Romi – problem koji nisu oni stvorili

Gdje da mladi Rom stekne radne navike? Zar u roditeljskoj kući gdje se živi od socijalne pomoći, a odlazak na posao čini se bajkovitim poput leta na Mjesec?

dr. sc. Nenad Raos

Ljudi su nomadi otkada su se, a bilo je to prije nekih 400 tisuća godina, pojavili na Zemlji kao posebna vrsta (Homo sapiens). Za razliku od svojih najbližih srodnika, velikih čovjekolikih majmuna (porodica Pongidae), koji žive u šumama, vrste iz porodice Hominidae žive u ravnicama, savanama (odakle im i uspravan hod). A u savani možeš biti ili lovac ili lovina: prepametan da bi se prepustio otužnoj sudbini preživača, naš je predak postao njihov predator popevši se tako na vrh hranidbenog lanca. Pratio je stada, i poput drugih savanskih predatora (lavova i hijena) hvatio zaostale i iscrpljene jedinke. I upravo je takav, lovački način života doveo do razvoja inteligencije (sposobnost izrade oružja i oruđa, razvoj jezika radi komunikacije među lovcima itd.), a ne – kako što neki misle – mesna hrana, bogata proteinima.

No onda je u svome beskonačnom hodanju za stadima čovjek naišao na vodu i plodnu ravnicu na kojoj je mogao napasati goveda i ovce te zasaditi proso i ječam. Tako su nastala prva sela, a onda su do njih niknuli i prvi gradovi. Nomad je postao sjedilac.

Prijelaz s nomadskog na sjedilački način života

Slično se dogodilo i s našim Romima, no sedam tisuća godina nakon uspostave prvih sjedilačkih civilizacija. Prijelaz s nomadskog na sjedilački način života uvijek je bolan i težak, a mi nismo učinili ništa da ga Romima olakšamo, dapače učinili smo upravo suprotno od onoga što se dogodilo pri stvaranju starih civilizacija, u Sumeru ili Egiptu na primjer.

Romi su, kao svi nomadi (npr. Židovi u Egiptu) imali svoj život. Nisu se miješali s domicilnim stanovništvom (koje ih je slabo prihvaćalo i još slabije razumjelo), no to nije ono najvažnije. Najvažnije je da su radili, da su se bavili nekom gospodarskom djelatnošću. Trgovali su konjima, izrađivali korita, krpali lonce, gatali (iz kave i drugoga), svirali, pjevali, plesali… i tako zarađivali za kruh svoj svagdašnji. A onda su došla nova vremena. Konje su zamijenili automobili, korita i lonce jeftina industrijska roba, njihovu violinu i harmoniku gramofoni i kazetofoni, njihove gatare novinske rubrike i internetske stranice. Mogli su se preorijentirati na nešto drugo, mogli su konje zamijeniti automobilima, kola kamp-kućicama. Umjesto da idu od sela dubeći korita i krpajući lonce, mogli su sa sobom vozili pokretne trgovine, knjižnice, ambulante, općinske urede. Vidjevši u tome nov izvor prihoda, bez mijenjanja nomadskog načina života, dali bi se u škole – i opet svi zadovoljni. No, ne sanjam li ja to? Ne bi se to moglo tako lako izvesti, a i prekasno je. Romi su već počeli živjeti sjedilačkim načinom života – no kakvim?

Njih na nov način života nije naveo novi, lakši način privređivanja i življenja općenito (ratarski umjesto lovački), nego s jedne strane gubljenje ekonomske baze, a s druge pritisak da se prestanu „skitati“ – jer skita se samo protuha, vucibatina, prosjak i tat (čitaj pouku Ježeve kućice!). I onda se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Niknula su romska naselja u kojima se živi na način nedostojan čovjeka. Pa sad… Koliko god se skanjivali kad u medijima čujemo kako je neki međimurski čelnik rekao kako Romima ništa bolje ne treba jer su tako navikli živjeti, ne može se njegovo mišljenje tek tako odbaciti. Vidio sam u Izraelu, u pustinji, kako izgledaju arapska naselja. Nekoliko na brzinu sklepanih koliba. Nomad se ne vraća u svoju kuću: on svoju kuću nosi sa sobom. Gadafi je usred palače živio u šatoru, kojeg je – razumije se – nosio sa sobom gdje god da putovao.

Nema posla za Rome

Drugi je problem što za Rome nema posla. Rad je temelj ljudske slobode i dostojanstva, jer upravo se po radu – smislenoj djelatnosti – čovjek razlikuje od životinje, koja sve čini po instinktu. Može se nekome tko u znoju lica jede kruh svoj činiti kako Romi lagodno žive, jer ništa ne rade i žive od socijalne pomoći, no hvala ti na takvom životu! Svaki čovjek koji drži do sebe, koji ima i malo ljudskog dostojanstva, radit će nešto da svoj život učini ako ne boljim a ono smislenijim. A kako je put prema „civiliziranim“ načinima privređivanja Romima ostao zatvoren, oni su se okrenuli onome što se uvijek može: švercu, kocki, prosjačenju, krađi. Bolje i to nego se prepustiti sudbini i živjeti poput goveda.

No tko je kriv za to što Romi tako žive, što mnogi od njih krše zakon? Moje su simpatije na strani kockara i lopova, jer nisu oni sami sebe doveli do toga. Doveli su ih oni koji nisu mogli prihvatiti njihov nomadski život pa su ih, hoćeš-nećeš prisilili na sjedilački način života – a da im pritom nisu ponudili ništa za uzvrat.

Sad će čitatelj reći: dali su im škole i socijalnu pomoć. O socijalnoj pomoći već sam rekao što sam htio reći, a prisiliti nekoga da ide u školu daleko je od dovoljnog. Da bi se moglo živjeti od svoga rada nije dovoljno nešto učiti, naučiti i izučiti, nego prije svega treba steći radne navike. A gdje da ih mladi Rom stekne? Zar u roditeljskoj kući gdje se živi od socijalne pomoći, a odlazak na posao čini se bajkovitim poput leta na Mjesec?

Žmirenje pred problemima

Uvijek će se, u svakom društvu, naći pojedinaca koji će u sebi naći snage da se istrgnu iz kolotečine društvene sredine u kojoj žive. Svaka čast takvima, onima iz romskog etnosa posebice. No koliko je takvih? Da bi se njihovo djelovanje moglo osjetiti trebat će proteći godine, ako ne i generacije. Ipak, treba hrabro ustrajati na tom putu. Jer povratka na staro nema.

I što na kraju reći? Svatko od nas treba pomoći Romima da prihvate nov, sjedilački način života – umjesto da se gubimo u ovakvim ili onakvim moralnim osudama. S jedne strane ima onih za koje su Romi nekakav podljudski soj od kojeg bi „pristojan čovjek“ trebao biti što dalje. Nije ovdje bez potrebe napomenuti da je NDH bila revna upravo u istrebljivanju Roma. Samo ih je u Jasenovcu stradalo 20 tisuća: „Preživaljavanje velikog broja Roma u mnogim dijelovima Jugoslavije te njihovo gotovo potpuno istrebljenje u NDH još je jedan dodatni negativni pokazatelj moralnih standarda ustaškog režima“, piše Jozo Tomasevich. O tome se baš ne čuje u javnosti, jer ipak su Romi samo Romi.

Nasuprot takvom, rasističkom, pravo rečeno nacističkom stavu postoji i mišljenje onih koji bi htjeli cijeli problem integracije Roma svesti na nekoliko kriminalnih pojedinaca s kojima nikako ne treba vezati Romsku nacionalnu zajednicu („Kriminalac je kriminalac bez obzira kojem narodu pripadao – jer svi smo pred zakonom jednaki.“). No iako dijametralno suprotna, oba stava vode do istih posljedica, a to je – po starom hrvatskom običaju – zatvaranje očiju pred problemima. Dok ne pukne.