Skupljamo manje sekundarnih sirovina nego prije 30 godina
Vjerovali ili ne: U Hrvatskoj se 1985. prikupilo i iskoristilo blizu 500 000 tona korisnog otpada. Radi se o drukčijem vođenju podataka, ali izvjesno je da se danas, unatoč klanjanju kružnom gospodarstvu skupi manje sekundarnih sirovina nego prije 30 godina. I sve je postignuto bez pomoći izvana, jer su tada inženjeri imali ugrađeni instinkt za društvenu korist
dr. sc. Viktor Simončič
Razumno razgovaraj s budalom i on će te nazvati glupanom. (Euripid)
Ako čovjek ne mijenja mišljenje, ili je vrlo mudar ili je budala. (Kineska narodna)
U prošlom poučku sam napisao da smo u postupanju s otpadom prije 30 godina bili 50 godina ispred danas. Najavio sam da ću prepričati što stoji u brošuri Otpad- problem našeg vremena („Delegatsko Jedinstvo“, Sisak 1988.), koju smo u Sisku napisali prije 30 godina.
Znali smo ono što upravo otkriva novo – stara doktrina postupanja s otpadom. Tada smo napisali da su mogući načini zbrinjavanja otpada:
- Smanjivanje nastajanja otpada u toku proizvodnog procesa poboljšanjima u proizvodnji, smanjenje otpada u proizvodima široke potrošnje, naročito smanjenje ambalaže, povećanje vijeka trajanja proizvoda;
- Separacija korisnog otpada na mjestu njegovog nastanka i izravni povrat odnosno korištenje u nekoj drugoj proizvodnji;
- Iskorištavanje energetske i /ili biološke vrijednosti otpada, ali samo tamo gdje povrat nije moguć, jer se povratom ostvaruju najveći energetski i ekološki učinci;
- Odlaganje otpada (privremeno ili stalno, uz prethodnu obradu/neutralizaciju ako je potrebno)
»Neovisno od mogućnosti korištenja dijela komunalnog otpada (bilo da se izdvoje sekundarne sirovine, bilo da se iskoristi toplinska moć za proizvodnju energije), prvi stupanj rješavanja problema otpada je vezan za smanjenje njegovog nastanka. Uvođenje povratne ambalaže, ekonomičan odnos prema dobrima, štednja, su svakako koraci gdje se može najlakše rješavati problem zbrinjavanja otpada, ali ujedno i čuvati okolina, jer je za svako dobro bila potrebna energija za čiju se proizvodnju također ‘Troši dio okoline‘«.
Još 1988. godine smo znali kako „unazad petnaestak godina u kućnom otpadu sve više mjesta počinje zauzimati plastika“.
„Ona je jeftinija i lakša za obradu od metala, te je posebno široku primjenu našla baš u pakovanju prehrambenih proizvoda. … Velika postojanost plastike kod prirodnih uvjeta postaje problem kada ta plastika dođe na odlagališta otpada“.
Analizirali smo stanje u Sisku i predlagali rješenja. Tada je na deponiju dovoženo nekih 18 000 tona otpada godišnje – 0,9 kilograma otpada po stanovniku na dan. Znali smo da u sisačkoj industriji godišnje nastaje 125.013 tona otpada. Posebno interesantnim čini mi se tada iznesen prijedlog za danas gorući problem zbrinjavanja otpadnih muljeva iz procesa pročišćavanja otpadnih voda. Predložili smo da se otpadne muljeve od bistrenja i pripreme tehnološke vode koristiti za obogaćivanje tala u poljoprivredi. Dio karbonatnih muljeva se već tada koristio za alkalizaciju kiselih tala. Predložili smo da se zamijeni način neutralizacije otpadnih kiselina s regeneracijom i dobivanjem FeSO4 x 7 H2O, kao nusprodukta.
Vjerovali ili ne
Za druge procese tretmana otpadnih industrijskih voda predlagano je izdvajanje vrijednih komponenti, a za dio koji se ne da iskoristiti termička obrada i/ili odlaganje. Za planirani gradski uređaj za pročišćavanje otpadnih voda razmatrana je mogućnost iskorištavanja mulja u poljoprivredi.
Vjerovali ili ne, 1985. u Hrvatskoj se prikupilo i iskoristilo blizu 500 000 tona korisnog otpada. Istine radi, oko 250 000 tona se odnosilo na staro željezo i blizu 40 000 tona na obojene metale. Odvojeno je prikupljeno oko 150 000 otpadnog papira i kartona, oko 20 000 tona stakla,… Radi se o drukčijem vođenju podataka, ali izvjesno je da se danas, unatoč klanjanju kružnom gospodarstvu skupi manje sekundarnih sirovina nego prije 30 godina, od kojih se samo dio koristi u Hrvatskoj. I sve je postignuto, jer su tada inženjeri imali ugrađeni instinkt za društvenu korist – za »zero waste« i »circular economy«, a ne da se o tome samo pričalo. Gle čuda. Sve postignuto bez pomoći EU-a. Bez šarenih kanti, koje ćemo, ako bude sreće kupiti za novce iz EU-a u EU-u, jer tada smo proizvodili i kante.
Kako smo si mi tada zamišljali proces može se vidjeti na priloženoj slici. Tada se crtalo na paus papiru i/ili „hameru“ i onda slikalo i prenosilo u štampu.
Količine prikupljenog i u domaćoj industriji prerađenog otpada tada su bile veće nego danas, ali mora se priznati da su današnje sličice u ispraznim studijama puno ljepše i još k tome u boji.
»Zeleni« kao uspjeh slave nekoliko »šarenih kanti« na Krku
Čemu sve ovo? Pa jednostavno, muka mi je kada sadašnja akademska zajednica i »zeleni« kao uspjeh slave tri šarene kante na Krku. Muka mi je i kada vidim kao da je tehnološki razvoj zastao na tri šarene kante. Muka mi je i kada vidim dokumente pune šarenih sličica bez analiza i prijedloga, s pustim »od oka« nabacanim milijunima, i nerazumno danim obećanjima, kada se ne zna ili ne želi reći koliko to košta i kada nam je industrijski razvoj toliko srozan da uvozimo čak i (sve tri) šarene kante.
I neka se zna, kada predlažem da odvojeno prikupljanje na izvoru danas više nije jedino rješenje, kao što je to bilo prije 30 godina, ne govorim to kao laik, jer sam zajedno sa suradnicima tri šarene kante otkrio četvrt stoljeća prije od današnjih otpadaških gurua. I za razliku od njih znam da je zadnjih godina u obradi otpada ostvaren novi tehnološki (kvantni) skok. Šarene kante više nisu vrh tehnološkog razvoja. Daj Bože da to na vrijeme shvate (samo)zvani gurui.
Muka mi nije samo zbog nerealnog obećanja, kako ćemo do 2020. reciklirati 50 % komunalnog otpada, a 2022. 60 %, iako je dano na skupu na kojem su se pitanja postavljalo pametnim telefonima. Meni je neshvatljiv mentalni sklop onih koji daju takva obećanja, a da one tri šarene kante nisu još niti na putu.
Orban održao lekciju Plenkoviću o LNG-u
Sve mi se to uklapa i u LNG i nespremnost da se konačno progleda nakon prave lekcije koju je našem premijeru Andreju Plenkoviću očitao mađarski premijer Viktor Orban. Nasuprot nama, njega LNG ne zanima niti kao strateški, niti kao regionalni projekt. Za njege vrijede projekti samo ako su od interesa za Mađarsku. I radeći za mađarske interese izjavio je da će kupovati plin preko LNG-a ako će biti jeftiniji od ruskog plina, koji je jeftiniji od rumunjskoga, a ovaj opet jeftiniji od slovačkoga, a ovaj od onog iz LNG-a. Je li to trenutak da konačno progledamo i objektivno ocijenimo stanje s LNG-om? Da nije vrijeme da se postavi pitanje odgovornosti prema onima koji projekt LNG grade na (nepostojećem?) interesu Mađarske i Ukrajine za plinom?
Ako ti (ne)odgovorni misle da se Mađarima može ponuditi plin koji će biti jeftiniji od ruskoga i inih plinova, onda odmah kapacitet LNG-a na Krku treba učetverostručiti. Mađari, naime troše gotovo 10 milijardi m3 plina godišnje. Kao primjer gdje smo po razvijenosti, mi dvostruko manji, ali trošimo 4 puta manje plina.
Uskoro će dvogodišnjica obećanja premijera Plenkovića kako ćemo od Mađara otkupiti INA-u! Premijer Orban ne vidi problem u prodaji, naravno ako je u interesu Mađarske. Mislim da tu naš premijer navlači mađarskog premijera na tanki led. Odugovlači s kupnjom. Logično. INA crpi svake godine manje plina i nafte, postrojenja su sve starija, a potrebna modernizacija sve skuplja. Tržište sve manje, a INA sve jeftinija. Siguran sam da premijer Plenković čeka trenutak kada će Mađari biti spremni i platiti samo da se riješe INA-e, kada bi troškovi mogli postati preveliki. Jer mađarski premijer misli i radi za Mađarsku. Ispada kao i (neki) naši premijeri, jer kao da i oni rade u korist Mađarske.