Slavonski Brod kao Pariz

Slavonski Brod kao Pariz

Podaci svima dostupni, ali sve u duhu Velog mista: »Ima puno lipih stvari, ali ih se ne smije kazati«. A i kako bi inače zabrinuti reporter mogao ozbiljno stajati na ulicama Slavonskog Broda, kao što su ranije stajali u Sisku, izvještavati o »poluistini«?

dr. sc. Viktor Simončič

Mnogi nesposobni ljudi su daleko dogurali. Tko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što znaju. (Duško Radović)

Viktor Simončič

U jednoj od Frommovih knjiga, kupljenih dok su se takve knjige još kupovale preko sindikata, na kredit bez kamata, je i rasprava o autoritetima. Zapamtio sam, a i u svom radu se i osvjedočio, kako postoje ljudi kod kojih autoritet izvire iz njihovog položaja i oni čiji autoritet izvire iz njihove kompetencije i znanja. Na 1 000 onih kojima autoritet proizlazi iz položaja, a to su oni koje je ranije na položaje postavljala partija, a danas to po istom principu rade središnjice stranaka i rodijačke veze, nađe se možda jedan koji ima i stvarne kompetencije. Naše elite, uz pojedinačne iznimke, od pamtivijeka autoritet crpe (samo) iz položaja.

Znanje i iskustvo je ono koje rijetkima omogućuje razlikovati autoritete. Još su rjeđi oni koji imaju potrebu, snagu i hrabrost na to javno ukazivati. Umišljam si da podosta često uspijem prepoznati lažnjake iz mog područja. Jednostavno vjerujem u prirodne zakone. Znam da jabuka s drveta može pasti na glavu, a samo teoretski poletjeti u svemir. I isto tako znam da ni partije niti stranke, ni ulica niti lažni znanstvenici, niti indoktrinirati mediji i školovani demagozi, niti nedozreli zeleni do sada nisu uspjeli u tome, unatoč svakodnevnih pokušaja.

Nažalost, većina to ne zna, ali znam da znaju oni iz establišmenta. I ne samo da znaju, nego znaju vješto s tim i manipulirati. Zadnji primjer je onečišćenje česticama u Slavonskom Brodu, koje se pripisuje (samo) rafineriji iz susjedstva, a ne stvarnim izvorima, lokalnim kotlovnicama i prometu. Da to tome nije tako onda u Kopačkom Ritu ne bi dolazilo do zagađenja, istina nešto rijeđe nego u Slavonskom Brodu. I u Sarajevu i Madridu zagađenje zraka povremeno je takvo da zahtijeva uvođenje vožnje automobilima par – nepar. Problemi i u Parizu, Njemačkoj i Sloveniji. Izvor zagađenja: ili loženje u domaćinstvima na drva (ugljen se tamo ne upotrebljava već desetljećima u domaćinstvima) ili iz prometa.

Medijski senzacionalizam

Podaci svima dostupni, ali sve u duhu Velog mista: »Ima puno lipih stvari, ali ih se ne smije kazati«. A i kako bi inače zabrinuti (neuki?) reporter mogao ozbiljno stajati na ulicama Slavonskog Broda, kao što su ranije stajali u Sisku, izvještavati o »poluistini«? Čime bi inače podigli dramaturgiju informativnih emisija ako taj dan nije pao snijeg i ako nisu mogli izvještavati iz Gorskog Kotara, na način: »Pada snijeg. No stanovnici ovog kraja znaju sa snijegom. Čak ga se ni ne boje, jer imaju dovoljno drva, krumpira i zelja«. Isto se onda, dok god snijeg pada, ponavlja iz Like. A da ne govorim o onim gotovo karizmatičnim vijestima svih dnevnika, ako je prava ljetna temperatura, kako treba piti vodu.

Stanovnici Slavonskog Broda, nažalost nisu mogli biti svrstani rame uz rame Madrida, Stuttgarta i Pariza, jer je kod njih onečišćenje zraka gotovo zanemarivo u odnosu na te gradove. Mislim da za tim najviše žale senzacija gladni mediji. Zamislite naslov: »Slavonski Brod kao Pariz«.

Kako je Dudek prodavao kravu

I inače stanovnici Slavonskog Broda do daljnjeg mogu biti mirni. Dnevnici se pune drugim vijestima, pa će oni na red kada se to ispuca. Trenutno je glavna tema ponovna kupnja INA-e. Ne mogu se oteti dojmu da mi to radimo u duhu kultne Dudekove prodaje krave. Dudek s kravom na sajmu. Pita ga prvi kupac kakva je krava. Dudek odgovara da baš nije najbolja jer puno jede, a malo mlijeka daje. Sluša Tetec iz prikrajka i veli Dudeku da tako nikada ne bu prodal kravu. Preuzme on prodaju i na upit prvog kupca kaže kako krava skoro ništa ne jede, a mlijeka daje toliko da se stalno mora musti. Sluša to Dudek i dotrči do Tetece i kaže: »Tetec, ako je tak dobra, ja ju bogme ne bum prodal!«

Tko je kod nas bio Dudek, a tko Tetec kada smo prodali INA-u za cijenu Fiće dok je još bila Mercedes, a tko je Dudek danas kada Fiću kupuje kao da je Ferarri najradije se ne bi mešal. Ali mi nekako Mađari liče na Teteca, a izjave premijera, kako ćemo svakako kupiti INA-u, na nešto sasvim drugo. Pa tko još, kada kupuje, unaprijed kaže to ću svakako kupiti, a onda bi se cjenkao. Možda tako rade establišmenti, kada se igraju »monopolija« na račun građana. A izjava kako ćemo kupiti INA-u bez povećanja javnog duga, prodajom dijela HEP-a te da ćemo usput zadržati i investicijski potencijal obaju tvrtki je gotovo nevjerojatna.

Pojednostavljeno to je kao da se obitelj neće zadužiti za kupovinu auta, jer će prodati namještaj. Zar nismo ništa naučili od dosadašnje rasprodaje? Zar su Gruntovčani i naivno slikarstvo ostavilo tako neizbrisiv trag na naše ponašanje? Da možda nije došlo do ponaivninjenja nacionalnog genetskog koda? Samo da trgovanje još jednom na završi kao u onom vicu, kada je muž cijelu noć radio na novoj novčanici. Ujutro pokaže ženi novčanicu od 150 nečega. Žena mu kaže da takve novčanice ne postoje. Muž odluči otići u susjedno selo da zamjeni novčanicu. Vračajući se kući sav sretan i još izdaleka viče: »Promijenio sam onu od 150. Dobio sam jednu od 70 i jednu od 80!«

Inače INA-u treba vratiti, ako se još da oživjeti i ako imamo one koji bi znali s njom upravljati. Dosadašnji stranačko-rodijački kadrovi to nisu znali. Do sada nismo znali puno toga, pa mi i izjava premijera, za sada liči na još jednu jeftinu, čak neozbiljnu političku demagogiju s nepredvidivo visokom mogućom materijalnom štetom. Unaprijed se ispričavam za moju neukost. Zabrinutost crpim iz naši dosadašnjih prodaja i kupovanja. Unatoč mojoj sumnji vjerujem da premijer zna ekonomsko znanje koji drugi možda ne znaju.

Pruga Rijeka-Zagreb kao predizborna demagogija

Pratim i vijesti iz susjedstva. Kako mediji i vladajući o tome šute, ispada da sam jedini primijetio kako u nepovrat odlazi sanak pusti, ponovljen i u zadnjoj izbornoj kampanji Mosta i mislim čak i HDZ-a, oko izgradnje nizinske željezničke pruge Rijeka – Zagreb.

Pruga Karlovac – Rijeka – Zagreb – Zagreb – Koprivnica – Zákány – Dombovár – Budimpešta puštena je u promet 23. listopada 1873. godine (nakon što je dio od Zagreba do Budimpešte bio pušten u promet 1870. godine). Od tada ista pruga isto stanje. (Foto: Wikipedija)

Na slovenskoj TV udarna vijest, kako je izvjesna izgradnja drugog kolosijeka željezničke pruge Kopar- Divača- Ljubljana. U financijskoj konstrukciji od nekih milijardu eura, 40 % novca osiguravaju države Slovenija i Mađarska. Zar još netko misli da će Mađarima trebati za njihove terete dvije pruge i dvije luke? Je li netko pratio razvoj slovensko – mađarskog projekta i pokušao ponuditi više i bolje? Moš’ mislit važnosti, kada se ide na rušenje još jednog lokalnog proračuna i na osvajanje još jedne županije!

Minimalna slovenska mirovina = 500 eura

Ruku na srce, meni je drago da se gradi pruga u Sloveniji i da (možda i zbog takvog odnosa) naši liječnici, ali i radnici mogu barem dvostruko bolja primanja ostvariti samo skokom preko Sutle ili Kupe. Inače uz vijest o izgradnji drugog kolosijeka išla je i vijest o minimalnoj slovenskoj mirovini za puni radni staž. Minimalna »penzija« u Sloveniji, neovisno od uplaćenoga doprinosa je 500 eura, a granica siromaštva je na malo više od 600 eura!

Nažalost, nekompetentnost smo nekako provukli kroz sve sfere društvenog života. Umjesto da smo demokratske promjene iskoristili kako bi iskorijenili »jednopartijsko-rodijački sindrom« mi smo sve samo poduplali s »višestranačko-rodijačkim«. Sa svim razarajućim posljedicama na školstvo, zdravstvo, pravosuđe, natalitet, …. Po internetu jedna aplikacija na temu korupcije i nekompetencije. Učeniku na ispitu baš ne ide. Dolazi do nastavnika, a u đačkoj knjižici novac. Nastavnik upisuje ocjenu. I kao studentu također mu baš ne ide. Dolazi do profesora i u indeksu novac. Profesor mu upisuje ocjenu. Dovodi profesor u bolnicu teško bolesnu suprugu. Hitna operacija nažalost nije uspjela. Iz operacijske sale izlazi liječnik, skida masku, i izražava sućut. Liječnik je, pogađate onaj bivši student.

Neslane šale Charlie Hebdoa

Uz naviku da propitujem događanja oko sebe nikako da se naviknem na visoke demokratske standarde zapadnjačkog humora. Moram otići na tečaj kako bi razumio da se kao član demokratske EU moram smijati i kada se netko sprda sa stradanjem i smrću ljudi. Naravno nekih drugih, jer danas (više) nisu svi ljudi isti. Na to me navela karikatura satiričnog francuskog časopisa Charlie Hebdo. Tema je pad ruskog aviona TU-154 u Crno more u blizini Sočija. Uz komentar »Širi se repertoar zbora Crvene armije«, na karikaturi je prikazan avion koji se obrušava i jedan od pjevača, kako, ozbiljnog lica, gleda u note i pjeva. Natpis ispod karikature glasi: »Loše vijesti… Putin nije bio unutra«. U avionu je bilo 92 ljudi i svi su poginuli. Smiješno?

I onda slušam kako vodeći političari, koji se itekako miješaju u sudbine drugih naroda, izjavljuju kako oni tim drugim narodima neće dozvoliti da se miješaju u našu europsku tradiciju i kulturu. Ja očito ne spadam baš do kraja u našu europsku kulturu, jer ne razumijem što je smiješno ako netko vrijeđa nekom ono što mu je sveto i ako netko smatra da bi još smiješnije bilo da je poginuo jedan više. Poznato mi je da su slične karikature, koje su omalovažavale druge i drugačije, izazivale oduševljenje i smijeh u vrijeme fašističkih režima. Tada su motivi bili Židovi i Slaveni, danas Muhamed i Rusi, a sutra? S ponosom se odričem ovog dijela europske kulture. Možda (više) nije dio »naše« kulture, ali ostajem kod onoga što su me učili: »ne čini drugome ono što ne bi volio da tebi netko učini«.

Bezbroj nijansi sive

Nazvao me novinar s jedne od televizija. Zamolio me za telefonski broj osobe koja formalno predsjedava jednoj organizaciji vezanoj za otpad. Usput, inicirao sam i pomogao da se kod nas osnuje ta organizacija prije skoro 20 godina. Novinar zna što mislim o našim obavezama u području zaštite okoliša prema EU i da sam (javno čini mi se skoro pa jedini!) bio u pravu s upozorenjima. U odnosu na ono što nas još čeka, često spominjani primjer Marišćine je minoran. Ali, njemu treba izjava nekog s položaja, bez obzira da i taj i ta organizacija daju godinama obol katastrofičnom stanju. Ne čudim se. Ne mogu (niti) mediji biti iznad stanja u društvu. Uz postojeće linije putovanja otpada lijepom našom otvorena je izgleda nova za komunalni otpad na liniji Dubrovnik – Gunja.