Sa spinova na djela

Nisam sklon da se odluke donose samo na osnovi cijena na burzi. Po tome se nama ništa ne isplati. Sve je manje industrije, sve manje obrađenih polja. Drugdje nam se proizvodi 2/3 hrane. Možda to rade isti seljaci kojima se ne isplati obrađivati njiva u Hrvatskoj. Od 60 000 proizvođača mlijeka od prije 13 godina danas ih imamo još samo 8 000. Ne isplati se više ni proizvodnja benzina, pa rafinerija u Sisku više stoji nego radi…

dr. sc. Viktor Simončič

Nismo li ovi isti mi koji jesmo i kakvi jesmo ujedno i dobri i zli, i podli i plemeniti, i cinični i sentimentalni, i nevini i razvratni? (Vladan Desnica)

Imao sam priliku prisustvovati za naše pojmove neuobičajenoj stručnoj raspravi oko izgradnje TE Plomin C. Iznosili su se promišljeni argumenti od kojih niti jedan nije bio samo crn ili samo bijel. Tek malo više ili malo manje siv, a nitko nije inzistirao da je baš njegova nijansa jedino vrijedna.

Iako sam bio jedan od uvodničara, spreman da podijelim (razdijelim), onako kako uvodničari obično rade, »mudre misli« i odem samozadovoljan kući, otišao sam još zadovoljniji jer sam od sudionika u raspravi, prije svega i od drugo dvoje uvodničara o problemu saznao puno važnih činjenica. No u isto vrijeme sam postao i puno zabrinutiji. Ne zbog mogućeg utjecaja TE Plomin C na okoliš, prirodu i zdravlje.

Svi sudionici su imali skoro isti stav da se utjecaji mogu držati u granicama trenutno najstrožih sadašnjih pa i mekih budućih vrijednosti emisija. Koliko su ti utjecaji mali, jedan od sudionika je ilustrirao činjenicom da termoelektrana zbog utjecaja na okoliš ne bi čak ni trebala dimnjak. Prvenstveno me zabrinuo niz podataka kako je danas sve, pa čak i energija na burzama. Kako se sve može kupiti i kako ispada da je sve negdje jeftinije nego kod nas. Pa se tako sada cijena električne energije, zbog hiperprodukcije može kupiti i dvostruko jeftinije od proizvodne cijene. To je trenutna cijena. Nije bila takva prije par godina, a pitanje je kakva će biti sutra.

Hoće li se graditi TE Plomin C po nekima ovisi samo o ekonomiji. O trenutnoj cijeni, bez brige za sutra. Dijelim mišljenje s onima koji smatraju da se ni sigurnosni aspekt ne smije isključiti. Možemo li biti sigurni da jednom netko neće postaviti »žilet žicu« na dalekovode? Može li se u ovako turbulentnom svijetu dogoditi da jednom cijene energije opet »polude« i da se energija po tko zna koji puta koristi kao argument prisile.

Prevelike cipele uvijek žuljaju

Nisam sklon da se odluke donose samo na osnovi cijena na burzi. Po tome se nama ništa ne isplati. Sve je manje industrije, sve manje obrađenih polja. Drugdje nam se proizvodi dvije trećine hrane. Možda to rade isti seljaci kojima se ne isplati obrađivati njiva u Hrvatskoj. Od 60 000 proizvođača mlijeka od prije 13 godina danas ih imamo još samo 8 000. Ne isplati se više čak ni proizvodnja benzina, pa rafinerija u Sisku više stoji nego radi. Budemo li se i dalje razvijali samo po cijenama na burzi onda se ne treba čuditi da iseljavanje počinje ličiti na početak epidemije.

Pitam se kako je moguće sve ovo što nam se događa? Koliko smo uopće do sada bili sami u odlučivanju i koliko su na sve aktivnosti sugerirali neki eksperti »s burze«. Skrenuta mi je pažnja kako se i u Vukovaru gradi prevelik uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, slično kao u Sisku. Tvrde nam pretežno strani eksperti kako je veće bolje. Možda to negdje i vrijedi, ali ne kod uređaja za pročišćavanje voda i kod kupovine cipela. Jednom kupljene prevelike cipele klapaju i žuljaju cijeli život. Sisčane, Vukovarčane i još mnoge građane nepotrebni troškovi će žuljati generacijama. I nitko da to vidi, iako već i najmanje dijete zna da prevelike kao i premalene cipele ne mogu biti prednost. Nitko da se usudi reći »strani ekspert je gol!« Hoće li se usuditi reći sada kada je proradila »Marišćina« i kada proradi »Kaštjun« ili ćemo po starom kupovati cipele koje nisu za našu nogu?

Kao komentar na prijašnji poučak dobijem e-mail jednog profesora, pravog profesora, koji piše: »I prateći što se oko nas događa, najviše mi je žao da i knjigu (misli na Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio – koji se može slobodno preuzeti na ovoj poveznici (pdf)), a i poglavlje `O stranim ekspertima´ nisu pročitali oni koji `drmaju´ medijima, pa da prosvijetle narod što nam se radi od strane tih stranih `eksperata´«.

Strani eksperti iz »treće lige«

Otvorim to poglavlje i mislim da ne bi bilo loše to objaviti. Pa evo teksta iz knjige:

O stranim ekspertima: Radio sam u vrlo različitim ulogama, od one da sam bio odgovoran za neki međunarodni projekt i gdje su eksperti »radili za mene«, do one da sam bio dio tima koji je radio na međunarodnom projektu, pa sam »radio za druge«. Mislim da sam, dok sam »radio za druge« imao bolji pogled na stvari od mojih kolega, što je davalo i više razloga za moguće konflikte.

Već na samom početku rada na projektima shvatio sam da iza velikih i zvučnih imena svjetski znanih konzultantskih tvrtki, na izvođenju projekata, barem što se manje atraktivnih destinacija tiče, u koje nažalost spada i šira regija jugoistoka Europe, gotovo u pravilu ne stoje i njihovi najbolji stručnjaci. Razlog tome je jednostavan.

Projekti u pravilu traju 2-3 godine. Znači, netko tko će voditi projekt mora na toliko vremena otići od kuće, ili mora živjeti odvojeno, ili mora sa sobom povesti obitelj. To je povezano i s promjenom škole, problemima posla supružnika, ako je zaposlen, traženjem odgovarajućeg stana,….. I što je vrlo normalno, najbolji u nekoj tvrtci si mogu priuštiti da takvu mogućnost i odbiju. Ta na njima i počiva neka tvrtka.

Koga se onda pošalje? Najčešće nekog tko je u dotičnoj tvrtci manje dobar. Nekog tko je obično kod kuće »vodonoša« postaje voditelj projekta. Ona ili on, s nerijetko sličnim pristupom, dolaze u sredinu za koju misle da zna manje i koja je po njihovom inferiornija te se konačno može iživjeti. Postaje veliki šef. Konačno. I sada počinju nevolje. Ono što takvi eksperti znaju jedino je kako neka stvar izgleda kod njih, ako su i to imali prilike pravilno naučiti. I onda pokušavaju samo preslikati stvar iz svoje sredine i to doslovno. I vjeruju da će to uspjeti.

Čitam, kako ŠEF MOST-a Božo Petrov šefa kabineta traži putem javnog natječaja. Ne znam da li on ne razumije što bi trebao raditi šef kabineta zamjenika premijera ili među svim Mostovcima nema kvalificirane osobe od povjerenja ili je to još jedan klasičan spin. Nešto kao demagoško sredstvo za odvraćanje pažnje od obećanih reformi. Naime, šef kabineta u kome se ozbiljno radi je nečija najpovjerljivija osoba, neko tko svog šefa »ne prodaje za sve novce svijeta«.

Po defaultu mora biti osoba od najvećeg povjerenja koja ne posustaje ni kod najvećih iskušenja. Netko tko zna najpovjerljivije tajne, netko tko je i savjetnik i tjelohranitelj i dadilja i domaćica u isto vrijeme. Normalno, sve vrijedi samo za slučaj da se zna kamo se želi stići. Ako ne, onda kao i u slučaju Alise u zemlji čudesa, vrijedi odgovor Velikog Zeca, kada Alisi koja ne zna kamo krenuti i koji put odabrati, odgovora nešto u stilu: kada ne znaš kamo bi išao, svaki put je jednako (bez)vrijedan. Tada se samo spinovi broje, pa i pompozni natječaj za šefa kabineta služi u funkciji zaborava od blistavih obećanja reformi. Nemreš belivit!

»Vlada je gola«?

Provezao sam se neki dan kroz Dvor. Na ulazu tabla: »Dođite u Dvor DOMAĆIN radionuklearnog otpada«. Slične table po županiji. Očekujem od onih koji postavljaju table protiv odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori da upozore urbi et orbi da se nikako ne ide u Zagreb. Tamo je trenutno odložen dio nuklearnog otpada iz liječenja i industrije. Treba obavijestiti i turiste da prestanu dolaziti u Zagreb. To je najmanje što mogu učiniti oni koji znaju ono što ne znaju stručnjaci i narod širom svijeta. Nije mudro niti autocestom prema Ljubljani. Kod Krškog se prostim okom može vidjeti i »nuklearka« i mjesto budućeg odlagališta, za kojeg su se, ne bi li ga dobile, općine u Sloveniji »skoro potukle«.

Jako aktivan u kampanji je i gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović. Čudi me kako ima vremena za to kada mu iz Petrinje odlaze cijele porodice. Samo iz jedne osnovne škole u zadnjem polugodištu se ispisao 21 učenik. Koliko iz svih škola u Petrinji? Koliko iz Dvora? Koliko iz Sisačko – moslavačke županije, u kojoj su postavljene slične ploče kao pred Dvorom? Koliko djece se ispisalo u cijeloj Hrvatskoj, a koliko će se ispisivati nakon što je u duhu »države znanja« ministar Predrag Šustar smanjio naknade za prijevoz učenika? Odlaze djeca s roditeljima tamo gdje ih ne plaše »babarogama« i gdje nikom ne pada na pamet graditi »državu znanja« otežavanjem djeci da dođu do škola. Apsurd do apsurda.

Izašao prijedlog proračuna. Pisan pod lupom za potrebe EU-a. Utabanim stazama dosadašnjeg razvoja siromašnima i dalje sve manje. I to je nekako logično. Oni su i naučili na malo. Vjerujem da je EU zadovoljna. Što se nas tiče, manje važno.

Gotovo sam siguran da će se naknade barem za prijevoz učenika vratiti. Ono što brine je kako u naše ime mogu upravljati oni koji uopće mogu doći na takvu ideju. Treba li već sada uzviknuti »Vlada je gola« ili treba pričekati? Predlažem da pričekamo, ali prvo neka premijer Orešković, ministar Marić i ostali članovi Vlade, sjednu u autobus, maknu se iz metropole i provozaju dijelovima kojima sam se provezao u zadnje vrijeme: Sisak – Mađari – Dvor, Karlovac – Vrginmost – granica sa BiH, Delnice – Tušilović – Sisak, Nova Gradiška – Požega – Pleternica, Sisak –Sunja – Kostajnica – Dvor… Znam da ima još puno mjesta gdje je stanje slično i gdje, a ne samo na Jelačić placu, žive i ljudi i neka djeca koja trebaju do škole. Ako ni to ne pomogne da shvate kako treba prijeći sa spinova na djela, onda se bojim da nijedno novo ruho neće i dalje spašavati »careve«.