Sindrom hidroelektrane u Suhom Dolu

(Ilustracija: HE Ovčar Banija)

Zašto su EU projekti najvećim dijelom »hidroelektarne u Suhom Dolu«? Pa većina projekata je neproizvodna. Ne daje dodanu vrijednost. Kad završe nema novog zapošljavanja. Radi se o obnovi starih tvrđava, izgradnji šetnica, poučnih staza, uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, kupovini šarenih kanti, … Nastaju novi troškovi, a radnih mjesta ni pod razno

dr. sc Viktor Simončič

Dali su nam mnoga obećanja, više njih nego što ih se mogu sjetiti, ali nijedno nisu ispunili osim jednoga; obećali su da će nam uzeti zemlju i uzeli su je. (Crveni Oblak)

Svi su milijunaši kada su u pitanu obećanja. (Ovidije)

Profesor Aleksandar Knežević iz Sarajeva, moj prijatelj Aco, s kojim vodim(o) slične bitke još iz onih vremena, napisao je knjigu Ekonergijska paradigma – Knjiga prva: https://www.knjiga.ba/strucne-knjige/ekonergijska-paradjigma-knjiga-prva-m6778.html. Sadržaj prelazi okvire naslova. Knjiga spada u one »koje daju misliti«. Za ilustraciju, autorovo pojašnjenje održivog razvoja: »Ima ih kod nas koji zaštitu okoline vide kao potrebu da se zabrani gradnja nečega. U knjizi se takav pristup naziva majmunizacija razvoja. Majmun je najviši nivo u prirodi koji ništa ne gradi. Živi po ekološkim zakonitostima, za razliku čovjeka koji živi po društvenim zakonitostima, pri čemu je njegov društveni sistem podstanar prirodnog sistema…«.

Dojmilo me se i pojašnjenje »sindroma hidroelektrane u Suhom Dolu«, bolest poznata još iz socijalističkih vremena. Gradi se hidroelektrana, ljudi se zapošljavaju, u Suhi Dol dolaze mnogi koji pružaju usluge graditeljima. Tu se i naseljavaju. Kada je hidroelektrana gotova ustanovi se da tu nema rijeke. Hidroelektrana ne proradi. Ljudi polako napuštaju Suhi Dol.

Epidemija sindroma hidrolektrane u Suhom Dolu pojačava u predizbornim kampanjama. Stranke se natječu koja će obećati više obećanja bez pokrića. Kada bi se zbrojila sva do sada obećana nova radna mjesta, onda bi morali biti zaposleni svi stanovnici, od djece do najstarijih i još bi nas nedostajalo.

Natjecanje u davanju lažnih obećanja

Političari ne razumiju paradigmu razvoja, o onom zbog čega se na primjer gradi(o) autoput. Gradnja ima smisla samo kao element dugoročnog razvoja područja i države.  Ako vodi porasti zaposlenosti i doprinosi razvoju naselja i gospodarstva, smanjenju troškova transporta, dok bi prihod od cestarine, kao i povećani društveni proizvod kao rezultat aktivnosti u koridoru autoputa, trebao omogućiti vraćanje kredita uzetih za gradnju autoputa. Naravno, značajno je zapošljavanje i u toku gradnje. Ali, ako je stvarni cilj samo zaposliti za nekoliko godina dok traje gradnja, onda je nerentabilno dizati velike kredite kako bi se osigurala samo ta radna mjesta. Najbolji primjer upitne racionalnosti izgradnje mreže autoputova su nagomilani dugovi i bijeg stanovništva čak i iz krajeva gdje prolaze. Primjer naše izgradnje infrastrukture pokazuje razliku između političara i državnika. Političari su oni koji se brinu o narednim izborima.

Državnici su oni koji se brinu o narednim generacijama. Državnici moraju imati viziju ne samo gradnje objekata, nego i razvoja na bazi izgrađenih objekata. Jer tek u toj fazi može doći do dugoročnog zapošljavanja ljudi i porasta životnog standarda. Političari našeg kova nemaju razvojnu viziju, ne vide cjelokupni sistem razvoja, vide samo pojedinačne tehničke projekte, samo ono što može stati u jedan izborni mandat, kako to pojašnjava profesor Knežević.

Primjera »lako obećanih obećanja« su sjednice Vlade koje se održavaju po Lijepoj Našoj: u Vukovaru, Kninu, Osijeku, Sisku i nedavno u Splitu. U Splitu je slično kao u drugim sredinama obećano ulaganje u objekte vrijedne oko dvije milijarde kuna. Obećani su novi ulaz u Split, projekt povezivanja brzom prigradskom željeznicom kolodvora Split, u trajektnoj luci Split (Istočna obala), sa Zračnom lukom Split te izgradnja intermodalnog čvora novog glavnog kolodvora Split (Kopilica) … projekt nove multimodalne platforme Splitske aglomeracije Solin – Stobreč – Dugi Rat – Omiš … projekt poboljšanja prometne povezanosti otoka Hvara te Brača … izgradnja spojnih cesta čvor Zagvozd – granica Bosne i Hercegovine i Dicmo – obilaznica (Križice) – Krivodol kod Sinja … rekonstrukcija i dogradnja čvora Dugopolje na autocesti A1 Zagreb – Split – Dubrovnik … rekonstrukcija križanja dviju državnih sa županijskom cestom u Makarskoj …

Koliko će radnih mjesta biti trajno otvoreno

Ponukan sindromom hidroelektrane u Suhom Dolu pitam se koliko radnih mjesta će biti trajno otvoreno nakon što što se riješe prometni problemi? Hoće li do Splita dolaziti više od 2 – 3 vlaka dnevno nakon što se izgradi novi glavni željeznički kolodvor? Hoće li u Sisak doploviti više od jednog broda godišnje, nakon što se izradi obećani master-plana nove luke Sisak, ….? Meni sve to nalikuje »hidroelektrani u Suhom Dolu«, uz dodatnu skepsu može li uopće doći do povećanja broja radnih mjesta barem za vrijeme (iz)gradnje »obećanja«, jer u građevini uvozimo radnu snagu, a prave poslove u pravilu dobivaju strane kompanije?

Sindrom hidrocentrale u Suhom Dolu zahvatio je i EU projekte. Hrvatska je s EU-om do sada ugovorila 40 % vrijednosti raspoloživih projekata (4, 3 milijarde od preko 10 koje imamo na raspolaganju), a samo 7,5 % sredstava je iz Bruxellesa došlo u Hrvatsku. Ostatak stiže kada sve bude gotovo, pa gradimo za skupi novac kojeg nam posuđuju uglavnom banke u stranom vlasništvu. Naravno, naše članstvo plaćamo redovno i to 100 % odmah od naših para. Nije (samo) EU kriva za takvo stanje. Kriva je naša nesposobnost. A za nju su krivi političari (ne državnici!) koji obećavaju na stotine tisuća radnih mjesta bez pokrića i mi koji takvima dajemo glasove, vjerujući im po principu »majke mi« i kada nas deseti puta prevare.

Imamo najbolje savjetnike na svijetu, one koji koštaju 40 000 kuna na dan

A zašto su EU projekti najvećim dijelom »hidroelektarne u Suhom Dolu«? Pa većina projekata je neproizvodna. Ne daje dodanu vrijednost. Kada se završe nema novog zapošljavanja. Radi se o obnovi starih tvrđava, izgradnji šetnica, poučnih staza, uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, kupovini šarenih kanti, … Nastaju novi troškovi, a radnih mjesta ni pod razno. Uz to čak i u fazi realizacije dobar dio poslova ne izvode lokalne tvrtke niti se koriste domaći proizvodi. Političari su omogućili rodijački ILTMI (Ima Li Tu Mene Igdje). Ne znamo, ili bolje rečeno ne želimo napisati niti natječaje kako bi posao mogle dobiti barem one naše tvrtke koje su i u svjetskim relacijama najbolje! Uz to EU zna znanje i preko raznih agencija (raznih »jaspersa«) zna našim uhljebima objasniti zašto je tuđe bolje, i da za domaće (često) vrijedi »no pasaran«.

Razlog zašto smo u povlačenju sredstava iz EU-a tek 25. od 28 država, veleposlanik EU Branko Baričević u Hrvatskoj nalazi i u nedostatku iskustva, jer smo eto u EU-u tek 5 godina dok su drugi tu 60 godina. Vjerojatno vrijedi i to. Ali je istina i da smo u sklopu Jugoslavije, prije demokratskih promjena bili ispred barem desetak od sadašnjih država EU članica. Kao jedna od dvije najrazvijenije tadašnje republike, vjerujem da smo bili i ispred 15 sadašnjih EU članica. A sada smo pri kraju i sve bliže zadnjem mjestu! I zar nije sramotno da ne znamo povući naša sredstva iz EU-a, a eto, kao u slučaju Agrokora imamo najbolje savjetnike na svijetu, one za 40 000 kuna na dan? A sve bliže začelju smo upravo zbog činjenice jer dozvoljavamo »agrokore«, jer nas tako lako fascinira obećanje kako će INA eto od sutra biti naša i floskula kako ćemo biti kao Švicarska! Sindrom hidrocentrale u Suhom Dolu postaje paradigma puta u bolje. A bolje je do daljnjeg preko Sutle, u Irskoj, Njemačkoj …