Skriveni talijanski dragulj

»Znate, često su me ljudi znali zatvarati kad sam ih pokušao preteći. Ja započnem pretjecanje, a oni bi dali gas«, prisjeća se Zrinski. Onda je običavao paralelno jedno vrijeme voziti s takvim vozačima da ih »nauči« lekciju… Kad bi ovi dotjerali svoje automobile do krajnjih mogućnosti, Zrisnki bi stisnuo svojega »dina«, a ovi bi, kaže, ostali kao da stoje na mjestu

Boris Jagačić

Nakon članka pod naslovom »Ferrari« koji to nije, dobili smo materijala za nešto što bi moglo biti svojevrsni nastavak tog teksta. Međutim, ono što je u ovom slučaju još zanimljivije jest činjenica da ćemo ovdje pisati o jednom vrlo interesantnom automobilu sa sjedištem u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu. Auto trenutačno nije u voznom stanju i čeka na bolje dane, ali njegova zavodljiva karoserija koju je za tvrtku Bertone osmislio čuveni dizajner Giorgetto Giugiaro, kao i neraskidiva poveznica s Maranellom, govore kako taj primjerak itekako zaslužuje pozornost.

A kakvo se to »čudo« na četiri kotača skriva iza starih željeznih vrata jedne garaže na brdu u Hercegovačkoj ulici? Otkrili smo to sasvim slučajno kada smo jednog dana prolazili pored garaže koju je upravo pospremao njegov vlasnik, a u njezinom središtu stajao je zapušteni crveni coupé s dva para okruglih prednjih svjetala i maskom s natpisom »Dino«.

»Ma, općenito kad sam ljude vozio u njemu, obično su kočili nogama u pod, a znali su se i držati za glave. Već s laganim gasom došao bi na 100 km/h, brzo i do 160, pa i do 200 km/h!«, opisuje Zrinski

Mnogi će odmah pomisliti da je riječ o »ferrariju dino«, automobilu koji je ponio nadimak prerano preminulog sina Enza Ferrarija, osnivača čuvene tvrtke, ali ipak se radi o primjerku koji ipak ne nosi Ferrarijevu značku premda bi je gotovo mogao i nositi. Riječ je o istoimenom, ali ipak drugačijem automobilu koji se od 1967. do 1973. godine proizvodio pod oznakom Fiata.

Njegov sadašnji vlasnik – Boris Zrinski – kupio ga je još početkom 1970-ih od jednog zaljubljenika u talijanske automobile koji je sebi nabavio »lamborghini«, a prvi vlasnik spomenutog »fiata dino« bio je visoko rangirani talijanski diplomat koji je radio u Splitu.

Zrinski je automobil zamijetio za svog boravka u Londonu kada je kupio jednu automobilsku reviju u kojoj je pisalo o tome kako je auto napravljen te mu je zapeo oko. Nakon povratka u Zagreb, slučajno je naišao na jedan oglas u kojem se prodavao upravo takav automobil. U tom su se oglasu istovremeno spominjali i Fiat i Ferrari što je pomalo zbunjivalo, ali kako i sam kaže – imalo je smisla. Naime, ispod poklopca motora »fiata dina« krije se Ferrarijev proizvod, ali o tome će nešto kasnije biti riječi.

»Praši ko´ šašav!«

»To je strijela! Kad sam pretjecao druge automobile svi su okretali glave da vide što je to. Automobil je prava rijetkost i praši ko´ šašav«, reći će naš sugovornik. O tome svjedoči i situacija kada je jednom neoprezno krenuo pretjecati, a na preticajnom traku iza njega već je bio »porsche«. »Malo sam kasno to primijetio, ali nije mi uopće trubio. Ma, općenito kad sam ljude vozio u njemu, obično su kočili nogama u pod, a znali su se i držati za glave. Već s laganim gasom došao bi na 100 km/h, brzo i do 160, pa i do 200 km/h!«, opisuje Zrinski.

Dok je »dino« bio u naponu snage s njim je dosta putovao, početkom 1990-ih zaputio se njime i do Londona. Zanimljivo je da, prema pričanju njegova vlasnika, taj auto troši uvijek oko 15 litara, neovisno o stilu vožnje, pa je potrošnja gotovo ista ako ga se vozi oštro ili lagano. Ili kako bi rekao Zrinski, s njime nemaš ništ´od šparanja. »To je divlji auto, za one koji jako vole brzinu i tako je napravljen«, dodaje.

No još kada ga je kupio automobil nije išao baš u skladu sa svojim pedigreom, pa je potražio pomoć lokalnih majstora – mehaničara. Kako jedni nisu »pojma imali«, a drugima se nije upuštalo u to, odlučio se uputiti u Trst, u specijaliziranu radionicu gdje rade samo »ferrarije«. »Ondje su naručili dijelove iz Torina i kad sam ga preuzeo išao je kao metak!«, prisjeća se Zrinski.

»Navozio sam ga se, a sad imam već i dosta godina za takav auto pa ga mislim prodati, ali za pravu cijenu, a ne za 2000 eura koliko mi neki nude. Došao mi je tu jedan čovjek u nekakvom raspadnutom peugeotu i ponudio mi toliko na što sam ga upitao – zar tvoj auto više vrijedi od ovoga? Bio mi je tu prije godinu – dvije jedan mehaničar koji mi se ponudio da će ga popraviti jer kaže da je takav isti auto prodan za 36 000 eura. Ali mislim da je ovaj moj sad ostao još jedini takav u Hrvatskoj«, govori Zrisnki i dodaje kako bi svi htjeli jeftino kupiti brz i unikatan auto, zatim ga malo zglancati te prodati i – zaraditi.

Auto se nigdje ne oglašava, ali ponude stalno pristižu

Ipak, da bi ga se dovelo u prvobitno stanje potrebno je dosta i uložiti. Motor treba podvrgnuti kompletnoj reparaturi, premda je s punim akumulatorom pred koju godinu još pokazivao znakove života. Potrebno je i promijeniti pod, popraviti limariju i podvrgnuti ga lakiranju.

»Pod na autu je od toliko tankog lima da se začudiš kako ti noge nisu prije propale. Ali to je namjerno tako napravljeno kako bi auto bio što lakši«, kaže Zrinski koji smatra da njegov auto ne bi iziskivao mnogo novih dijelova. Auto je naglo propao kada je dugo ostao stajati vani na popravku kod jednog mehaničara u Zelini, ali od popravka nije bilo ništa. Zanimljivo je da iako se auto nigdje ne oglašava, učestalo dobiva ponude za njega. »Bio je tu jedan dečko koji se razumije automobile i koji je htio za sebe nešto posebno. On mi je ponudio 15 000 eura, ali odbio sam ga«, navodi naš sugovornik.

»Pa za koliko biste ga onda bili spremni prodati?«, upitali smo ga.

»Za 20 000 eura«, odgovorio nam je današnji umirovljenik koji se s nostalgijom prisjeća mlađih dana kad je svojim »dinom« jurcao naokolo.

»Znate, često su me ljudi znali zatvarati kad sam ih pokušao preteći. Ja započnem pretjecanje, a oni bi dali gas«, prisjeća se. Onda je običavao paralelno jedno vrijeme voziti s takvim vozačima da ih »nauči« lekciju. Kad bi ovi dotjerali svoje automobile do krajnjih mogućnosti, Zrisnki bi stisnuo svojega »dina«, a ovi bi, kaže, ostali kao da stoje na mjestu. »Kad ljudi ne kuže neke stvari. Moraš nešto znati o autima, kao i što možeš, a što ne možeš…«.

Govori kako mu je danas žao što je na bokove auta nalijepio Ferrarijeve naljepnice jer su tako promatrači odmah povezivali o čemu se tu radi, dok bi »dino« u akciji bez tih naljepnica izazivao još i veće čuđenje. Zrinski zaključuje da će najvjerojatnije sam krenuti u obnovu svog limenog ljubimca, jer bi se kada ga se dovede u bolje stanje za njega bi se mogla dobiti i bolja cijena.

Talijanska arija

Inače, za ovaj egzotični sportski coupé kaorseriju je izrađivao Bertone. Automobil je bio međukorak na putu prema stvaranju »ferrarija dino«, pa se zbog toga ova dva modela često miješaju. »Fiat dino« poslužio je Ferrariju da zadovolji produkcijske brojke koje su mu omogućile da za svoj V6 motor dobije homologaciju za upotrebu u Formuli 2. Očima javnosti prvo je predstavljen kabriolet »fiat dino spider«, na izložbi automobila u Torinu 1966. godine, a godinu nakon toga u Ženevi je predstavljen i coupé o kojem je ovdje riječ. Druga generacija automobila dobila je jači i veći 2,4-litreni V6 motor snage (132 kW / 178 KS), a poboljšan je i stražnji ovjes.

Reklamni spot za “fiat dino”:

Priča o modelu »dino« počela je 1968. godine kada je Ferrari započeo s produkcijom svoje prve serije automobila sa središnje smještenim motorom. Namjera je bila da se svi takvi automobili s V6 motorima nazovu jednostavno »Dino« i prodaju bez Ferrarijeve značke, ali to je naposljetku odbačeno nakon što su Ferrarijevi zastupnici iz SAD-a upozorili da će se takav automobil teško prodavati. Bilo je to vrijeme dok nije postojao internet, a brendovi su stvarani godinama. Auti su stoga ponijeli nazive »fiat dino« i »ferrari dino«, s tim da su »ferrari dino 206 GT« i »ferrari dino 246 GT« i »GTS« imali identične motore kao i Fiatovi primjerci.

Motori su se proizvodili u Torinu na istoj proizvodnoj liniji navodno bez ikakve diskriminacije u odnosu na to u kojem će automobilu završiti. Performanse su bile za to, ali i današnje doba impresivne, a zanimljivo je da su mnogi dijelovi na Fiatovom i Ferrarijevom »dinu« međusobno kompatibilni i zamjenjivi.

U svakom slučaju, bilo bi lijepo vidjeti kad bi »fiat dino« Borisa Zrinskog ponovno izašao na zagrebačke ulice pogonjen vlastitom »konjicom«, kako bismo mogli čuti jednu pravu talijansku V6 ariju. Možda to i nije tako neizvjesno kao što se čini. Jer, ključ je ostao u kontaktnoj bravi nakon jedne od »proba« zainteresiranih kupaca prije više godina i kao da samo čeka da ga se okrene. Vlasnik je ključeve odlučio tamo ostaviti kako ih negdje ne bi zagubio. A ponovimo, on je sve skloniji tome da se upusti u restauraciju svog nadasve zanimljivog i vrlo raritetnog automobila luksuzne unutrašnjosti.