Rođen borac za hrvatski jezik, umro naš animacijski oskarovac

Prvi broj Danice pojavio se 6. siječnja 1835., a prvi tekst objavljen novim Gajevim pravopisom, bila je Mihanovićeva Horvatska domovina, budnica koja će kasnije biti prihvaćena kao hrvatska himna / Dušan Vukotić bio je prvi autor izvan SAD-a koji je dobio Oscara za crtani film – riječ je o filmu Surogat

Dogodilo se na današnji dan, 8. srpnja:

1809. – U Krapini rođen Ljudevit Gaj, sljedbenik Kollarove ideje o slavenskoj uzajamnosti, poticatelj i organizator književnoga rada u predilirsko i ilirsko doba, jezični reformator, izrastao je u središnju osobu hrvatskoga narodnog preporoda 19. stoljeća (umro 20. travnja 1872. u Zagrebu).

Ljudevit Gaj je francusko-njemačkog podrijetla, a otac mu je bio ljekarnik u Krapini, gdje je Gaj rođen 8. srpnja 1809. Gimnaziju je učio u Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu, a filozofiju u Beču i Grazu te pravo u Pešti. Doktorirao je u Leipzigu. Njegova Kratka osnova horvatzko-slavenskoga pravopisanja, tiskana u Budimu 1830., hrvatskim i njemačkim usporedno, temelj je hrvatskoga književnog jezika. Gaj je pojednostavio pravopis, davši za svaki glas jedan znak.

Izravni nasljedovatelj Pavla Rittera Vitezovića, u njegovoj je nomenklaturi izmijenio samo polazni član. Naime, ondje gdje je Vitezović vidio samo Hrvatsku, Gaj je stavio široki pojam Illyria Magna. Među najvažnije od brojnih aktivnosti koje je poticao svakako ide tiskanje prvih hrvatskih narodnih novina: Novine horvatske, koje će potom postati Ilirskim narodnim novinama s nedjeljnim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska.

Prvi broj Danice pojavio se 6. siječnja 1835., a prvi tekst objavljen novim Gajevim pravopisom, bila je Mihanovićeva Horvatska domovina, budnica koja će kasnije biti prihvaćena kao hrvatska himna. Tiskanje Danice pobudilo je u hrvatskoj javnosti opći ushit. Najvjerniji suradnici u Danici bili su Rakovac, Vukotinović i braća Mažuranić. Gaj je potaknuo i osnivanje tiskare koja je počela djelovati 1838., iste godine kada je osnovana Ilirska čitaonica, koja je uskoro postala središnjom ustanovom kulturnog i političkog života. Godine 1840. Gaj je otišao u Rusiju da bi dobio novčanu pomoć za ostvarivanje svojih brojnih zamisli. Od Ruske akademije tom je prigodom dobio tisuću, a od slavenofila 15 tisuća rubalja.

Godine 1842. osnovana je Matica ilirska sa zadaćom tiskanja djela stare hrvatske književnosti iz Dubrovnika i Dalmacije. Kada je godinu dana kasnije zabranjeno ilirsko ime, kako bi se – navodno – vratio mir među stranke, i sam je Gaj znatno izgubio na dotad nepomućenom ugledu. Želeći spriječiti propast Danice, sam ju je 1848. dokinuo. Pet godina kasnije, uhićen je pod optužbom o spremanju pobune. Iako je oslobođen optužbe, bio je to zapravo njegov kraj.

Život je završio u potpunom siromaštvu. Pokopan je na Jurjevskom groblju u Zagrebu, a kasnije su njegove kosti prenesene u Ilirsku arkadu na Mirogoju.

1987. – U Splitu u 66. godini života umro Ivan Raos, hrvatski književnik, pripovjedač i stilist rođen u (Medovom Dolcu kraj Imotskoga, 1. siječnja 1921. Klasičnu gimnaziju završio u Splitu. Obavljao je mnoge poslove do 1948., kada se zaposlio kao akviziter Nakladnoga zavoda Hrvatske. Radio je kao lektor, korektor, tehnički urednik i slično do 1967., kada je postao slobodni književnik. Književni mu je opus (žanrovski, stilski i tematski vrlo razveden) nastao tijekom gotovo četiri desetljeća, a književna kritika ga je uglavnom ignorirala.

Pisao je prozu, novele, romane i drame, a najpoznatiji je po romanu Prosjaci i sinovi, koji je Antunu Vrdoljaku poslužio kao predložak za popularnu TV seriju. Struktura djela odgovara pikarskomu romanu jer je riječ o linearnom nizanju doživljaja i pustolovina prosjaka, skitnica i varalica na njihovu životnom putu. Usmeni žanrovi, pučka mudrost, poganska mitološka tradicija te kršćanski duhovni kompleks uključeni u tekst služe da bi oslikali bit načina života »vlaške« zajednice. Većina njegovih romana određena je njegovim zavičajnim prostorom. Napisao je 36 drama, koje je uglavnom objavljivao u vlastitoj nakladi. Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Raos

1998. – U Zagrebu u 72. godini života umro hrvatski redatelj, scenarist, animator, karikaturist i oskarovac Dušan Vukotić. Bio je prvi autor izvan SAD-a koji je dobio Oscara za crtani film – riječ je o filmu Surogat. Premda je studirao arhitekturu u Zagrebu, već nakon Drugoga svjetskog rata radi kao karikaturist u Kerempuhu, u kojem objavljuje strip Špiljo i Goljo, surađuje u Ježu, Vjesniku, Filmskoj kulturi i drugim tiskovinama. Prvi kontakt s crtanim filmom ostvaruje na početku 1950-ih u zagrebačkom Duga filmu, a debitirao je crtićem Kako se rodio Kićo. Radio je kao glavni crtač i animator u Začaranom dvorcu u Dudincima, a 1956. realizira prvi, potpuno svoj projekt Nestašni robot. Slijede parodije vesterna Cowboy Jimmy, filma strave Veliki strah, gangsterskog filma Koncert za mašinsku pušku, znanstveno-fantastičnog filma Krava na mjesecu te crtane bajke Čarobni zvuci i Osvetnik.

Eskperimentalnim prepletanjem animiranih i igranofilmskih elemeneta realizira filmove Mrlja na svjesti, Ars gratia artis, Skakavac i druge, a dobre rezultate ostvaruje i cjelovečernjim igranim filmovima.

Posljednji film Dobro došli na planet Zemlju nije stigao završiti. Vukotić je predavao filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u zagrebu, a bavio se i teorijom animacije.

1621. – U Chateau-thierryu (Francuska) rođen slavni francuski pjesnik i basnopisac Jean de la Fontaine (umro: 13. travnja 1695. godine u Parizu), koji je u svome djelu, poput Molierea, ujedinio klasične uzore i europsku renesansnu tradiciju, s izrazitom originalnošću pjesničkog stila.

Slobodouman po svjetonazorima onoga vremena, nov po umjetničkom načinu izražavanja, La Fontaine je najpunokrvniji pripovjedač klasicizma i najizravnije utječe na ukus i razum ondašnjeg društva. Monarhistički dvor Louisa XIV. drži ga zbog toga u nemilosti, no La Fontaine je po ondašnjim običajima imao i moćne zaštitnike koji su podržavali i branili njegovu otvorenost, kritičnost i oštrinu pera. Prva njegova važnija djela su Adonis, po ugledu na Ovidija, i dramska ekloga Klimena. Tek Priče, novele u stihu posvećene vojvotkinji De Bujoun, donose mu opće priznanje. Ali i napade zbog lascivnosti, erotizma i otvorenosti kojom dotiče moralne i etničke probleme ondašnjeg društva.

Slavu su mu donijele basne, koje objavljenje pod skromnim naslovom Ezopove basne prepjevane od La Fontaina. To su oblikom mala remek-djela sa svojom dramaturgijom, koja nas uvode u bitne ljudske osobine. U njima se smjenjuju likovi svih društvenih slojeva, prerušeni u životinjska obličja, kao najistinitiji predstavnici ljudske komedije koja se igra u svim slojevima i na svim razinama društva. Oholost, okrutnost, egoizam, dvoličnost i samoljublje sve su to osobine svijeta u kojem se malokad susreće plemenitost duha i srca što nalazimo tamo gdje se ljudsko zaogrće skromnošću i nenametljivošću.

Iako je stvorio neusporedivo širi književni opus, La Fontaine ipak ostaje najpoznatiji europski bansopisac, jer je govorom basne anticipirao ne samo svoje doba, nego i buduća vremena, pa su njegove basne i danas izvrsno ogledalo ljudske naravi. (zg-magazin)