Sa zagrebačkog “Lakestocka” odaslana poruka ljubavi cijelom svijetu

Sa zagrebačkog “Lakestocka” odaslana poruka ljubavi cijelom svijetu

(Foto: Facebook / Ante Gelo)

»Na Bundeku smo u ovo korona vrijeme okupili sve te izvrsne muzičare sa željom da pošaljemo svijetu dobru energiju, kakvu možemo samo mi glazbenici, s aspektom na ljubav i moć zajedništva«, govori Ante Gelo

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome kakav je danas njegov kvart Črnomerec, od vremena mu odrastanja i školovanja ZG-magazinu govori gitarist, skladatelj i aranžer Ante Gelo. Otkriva koga je sve okupio na Bundeku, za što treba imati dušu i koji su to glazbenici »iz drugog reda«.

Zašto volite Zagreb?

Bez obzira na ime Ante, pravi sam i rođeni Zagrepčanin, a Črnomerec je kvart u kojem sam odrastao. Što da vam kažem o Zagrebu? Zašto ga volim? Pa on mi je sve najdraže, vezan sam uz njega a mislim da je osjećaj obostran. Iako znaš da možda nekome i nije najljepši, meni jest – jer to je moj grad. Kako rekoh, odrastao sam na Svetom duhu na Črnomercu, koji je još uvijek takav kakav jest, gotovo isti. Možda su se ulice malo modernizirale, busevi su pristigli novi, a takva je i regulacija prometa. Ostalo je sve manje – više onako kako je i bilo, ali neka se ipak taj moj Zagreb razvija i dalje. Volim u njemu i tu austrijsku tradiciju kojoj sam i sam svjedočio, kao svojedobni austrijski student u Grazu.

Gdje ste išli u osnovnu školu?

Pohađao sam osim glazbene škole »Vatroslav Lisinski« u Gundulićevoj i osnovnu školu Pavleka Miškine u mom kvartu. Kasnije sam išao u klasičnu gimnaziju u Križanićevoj.

Je li se ljubav prema džezu već tada javila?

U osnovnjaku se svašta slušalo, imali smo i prve bendove, svirali smo rockabilly… Moglo nas se tada čuti i vidjeti na tadašnjem Trgu, u prolazu Oktogon. Jazz sam slušao od srednje škole, glasoviti B.P Klub pokojnog Boška Petrovića bilo je kultno mjesto u koje sam odlazio. Glazbeno je zagrebačka scena oduvijek bila jako bogata, posebice tada. Boško je dovodio zaista jaka i nemalo svjetska glazbena imena. Žao mi je da taj njegov klub nije ostao u funkciji i danas. Šteta.

Od kojih ste glazbenih uzora učili?

Bilo je tu imena (po)dosta. Evo, prisjećam se glazbenika Maria Igreca,Vanje Lisaka… Ma, Zagreb je (od)uvijek bio izvorište dobre mjuze i bendova u bivšoj Jugoslaviji. Puno je muzičara u to vrijeme, ponajprije iz BiH i Srbije snimalo ovdje kod nas. Kada me pitate za uzore, mogu reći da se o glazbi više moglo naučiti od lokalnih muzičara. Zagreb je, kada je o toj temi riječ, oduvijek imao dobru inspiracijsku vibru. Bio je izvorište dobre muzike, znanja, tehnologije… Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu je nastajalo dosta kultnih glazbenih uradaka, svašta se na tom polju (u)radilo.

Što vi radite, čime se bavite u ovo vrijeme?

Svašta radim. Na Hrvatskoj radio televiziji snimam emisije,među ostalim i sa Danijelom Trbović »Petkom s Danijelom«, ma ima(m) projekata.

Ne sumnjam. Reći ću samo ovo – »(Za ljubav) Treba imat dušu« . Treba li i srce? Ono bez duše ne ide, jer duša je ta koja daje snagu i život, pogoni otkucaje?

Bez oba nema ničega.

Na jezeru Bundek ste nedavno snimili video uradak kultne pjesme (Jer za ljubav) Treba imat dušu od grupe Atomsko Sklonište. To ste glazbeno događanje nazvali Lakestock. Zapravo ste okupili po 50 gitarista, basista, bubnjara, udaraljkaša, mladih pjevača iz simbolički rečeno »drugog reda« na pozornici. Kako? Zašto?

Da, projekt je to bio sa HRT-om, odnosno Jutarnjim listom, a za dodjelu medijske nagrade Zlatni studio. Radno smo to nazvali »Lakestock«, kao asocijaciju na glasoviti »Woodstock«. Htjeli smo u ovo vrijeme lockdowna i krize na mnogim poljima učiniti na svoj način nemoguće. Okupili smo sve te izvrsne muzičare sa željom da pošaljemo svijetu dobru energiju, pozitivnu vibraciju kakvu možemo samo mi glazbenici, s aspektom na ljubav i moć zajedništva. Htjeli smo pokazati, u ovo korona vrijeme, kada mnogi glazbenici ne sviraju već miruju, kako se na svoj način može učiniti nemoguće. Da postoji put i za to.

A epidemijske mjere?

Pridržavali smo se njih svakako. Snimanje je obavljeno baš kako treba, ljudi su bili na propis(a)noj udaljenosti, mjerila im se i temperatura.

Znači nije bilo gužve?

Ma na Bundeku bi se moglo, bez pol frke nagurati i dvije tisuće ljudi. Bili su tamo po 50 basista, bubnjara, vokalista i…

Instrumentalista?

Da, bilo je strahovito dobrih muzičara. Damir Lipošek Kex, Borna Šercar, Brada iz Psihomodo Popa, Marijan Brkić iz Parnog Valjka i mnogi drugi. Namjerno nisu bili pjevači.

Da, to je i bio povod ovom razgovoru, jer pjevači su uvijek u prvom planu, a nemalo je glazbenih bisera uvijek u drugom. Na njih se često zaboravlja, a bez njih pjevači ne bi bili to što jesu.

Istina. Ali ti glazbenici nisu ni tako glasni da bi prozivali nekog, posebice sada u ovoj (sve)općoj situaciji gdje sve miruje. Svirke pogotovo, pa tako i egzistencija tih glazbenika. Nas nitko ništa ne pita, a cijela je godina i za te muzičare bila teška. Zato je namjera Lakestocka bila da se »izvuče« na prvu crtu i ta grupa izvrsnih ljudi i profesionalaca. Fenomenalno je bilo na Lakestocku!

Ako je on asocijacija na Woodstock, onda je falilo grljenja, ljubljenja, i još ponečega?

Ma, najvažnija je poruka bila dobra energija, ljubav, pozitivna vibracija glazbenika koji su se okupili na jednom mjestu da je daruju svijetu. Nakon emitiranja spota, javljaju mi se ljudi diljem svijeta, iz SAD-a, Švedske… Ma sa drugog kraja zemaljske kugle, oduševljeni su i time, da smo se mi u Hrvatskoj toga dosjetili, ali sa glazbenicima s »druge crte«. Fantastično je bilo da smo se okupili tako darovati ljubav.

Hoćete li ponoviti slično?

Slično? Samo u »mirnodopsko« vrijeme. Da možemo svirati u potpunoj slobodi!

Da, ovo je vrijeme prepuno »okova« svake vrste. Nedostaje vam publika? Je li je bilo na Bundeku?

Nešto malo. Snimanja su počinjala već u 6.30 ujutro. A, znate kakav je to dobar osjećaj, kada vam već u to doba dana zagrme bubnjari, gitaristi, basisti, pjevači… Neopisivo!

Kao i pjesma (Za ljubav) Treba imat dušu?

O, pjesma je super! Dobar joj je prijelaz na bubanj, a i riff je …

Što je riff? Recite, za one poput mene koji to ne znaju, ali su čuli za taj izraz?

Hmm… Pa rekli bi to ovako: riff je kratka karakteristična fraza na gitari, ili bilo kojem drugom instrumentu. To vam je ono »pap, pap, pap, padaun«… Nećete valjda to tako napisati? To nije važno…

Hoću, to je baš važno, ljudi će si moći predočiti zvukom, i otpjevati si taj »riff«. Doduše, kako tko zna i umije,ali znat će o čemu je riječ. Eto ja sad znam. Možda i nastavim pjevušiti. Kada smo kod riffa, ne mogu ne spomenuti osobno mi omiljenog Jimija Hendrixa i njegovo gotovo sveto sviranje gitare zubima, na zatiljku. Tko to može?

Genijalac.

Govorio je da spava s gitarom. Bila je uz njega u krevetu, smatrao ju je na svoj način ženom.Tako je svojedobno pričao Hendrix. Ima li još (iz)vrsnih na njegovom tragu.

Da, svakako. Mitch Mitchell, basist Noel Redding…

Da ne prijeđemo u patetiku, ali je li to ta duša o kojoj govorimo? To kako je svirao Hendrix? Imaju li je svi glazbenici?

Teško mi je na to odgovoriti. Svi su glazbenici čini se isti, nose tu »notu« u sebi. Nesvjesno drugima darujemo ono što nam je darovano.

Radili ste s dosta domaćih i inozemnih glazbenih imena. Ninom Badrić, Amirom Medunjanin…

Da, Amira je divna osoba i super frend. Puno smo prošli svijeta i nastupali unazad nekoliko godina. Zapravo, zbog epidemije korone malo sviramo i uopće sve je utihnulo na svoj način. Ljudi se snalaze. Ja stalno nešto radim, snimam televizijske emisije, tu je i pisanje za orkestre. Sada u ovoj pandemiji namjeravam napraviti nešto…

Amira Medunjanin i Ante Gelo

Što?

Svirku bez interakcije s publikom. Malo jest čudno, ali kada nemate baš izbora onda…

A pljesak? Koliko vam on znači?

Pljesak je bit našega rada, da. Pa i zbog njega svi želimo da se vrati normalno stanje i život.

Vjerujete u to? Mislite da će život opet ući u svoju normalu?

Optimist sam. Treba imati vjere, to je jedini način. Ljudima treba ohrabrenja pa dajmo onda tu priliku ovoj godini. Koliko budemo inteligentni, toliko ćemo se u svemu uspjeti snaći. Treba slati dobru vibraciju.

Hoćete li se cijepiti protiv korone?

Da, to je sad aktualno. Po tom pitanju ima »ovih i onih«. Što se ljudi prije procijepe to bolje. Ali svatko o tom ima svoje mišljenje, sto ljudi sto odluka. Osobno mislim, ako ugrožavam drugoga jer se nisam cijepio, a ne spadam u rizične kategorije, onda ću to učiniti jer brinem upravo o tom drugom čovjeku. U tome je ključ svega.

Nosite li masku?

Nosim i pazim na to.

Radite li kakve planove za ljeto?

Ljeto? Pa tu uvijek slijedi Vela Luka i glazbeno uprizorenje za Olivera, pa Jazz Festival u Makarskoj, Dječji festival u Šibeniku. Nešto je u planu Kina možda i Mongolija.

Na kraju, odlazak glazbenog vam kolege ako mogu tako reći – Đorđe Balašević… Pa evo i gradonačelnik Milan Bandić.

Da… Sve mi je to nekako čudno. Svaki taj odlazak čovjeka me »razbije«. Upoznao sam svojedobno Đorđa Balaševića, ali nisam s njim svirao, puno sam radio s Oliverom. Malo je ljudi imalo tu vrstu energije kao Balašević. Volim pjesme kakve je radio. I užasno je to tužno, svaki taj odlazak kantautora.

Komentiraj

*