Saveznički odgovor

Saveznički odgovor

(Foto: www.jeep.com)

Saveznici su Jeepom ostvarili svojevrsnu dvostruku pobjedu nad Nijemcima. Naime, dok danas malo tko pamti efikasne njemačke Kübelwagene, za Jeepove danas znaju svi. Najviše zasluga za to ima prvi među njima, Willys

Boris Jagačić

Početkom Drugog svjetskog rata Hitlerova metoda munjevitog (Blitzkrieg) ratovanja pokazala se vrlo učinkovitom. Mehanizirane njemačke snage doista munjevito napreduju na kopnu, a Saveznici, točnije Amerikanci brzo uviđaju kako im nedostaje sposobno višenamjensko vozilo ili kako su ga oni vojnom terminologijom zvali vozilo za opće potrebe – G.P. (general purpose).

Stoga je u lipnju 1940. odlučeno da se za potrebe vojske napravi takav automobil. Zadane su i smjernice kakvo ono mora biti – malo, lagano, spretno, brzo i s pogonom na sva četiri kotača. Brojni proizvođači pozvani su da se uključe u njegov razvoj i kasniju produkciju. Pozivu se, međutim odazivaju samo njih troje – Bantam Car Company, Ford i Willys Overland. Jedino je Bantam uspio napraviti prototip u zacrtanom roku od 49 dana, dok su sva tri proizvođača nastavila raditi na razvoju vozila.

Na kraju je ugovor za proizvodnju 16.000 džipova dodijeljen Willysu i prva vozila su izašla upravo iz te tvornice (1941. godine), a ne iz Bantama kako su kasnije tvrdili njegovi predstavnici, kojima i dalje ostaju neupitno velike zasluge u razvoju Jeepa. Manje je poznato da se u licencnu proizvodnju takvih vozila kasnije uključio i Ford. Automobil se prema nekim navodima za vrijeme rata nije zvao »jeep«, već je tako prozvan tek naknadno i to zbog nadimka kakv je »zaradio« zahvaljujući službenoj oznaci G.P. (dži-pi), dok ga je Willys službeno vodio pod oznakom »MB«.

Njemici već imaju vrlo efikasan Kübelwagen

Nacisti su, međutim pretekli Amerikance, jer dok su džipovi stigli na teren Volkswagenovi Kübelwageni, zrakom hlađeni terenci koji su se proizvodili još od 1938. godine već »razmilili« naokolo. Iako nisu imali pogon na sva četiri kotača pokazali su se vrlo sposobnim za manevriranje po neravnom terenu. Njihova mala težina, straga smješten motor i ZF samoblokirajući diferencijal nadoknadili su nedostatak 4 × 4 pogona. Osmislio ih je nitko drugi doli Ferdinand Porsche i to na osnovu mehanike Bube, a pokazala su se vrlo zahvalnima jer su su dobro funkcionirali pod zapovjedništvo Erwina Rommela u Sjevernoj Africi, ali i na ledenoj istočnoj fronti.

Štoviše, Nijemci idu korak dalje, pa su na osnovi takvih vozila izgradili i Schwimmwagen, amfibiju opremljenu propelerom, koja se, naravno mogla kretati i vodom. Slično rješenje Amerikanci pokušavaju primijeniti na jedan segment svojih vozila, no s manje uspjeha. Unatoč tome, saveznici su sa Jeepom ostvarili svojevrsnu dvostruku pobjedu nad Nijemcima. Naime, dok malo tko pamti Kübelwagene, ma kako se oni pokazali učinkovitima, Jeep je ime za koje danas znaju svi.

Ako se Amerikancima već pripisuje da su motorizirali prometnice cijelog svijeta svojim pristupačnim Fordom T, pripišimo im onda i da su motorizirali bespuća svojim Jeepom, čineći pravu revoluciju na području terenskih automobila. Samo od 1941. do 1945. napravljeno je više od 600.000 džipova, što je brojka s kojom se njemački rivali ni približno ne mogu uspoređivati. Velik dio automobila Amerikanci su dodijelili ostalim saveznicima. O njegovom uspjehu dovoljno govori i činjenica da je džip postao sinonimom za sva terenska vozila. K tome, drugi najslavniji terenski automobil – Land Rover – bio je na neki način kopija Jeepa.

Ugovor za proizvodnju možda najpoznatijeg namjenskog vozila svih vremena Willysu je isposlovao Joe Frazer, koji je posto direktorom Willys Overlanda 1942. Zahvaljujući njemu Willys je prestao biti anonimni proizvođač neprimjetnih limuzina. Frazer se dobro dosjetio registrirati Jeep kao robnu marku, a ona živi i danas. Njezin današnji vlasnik je Chrysler koji polaže pravo i na specifični dizajn Jepove maske s vertikalnim rebrima.

Auto koji podnosi (gotovo) sve

Willysovog neumoljivog radišu su bez iznimke voljele su tisuće vojnika, jer kako je konstatirao američki novinar Michael Lamm, Jeep je bio nešto najbliže sportskim automobilima što su mogli voziti. Iako je to možda zvučalo apsurdno, takve se tvrdnje mogu potkrijepiti navedemo li da je džip imao otvorenu karoseriju, odvojena sjedala, preklopivi vjetrobran, brz i precizan upravljač, uravnotežen ovjes i za ono doba i namjenu sasvim dobre performanse. Uz to, na svojim grubim gumama mogao je ići gotovo svugdje gdje vozač poželi, što ga je pak činilo drastično različitijim od »sportaša«. Jedina pritužba koju su vojnici imali bila je da u Jeepu ne mogu spavati.

Willys Jeep tijekom II. svj. rata

Redni četverocilindraš zapremnine 2199 ccm preuzet iz Willysovih limuzina iz 1930-ih godina istiskivao je 60 KS, što je bilo dovoljno da automobil težak oko 1100 kg (s punim spremnikom goriva) premaši brzinu od 100 km/h. Izdržljiv motor pratila je jednostavna, robusna karoserija, proizvod American Manufacturing Corporationa, koja je podnosila »gotovo sve« te dvije vrlo otporne mjenjačke kutije. Ipak, radilo se o autu razvijenom za potrebe vojske, koji je stalno mijenjao »vlasnike«. Izvorni Jeep je tako imao tri brzohodne brzine i dvije za posebno opterećenje. Automobil je mogao najviše savladati uspon od 60 %.

Po završetku Drugog svjetskog rata nastaje velika pomama za džipovima. Vozila su dokazala svoju vrijednost i upotrebljivost, čime nastavljaju i u mirnodopsko vrijeme, kada je trebalo graditi porušeno. Nakon milijuna automobila sa značkom Jeep, ona i dale silaze s proizvodnih traka. Kada bi se njihova proizvodnja iz bilo kog razloga prekinula to se ime zasigurno neće tako skoro zaboraviti. Jer, ljudi i danas, kad god ugledaju terenac (bio on britanske, japanske, njemačke, ruske ili ma koje proizvodnje) kažu da su vidjeli – džip (Jeep).