Simca Ariane: Profinjeni neumoljivi radiša

Simca Ariane: Profinjeni neumoljivi radiša

(Foto: Wikipeedija)

Svi zaljubljenici američkog stila teško su odolijevali Ariane. Automobil se dimenzijama, pa i dizajnom, mogao uspoređivati s Fordovim modelima Taunus i Falcon. Simca je htjela dokazati kvalitetu i pouzdanost vlastitih proizvoda pa je 1960. na jugu Francuske organiziran maratonski test Ariane

Boris Jagačić

Izlaskom modela Aronde (1951.) francuska Simca izrasta iz kompanije koja samo sklapa Fiatove dijelove u proizvođača vlastitih automobila. Već na prvom njihovom automobilu bila je primjetna očaranost američkim dizajnom koja kao da se produbljivala uvođenjem svakog novog pojedinog tipa, da bi na kraju stvari otišle toliko daleko da je natpis Simca na vozilima s vremenom zamijenio Chryslerov pentagram. No Francuzi prvo počinju koketirati, zatim i ozbiljno surađivati s Fordom.

Nakon uspjeha njihovog prvijenca, osnivač Simce Henri Pigozzi počeo je razmišljati o širenju ponude. Samo s jednim pogonom lociranim u pariškom Nanterreu Simca nije mogla biti konkurentna, pa u lipnju 1954. dolazi do spajanja s francuskom podružnicom Forda koji je s ne odviše uspjeha u svojoj velikoj tvornici u Poissyju proizvodio model Vedette (s V8 motorom). S ovim će vozilom kasnija Ariane imati podosta dodirnih točaka.

Povoljnija kupnja

Premda tehnički ne osobito napredan i k tome sličniji američkim nego domaćim konkurentskim proizvodima, automobil koji se kasnije prodavao pod imenom Simca Vedette zabrinuo je čak i Citroën. Predstavljanjem nove Vedette 1957. godine Simca ne odbacuje staru karoseriju. Umjesto toga oprema je 1,3-litrenim motorom iz manjeg modela Aronde, čime je stvorena sredina ponude – Ariane.

Citroën 2CV, popularni Spaček i Simca Ariane
PRAVA PRILIKA ZA ZALJUBLJENIKE U »AMERIKANCE«: »Simca ariane« iz 1960. godine mogla se dimenzijama pa i dizajnom uspoređivati s Fordovim Taunusom istog godišta ili pak Falconom. Ipak, Falcon je bio nešto modernijeg oblika i tehnički se razlikovao od Fordova europske proizvodnje. Usporedimo li cijene, Ariane« je koštala podjednako kao i Taunus«, no Forda«je pokretao veći, 1,7-litreni motor

Simca Ariane iz 1960. godine mogla se dimenzijama, pa i dizajnom uspoređivati s Fordovom ponudom – njemačkim Taunusom istog godišta namijenjenog europskom tržištu i američkim Falconom. Ipak, Falcon je bio nešto modernijeg oblika i tehnički se razlikovao od Fordova europske proizvodnje. Usporedimo li cijene, Ariane je koštala podjednako kao i Taunus, no Forda je pokretao 1,7-litreni motor, pa je ispadao povoljnijom kupnjom.

Svi su pak zaljubljenici američkog stila teško odolijevali Ariane. Ne bi li se kupcima automobil još više zavukao pod kožu u prospektima je crtan na način da izgleda veće i izduženije (»američkije«) nego što je zapravo bio. Iznutra je bilo mjesta kao u današnjim automobilima niže srednje klase, ali je zato prtljažnik više nego upotrebljiv. K tome, mogao se povećati do ogromnih proporcija budući da se stražnja klupa mogla izvaditi, a pregrada do prtljažnika otvoriti.

Paketi opreme

Unutrašnjost je odisala jednostavnošću. »Super Comfort« izvedba za razliku od »Super Luxe« izvedbi nije imala podesiva prednja sjedala, nego »Super Comfort« sjedala koja su, kako se navodilo u reklami, »navodila na sjedenje u pravilnom položaju«. Spomenimo da su se mogle birati tri boje unutrašnjosti – plava, siva i smeđa.

Prednja ploča bila je jednostavna i funkcionalna, no preglednost većine neobično smještenih instrumenata je narušavao veliki volan kakav je trebao nadomjestiti nedostatak serva. Ali, o ergonomiji se tada ionako nije vodilo previše računa.

Pokazalo se da je karoserija naslijeđena od Vedette sa svojih 1100 kilograma(pre)težak teret za tanašna pleća »Rush Super« malog četverocilindričnog agregata »velikog« imena. Njegovih 62 KS (pri 5200 o/min) koje je istiskivao iz 1290 ccm dostajalo je za krajnju brzinu od jedva 126 km/h, a za postići ju trebalo je dosta, dosta strpljenja. Blijedo.

Kvaliteta i izdržljivost privlače taksiste

Kao opcija nudio se još i Fordov 2,4-litreni V8 agregat iz Vedette s 84 KS (pri 4800 o/min). Zanimljivo je da s ovakvim motorom vozilo nije bilo osjetno teže zahvaljujući njegovom većem okretnom momentu Ariane 8, kako se zvala izvedba s V8 motorom, bila mnogo živahnija.

Simca je, međutim, htjela dokazati kvalitetu i pouzdanost vlastitih proizvoda pa je 1960. na pisti Miramas na jugu Francuske organiziran maratonski test Ariane s »Rush Super« motorom. Automobil je vožen pistom dok brojač kilometraže nije pokazao ogromnih 200.000 kilometara! Automobil je prevalio cijelu kilometražu prosječnom brzinom od 100 km/h, što nije mala stvar s obzirom na mogući maksimum i to bez nekih značajnih poteškoća. Test je provjeravala, zatim i potvrdila njegovu vjerodostojnost, Međunarodna automobilska federacija FIA.

Rush Super motor iz Simce Ariane

Možda je to bio jedan od razloga što je Ariane privukla značajan broj taksista brzo se nastanivši po ulicama Pariza. Onima koji su željeli brže putovati, a nisu mogli ili željeli kupiti novu Vedette«, mogli su se odlučiti za američku V8 »konjicu«.

simca ariane

Chryslerovim preuzimanjem Simce 1963. godine ukidaju se Ariane i Vedette, dok je Rush Super preuzet kao standardni motor Simce 1300. Do tada je na cestu izašlo nešto više od 166.000 primjerka Ariane.

Za razliku od drugih slučajeva europskih automobila u koje su se ugrađivali američki V8 agregati, što se gotovo u pravilu čuvalo samo za vrhunac ponude proizvođača, Ariane je ostala zapamćena kao relativno pristupačan auto kakav se mogao dobiti s takvim rješenjem.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni