Rezultati mature su (još) odlični

Rezultati mature su (još) odlični

(Izvor naslovne fotografije: Twitter/Građanski odgoj)

Mladi sve vide. Znaju koje im je mjesto dodijeljeno u društvu u kojem se napredovanje uvjetuje rodijačkim vezama, pa gube motiv za obrazovanjem. Traže neke svoje puteve napretka. One najbolje i najperspektivnije među mladima društvo gubi vrlo rano

dr. sc. Viktor Simončič

Prije nego što dijagnosticirate kod sebe depresiju i nisko samopouzdanje, obavezno se uvjerite da niste okruženi idiotima. (Sigmund Freud)

Viktor Simončič

Objavljeni su rezultati državne mature. Uspjeh poražavajući. Neki opravdanja nalaze u teškim pitanjima. Roditelji u stresnoj situaciji u kojoj se nađu maturanti. Izgovora bezbroj, a uzrok samo jedan. Stanje u školstvu je kao i stanje u društvu. Ne može u društvu koje po svim pokazateljima svakim danom sve više zaostaje za naprednima očekivati da jedino stanje u školstvu postaje bolje. Hrvatska ekonomija stalno gubi na konkurentnosti. Uvjerljivo je najlošija od zemalja Nove Europe. Iako i u drugim državama nije sve sjajno, jedino kod nas je stalan negativan trend.

Najavljujem da će po logici stvari slijedeće godine rezultati na maturi, ako se ne dogode još neke administrativne promjene, kao navodno neka sadašnja odluka ministrice da se na maturi može proći i ako netko preda prazan list na temu eseja, biti još lošiji, pa će nam se ovogodišnji činiti čak i dobrim. Kakve god se vratolomije spreme da se stvari pokažu boljima no što jesu, masa znanja u društvu neće porasti. Neće porasti masa »sive mase« kao mjerilo za vrijednost društva. Neće nastati bolji kadar da pokrene potrebne pozitivne promjene.

Školstvo je krivo za ovakvo društvo ili je društvo krivo za ovakvo školstvo?

Tko je kriv za ovakvo stanje? Postavlja se pitanje tko je stariji – »kokoš ili jaje«? Pojednostavljeno, je li za stanje u društvu krivo školstvo ili je stanje u društvu krivo za ovakvo školstvo? Gdje je izvorni grijeh i postoji li samo jedan?

Na početku bijaše privatizacija. Društveno bogatstvo, stvarano desetljećima, je dijeljeno podobnima. Neki nisu od krave uspjeli napraviti niti šniclu. Onda se podobnima učinilo kako nije loše imati završene škole. Problem (ne)završene srednje ili osnovne škole se pravdao ratom. Navodne svjedodžbe su često bile iz sredina koje su jako stradale u ratu, pa se na »majke mi« dobivala potvrda o završenoj školi. Neki su u jednom danu završili srednju školu.

Sjećam se jednog napisa iz Feral Tribune u kojoj je pojedinac u jednom danu položio četiri razreda i iz svih predmeta dobio dvojku. Bio je skroman, i nije tražio priznanje kao najbolji učenik. Masovno su dobivane i fakultetske diplome. Od šofera do prometnog inženjera, od konobara do ekonomista u tren oka. Naravno da je mnoge privukla i neka zvučnija titula. Uveden je sistem »plati pa doktoriraj«. Oni koji su imali para, imali su i dobre veze, pa je i put do dr-mr-fr-sr…. bio olakšan. I kako to nije sve, zaželjeli se neki i profesura. Neki prečicom, a neki otvaranjem sve i sva učilišta. I postaše predavači i profesori, koji između direktorovanja, gradonačelnikovanja, saborovanja, biznisovanja, politikovanja… počinju obrazovati nove kadrove. I kao to nije sve, tako obrazovan kadar počeo se vraćati u državnu upravu, javne ustanove i obrazovanje. U gospodarstvu baš nema mjesta za njih.

Stvorili smo društvu kome su rodijačke veze i pripadnost političkoj eliti postali jedini uvjet napredovanja. Na fakultetu ne ostaju (čast izuzecima) najbolji studenti, već članovi familije. Za suce se ne imenuju najbolji studenti već članovi familije. Javne tvrtke ne vode najbolji među nama, već kadrovi koji proizlaze iz uhljebljivačkog lonca. Mjesta u upravi zauzimaju podobni. I upis na fakultete, one koji se ne plaćaju, i koji zbog prirode obrazovanja imaju ograničenja u broju, ne dolaze samo najbolji. Određene skupine imaju prednost pri upisu. I ta prednost bi bila logična za slučaj kada su dva kandidata pokazala isto znanje, pa onda prevagu čini rodbinska veza s braniteljem.

Sramotan odnos prema učiteljima i nastavnicima

Mladi sve to vide. Znaju koje im je mjesto dodijeljeno u društvu u kojem se napredovanje uvjetuje rodijačkim vezama, pa gube motiv za obrazovanjem. Traže neke svoje puteve napretka. One najbolje i najperspektivnije među mladima društvo gubi vrlo rano.

Naravno da društvo koje nazaduje, nazaduje i jer ne cijeni obrazovanje. Odnos prema učiteljima i nastavnicima je sramotan. Iako najškolovaniji dio u društvu imaju tradicionalno najmanja primanja. Podvrgnuti su izravnom utjecaju lokalnih politika (osnovne škole vode gradovi i općine, a srednje županije) pa teško mogu sačuvati potreban dignitet kada politika odlučuje o svemu. I onda ne čudi da demotivirani, svjesni da živimo u društvu bez normalnih moralnih i etičkih kriterija, olako poklanjaju ocjene. Jer da bi netko išao iz škole u školu, uz rodijački, jedini kriterij su ocjene. I ne čudi da petica iz hrvatskog još ne znači biti pismen.

Prvi puta se to počelo osjećati na ovogodišnjoj maturi. Tražilo se logičko razmišljanje. A kako je u našem društvu logika odavno izumrla, ne čudi niti poražavajući rezultat mature kada se u testu traži logika. Kako li će izgledati pismenost kada će se početi ocjenjivati i razumijevanja pročitanog? Hoćemo li tada po pismenosti biti nepismeni?

Matura kao ocjena kakvoće obrazovnog sustava

Mislim da nismo razumjeli čak niti što znači matura. Matura nije (samo) ocjena znanja maturanata, već ocjena (i) kakvoće obrazovnog sustava. Za stečeno znanje je u najvećoj mjeri kriv sistem, a manje pojedinac. Matura bi trebala služiti politici da ocjeni da li društvo ide naprijed ili ne. Politika bi, na osnovi rezultata mature, morala ocijeniti da li sva djeca u državi imaju iste uvjete i u kojoj mjeri su rezultati mature uvjetovani lokalnim standardom. Od kuda dolaze najbolji, a od kuda oni manje uspješni? Zašto su uspješni uspješni, a neuspješni neuspješni? Koliko je za to kriv krov koji prokišnjava, nedostatak interneta u školi i kod kuće, nedorastao učitelj, …..

Kada bi danas krenuli sa reformama, udvostručili primanja učiteljima, kupili sve moguće tablete (i antibiotike!), prosijali obrazovni kadar,… i dalje bi nekoliko godina rezultati na maturi padali. Sve dok učenici više vremena neće biti dovoljno dugo obučavani po nečem novom. Učinci dobro obrazovanih u privredi osjetiti će se nažalost tek nakon 20 godina od početka ozbiljne reforme.

Zar je stvar tako crna? Bojim se da je. Potreba za visokoobrazovanim i stručnim kadrom zbog stagnacije gospodarstava će biti sve manja. Tražit će se uglavnom kadrovi za usluge, bojim se za potrebe »u nekim irskama«. I zbog toga će biti sve manje učenika, pa sve manje radnika, pa sve manje… Za potrebne promjene potrebna je kritična masa obrazovanih. Kako to pokrenuti? Kada vidim ove koji danas vode i pričaju o reformi školstva zazivam za »novim Šuvarom«.