice. Nakon što horda planinara i izletnika protutnji frekventnom stazom poput ove, na tlu ostaje bezbroj kora banane i mandarina, opušaka, papirnatih maramica, plastičnih boca, pivskih limenki… Ne žuri mi se, u ovom trenutku posvećen sam pomaganju planini. Kada me ljudi vide s velikom vrećom punom smeća koju teglim preko ramena do podnožja, misle kako mi je teško, ali i to kako sam lud. Pa ako sam lud zbog tog što volim čistu planinu i što osjećam potrebu pomoći joj na taj način, onda neka bude tako. Teško? Nikada, ali baš nikada mi nije teško dotegliti vreću punu smeća skupljenog na sljemenskim stazama. To ću raditi dokle god budem mogao jer kao nagradu dobijem prekrasan osjećaj kako sam napravio nešto dobro, a taj se osjećaj ne može kupiti nikakvim novcem. Uostalom, lijepo je pomagati prijateljima, a Sljeme je upravo to – jedan od mojih najboljih prijatelja. Sljeme me prima u svako godišnje doba, u svako doba dana. Sljeme me prima i kad nije dobro raspoloženo i kad ja nisam dobro raspoložen. U tim trenucima najčešće šutimo, ali opet smo zajedno. Sljeme je možda i najzaslužnije za to što se vraćam živ i zdrav iz samotnjačkih pohoda po velikim planinama jer planine međusobno razgovaraju i utječu na mnoge stvari. Često bih, nakon takvih pohoda Sljemenu, zagrlio jedno, meni, jako drago stablo, pošto nemam toliko velike ruke kojima bih mogao zagrliti cijelu planinu.

Razgovor sa stablom

“Ej, ovih 30, to je samo broj, zar ne?” šapuće mi planina večernjim vjetrom kroz grane drveća. Uzvratio sam osmijehom jer znam kako ću se već idućeg vikenda vratiti. 30 je samo broj, ali naše prijateljstvo ostaje. Još jedna nedjelja, još jedan korisno proveden dan. Tonem u san sa željnim išćekivanjem zime i uživanja na snijegu.  Kada mi se to ostvari, poželjet ću proljeće, a zatim ljeto, pa opet jesen… Jer teško je reći kada je ova planina najljepša.

Kada sam se u ponedjeljak probudio, grad je bio zahvaćen olujom koja je napravila potpuni kaos. Tog sam dana imao promociju planinarskog putopisa u Čakovcu gdje sam, između ostalog, pričao o ljepotama Sljemena. Upravo je tamo, u tom trenutku, orkanski vjetar lomio stotine stabala. Sutradan su novine objavile fotografije ogoljelih grana diljem planine. Zar je moguće kako je to ta ista planina s kojom sam se jučer tako lijepo družio? I što je planina skrivila te je ovako kažnjena. Pored svih rana koje bolno nosi – od šumarskih intervencija sječe, građevinskih intervencija, horde izletnika koji ostavljaju smeće, dogodila se i ova prirodna katastrofa. To je život. Tako mora biti. Razloga jednostavno nema i ne vrijedi o tome razbijati glavu.

Na Zagreb je, eto, pala još jedna noć. Pokušavam zaspati, ali tišina je preglasna. Čujem planinu kako također pokušava zaspati bolno uzdišući. Ne govorimo ništa. Samo čekamo idući vikend kada ćemo se opet družiti jer prijatelji podupiru jedan drugog u dobru i zlu.

Matej Perkov (crckarije.com)