(Foto: HRS)
Odjednom više nema kamera i obožavatelja i morat će se igrati u slabašnoj hrvatskoj rukometnoj ligi pred praznim tribinama, hladnim dvoranama, boriti za isplatu stipendija ili plaća, a samo će se neki od njih boriti za profesionalnu koru kruha u stranim klubovima. Zbog toga talenata ima sve manje i manje te nije čudno kako nam sportski rezultati iz godine u godine zaostaju
Žarko Delač
Svima je uglavnom dobro poznato značenje i utjecaj sporta na mase i društvena zbivanja pa su njegovu ulogu i važnost prepoznali i političari. Vole se pojavljivati na sportskim spektaklima, organiziraju za uspješne sportaše prijeme, dodjeljuju im medalje i priznanja i naravno slikaju selfie.
Nažalost, želeći pri tome postići što bolje uspjehe pojedini sportaši postaju žrtve nestvarnih ambicija, uzimanja nedozvoljenih stimulativnih sredstava, namještanja rezultata i tako sport postaje sve manje viteško nadmetanje. Kada se u sve to upletu i institucije države poput skandala s dopingom u Rusiji, očigledno je da zvoni zvono za uzbunu. Sportaši su na granici svojih fizičkih izdržljivosti i ozljede su postale svakodnevica, a umjesto da je u zdravom tijelu zdrav duh tijelo im postaje oronulo, prepuno ožiljaka i kemijskih sredstava.
U stvaranju sportskih idola, a u stvari financijskog kolača veliku, ako ne i najveću ulogu imaju mediji što se najbolje pokazalo na aktualnom Europskom prvenstvu u rukometu. Naši rukometaši su hrabro ušli u okršaje s najvećim rukometnim velesilama i danima pronosili duh zajedništva i domoljublja te nas time činili ponosnima i zadovoljnima. U tom mi je kontekstu neshvatljivo zbog čega se desnica na srcu pri intoniranju himne konačno ne prihvati u svim situacijama ili zakonski regulira jer je među sportašima postala uobičajena stvar?
Povratak u (gorku) svakodnevnost
Ipak, vraćajući se na ulogu medija sigurno je kako su učinili medvjeđu uslugu rukometašima, osobito televizija koja je zakupila pravo prijenosa utakmica. Naravno kako je to pravo skupo plaćeno i mora se na neki način i vratiti, ali praviti od utakmica epske susrete, El Clásice, uspoređivati rukometaše s najboljim svjetskim nogometašima, ulaziti u njihove obiteljske odnose i bespotrebno dizati tenzije i euforije nije potrebno. Umjesto igrom rukometaši su se bavili sponzorskim reklamama, intervjuima, gledanjem patetičnih priloga iz škola, umirovljeničkih domova i jednostavno su iz realnog uronili u virtualni, nestvarni svijet. Svijet koji je puknuo nakon poraza od Francuske poput mjehura od sapunice i opet se moraju suočiti s realnošću. A ta je realnost nedostatak interesa mladih ljudi, kojih ustvari u Hrvatskoj ima i sve manje, za rukomet. I to ne samo za rukomet, već za sport općenito.
Odjednom više nema kamera i obožavatelja i morat će se igrati u slabašnoj hrvatskoj rukometnoj ligi pred praznim tribinama, hladnim dvoranama, boriti za isplatu stipendija ili plaća, a samo će se neki od njih boriti za profesionalnu koru kruha u stranim klubovima. Zbog toga talenata ima sve manje i manje, sponzori se teško pronalaze, a vizije i strategije razvoja sporta na državnoj razini nema. Stoga nije čudno kako nam sportski rezultati iz godine u godine zaostaju, a košarka kao naš ipak nacionalni sport najbolji je u tome primjer. S druge strane, u susjednoj Srbiji koja vrvi svjetskim trenerima i igračima otvoreni su mnogobrojni košarkaški kampovi, u košarku ulažu bivši treneri i igrači, usvojen je plan razvoja tog sporta i rezultati su vidljivi. Usporedbe radi prihvatili su i potpuno novi, rigorozni zakon o pedofiliji dok se mi mjesecima mučimo samo oko šminkanja postojećeg.
Ova digresija s politikom samo je još jedan podsjetnik o čvrstoj vezi politike i sporta te potrebi o intervenciji države u sport. Jer želimo li i nadalje biti sportska nacija nije dovoljno samo sponzorstvo javnih ili privatno – javnih firmi poput HEP-a, i INA-e već kontinuirano ulaganje od najmlađih naraštaja do reprezentativaca. Sve u svemu, našim je rukometašima potrebno odati priznanje za sve što su učinili i čine za svoju reprezentaciju, a poraz od Francuza samo je jedan od faktora u sportu. Nažalost, to će iskoristiti neodgovorni nedobronamjernici za obračun s njima i pljuvanje po svemu što ima veze s domovinom umjesto globalizacijom, kurikuralnom reformom, a u posljednje vrijeme i otkrivenom kulturnom formom – satirom.
Da, opet su mediji krivi, a ne sustav ili sami akteri! Što se tiče desnice na prsima dok svira himna to je čista besmislica. Ne treba nam nikakav propis o tome jer imamo važnijih problema za riješiti. Usotalom, živimmo u demokratskom društvu pa neka to bude stvar nečije osobne odluke. Nekome to može djelovati pretenciozno i patetično, pa čak i neiskreno. Prisjetimo da su se za srce (dok je svirla Lijepa naša) najpredanije držali upravo oni koji su tu Lijepu Našu najviše pokrali. Stvarno se stječe dojam da nam autor pokušava podvaliti nekakve političko-ideološke stavove s obzirom na digresije koje radi u tekstu. Trebalo se zadržati na sportu i rukometu.
Kada sam počeo pisati komentar na ovaj članak onda sam vidio da mi je duži od samog članka pa sam ga izbrisao. Kraće i najmiroljubivije – mediji su sve napuhali = OK a ostalo se ne slažem sa autorom : ozakonjenje desnice na srcu, važnost vrste sporta, nogomet i rukomet El Clasico, košarka nacionalni sport, interes mladih, sportska nacija, pljuvanje po igračima i ???Domovini ???, …. koliko puno naguranih zaključaka koji nemaju uporište u logici (i odskaču od teme teksta) nego u političkom stavu autora koji ih želi nametnuti čitateljima. Ukratko – ne slažem se i želim dati do znanja da ima i drugačijih mišljenja.