Rene Bitorajac: Ako je smijeh lijek – mi smo dežurna ljekarna

Rene Bitorajac: Ako je smijeh lijek – mi smo dežurna ljekarna

(Foto: Facebook / Rene Bitorajac)

Dugo mi je trebalo prihvatiti činjenicu kako Zagreb ne može biti ono što je bio osamdesetih.To je grad koji raste i širi se, po nekim pitanjima gubi svoj identitet. Čini mi se kao da gubi bitku s metropolama koje su nam uzor

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao ali i proveo svojih 12 godina i kakva je to Luda kuća, ZG-magazinu govori glumac Rene Bitorajac. Otkriva kako odgaja djecu, što u predstojećem razdoblju priprema publici, boji li s odlaska »iza duge« i vjeruje li u ljubav…

Zašto volite Zagreb?

U kratkim crtama, volim Zagreb jer sam se u njemu rodio, školovao, prvi put zaljubio, zaposlio, zasnovao obitelj i u njemu na kraju otvorio kazalište. To sve zajedno ne ide uz grad koji ti nije u srcu.

Kakav odnos imate spram Zagreba?

Doživljavam ga svojim i dugo mi je trebalo prihvatiti činjenicu kako Zagreb ne može biti ono što je bio osamdesetih. To je grad koji raste i širi se, po nekim pitanjima gubi svoj identitet, ali još uvijek čvrsto »stoji« na svojim temeljima, bez obzira čak i na »Richtere« od potresa. Ono što me žalosti jest da Zagreb danas nije onakav kakvim sam ga zamišljao u budućnosti.

Čini mi se kao da gubi bitku s metropolama koje su nam uzor. Mislim prije svega na zapuštenost užeg, ali i šireg centra grada. Na oronule i »grafitirane« fasade, raspadnute građevine, zapuštene prostore, rupe po cestama, mračne parkove, ali i na prometnu regulaciju, koja je od grada napravila prilično klaustrofobično mjesto. Tješi me da se sve to ipak može riješiti.

Gdje ste odrastali, kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Odrastao sam u centru grada, nadomak Botaničkoga vrta. Nekada su svi haustori u centru grada bili otključani, pa smo poznavali svako dvorište i preskakali svaki plot. No najviše sam vremena provodio u svom dvorištu, koje je danas potpuno zapušteno. Tada nas je u njemu bilo i po dvadesetak. Sada kao da djece nema.

Igrali ste nogomet…

Nogomet smo većinom igrali na travi na Marulićevom trgu ili smo bili u potrazi za slobodnim betonskim igralištem. Bilo je puno manje vozila i puno više murije, ali i puno više zamusanih klinaca s loptama u ruci.

A školovanje? Jeste li bili fakin ili uljuđeno, primjerno dijete?

Osnovnjak sam završio u Gundulićevoj, a srednju školu u Centru za kulturu i umjetnost. Tada smo se puno družili, više nego klinci danas. Oni imaju osjećaj da su s prijateljem proveli vrijeme ako su »online« odigrali dva sata igrica. Ja sam bio neka kombinacija, fino sam odgojen, ali sam si s godinama sve više davao oduška u smislu nestašluka. Neki fakinizam me ulovio tek za vrijeme studiranja, kasno palim.

Kakvim pamtite studentske dane?

To je najljepši period u mom obrazovnom dijelu života. Osnovna bezbrižna, srednja stresna i naporna, ali Akademija dramske umjetnosti bila mi je drugi dom. Tamo sam zbilja i provodio po desetak sati dnevno. Lijep je osjećaj kada učiš baš ono što voliš, kada počinješ zarađivati, kada vjeruješ da ideš dobrim smjerom, a sve to među ljudima sličnim tebi. Na sve četiri godine glume bilo nas je 40, svi smo bili kao jedan razred, a imali smo i iskusne autoritativne profesore.

Kako ste se opredijelili za glumu? »Jedno lice, a stotinu lica«, što je to što privlači glumi?

Sve je došlo nekako kroz igru. Dvanaest godina sam proveo u dramskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM). Kao klinac snimio sam dva filma, igrao u seriji, desetak predstava, a na televiziji vodio emisije. Iako je bilo logično da nastavim sa glumom, prednost sam tada ipak dao Fakultetu za fizičku kulturu, ali sam ipak završio na Akademiji dramskih umjetnosti. Na kraju, čak i igra slučaja. Danas sam sretan zbog toga, a u glumi sam i u tih, kako vi kažete, stotine lica, našao svoje veselje.

Možete reći i ono što u vlastitoj »koži« ne biste mogli? Primjerice, narugati se vlasti? Neki su komediografi to radili, pada mi na pamet Branislav Nušić.

Živimo u demokraciji, svatko može reći što misli i nije nužno biti umjetnikom da bi se narugao vlasti. Možda je baš od silnog ruganja i kritika, vlast oguglala na iste, a zbog brojnih gluposti i afera, koje uvijek završe na isti način, i narod je oguglao na njih. Ipak, kroz pametnu satiru može se puno toga reći, a da se nekoga i ozbiljno dotakne.

Koliko je svijet postao »Luda kuća«? Sa umjetnikom Brankom Đurićem osnovali ste istoimeno privatno kazalište. Gdje je »luđe« – kod vas ili u svijetu?

U jednu mi je ruku žao da smo baš mi za života morali proći jedan takav filmski kataklizmični scenarij. U drugu ruku, bila je to prilika da neke stvari stavimo na svoje mjesto i promijenimo ih. Mislim da globalno nismo uspjeli te da smo pouke i dobre strane iz svega izvukli individualno, svatko za sebe. Bude li uskoro potpune normalizacije, sjećat ćemo se ovoga samo kroz spomen. Otkrili smo da se neke stvari mogu i drugačije. Možda smo to mogli i na lakši način.

Što se Lude kuće u ludim vremenima tiče, održat ćemo se, nekako. Taman smo se zalaufali. Prije dvije godine bili smo najposjećenije kazalište, sve je bilo rasprodano, izlazili smo s premijerama, dovodili goste i živjeli »ludilište« u pravom smislu riječi. Sada smo zatvoreni sedamdeset dana u komadu, a prije toga, prema mjerama i kvadraturi, dupkom smo punili praznu dvoranu. Jedva čekamo da sve opet krene.

Kakva uprizorenja nudite ljudima, posebice sad u koroni?

Zatvoreni smo. Na društvenim ih mrežama nekada prisjetimo kako je bilo.

Kako ste se organizirali, znate ono poznato pitanje: držite li distancu? Rekli ste mi da imate gužvu, pa to je zahvalno u ovo vrijeme, kada je sve »posivilo«, izmijenilo svoja uobičajena svakodnevna lica?

Srećom, kao glumac, kraj godine imao sam iz snova. S redateljem Daliborom Matanićem snimio sam seriju Područje bez signala, a kod Branka Schmidta snimio sam glavnu ulogu u filmu A bili smo vam dobri. I na početku ove godine, imam puno planova, iako mi je Luda kuća u organizacijskom i umjetničkom smislu »full time job«.

Što mislite o pandemiji korone, je li nam nepovratno izmijenjen život? Razmišljate li kakav će život imati vaša djeca u budućnosti? Osiromašen toplinom, a »podebljan« tehnikom, robotizacijom?

Kada je izmišljen televizor, pričalo se da će promijeniti svijet na gore, otuđiti ljude i slično. Još uvijek mislim da nam je tehnika više od koristi. Roboti glumce u kazalištu nikada neće zamijeniti, a što se djece tiče, naravno da najviše pratim svoje klince koji su još uvijek zaljubljenici u prirodu, sport i živo društvo. Ipak, opasnost od otuđenja, ne samo od ljudi, nego i od svijeta, kod pojedinaca ne da je moguća nego i postoji.

Kako ih odgajate da danas – sutra budu ljudi, odnosno čovjek? Ili je taj termin postao utopija?

Teško je danas odgajati dijete da čeka u redu, dok se drugi preguravaju, da propušta druge dok drugi to ne rade. Trudim se punom parom, ali analiziram teoriju i praksu kroz svoj odgoj i svoja iskustva. Ja ih svakako učim redu, život će ih adaptirati na nered. Njemu se lakše prilagoditi.

U svom izričaju – ako ne griješim – gajite svojevrsni sarkazam i ironiju. Koliko oni mogu osvještavati i mijenjati stvari u društvu? Mogu li uopće?

Nije da ja svjesno gajim taj izričaj, sam mi se nametnuo. Sarkazmom u jednoj jedinoj riječi možete nekoga malo uvrijediti, drugoga nasmijati, a da ste pritom sve rekli. Problem je što sarkazam ne prepoznaju svi, ili ga prepoznaju no ne razumiju što je autor htio reći. Ljudi često misle da je sarkazam samo poruga. Ne može se njime nešto promijeniti, ali ja se kroz taj način jako lijepo mogu izraziti.

Kako smijeh liječi? Psiholozi koji će uslijed pandemije i potresa u Hrvatskoj na žalost, imati itekako posla, ističu da se(be) »darujemo« humorom, smijehom. Koliko ga vi nudite u »Ludoj kući«?

Mi u Ludoj kući nudimo isključivo smijeh. U samom smo se početku odredili kao »drama free« kazalište, iako nam je najveći hit upravo komična drama Potpuni stranci. Duboko smo uvjereni da publici nedostaje smijeha, a nakon svih novonastalih okolnosti, možda više nego ikada. Bazirali smo svoj repertoar i gostovanja, na zdravom i razumljivom humoru, a zahvaljujući potpuno drukčijem ambijentu, u kojem publika sjedi za stolovima uz piće. Nakon predstave ljudi ostaju kod nas na druženju.

U kazalište nam dolazi i publika koja prije to nije činila, ni pod stavkom razno. Imamo uprizorenja od stand up-a, kabarea, do talijanskog svjetskog filmskog hita na svojim daskama. Ako je smijeh lijek, mi smo vaša dežurna ljekarna.

Što publici spremate i nudite ovih dana?

Dovodimo najpoznatijeg svjetskog klauna, inače glumca, dramatičara i redatelja iz Amerike, Davida Shinera koji će, nakon što je odradio audiciju, napraviti autorski projekt upravo u Ludoj kući. Najesen izlazimo i s novom tajanstvenom premijerom. Dovest ćemo i goste iz okruženja, što već bude želja publike. Neke predstave iz regije kod nas su zaživjele kao da su naš repertoar. Veselimo se otvaranju.

Nezaobilazno je i pitanje, imamo li hiperinflaciju glumaca? Kako će svi iznaći posla, sad u ova egzistencijalno nesigurna vremena?

Mi ćemo kao kazalište nekim mladim glumcima svakako pomoći angažirajući ih, ali pomoć treba stići s viših instanci. Previše je glumaca za pravila koja vrijede po kazališnom zakonu i tu treba nešto promijeniti.

Niti u moje doba nije bilo lako. Puno se manje snimalo. Današnje serije i sapunice ipak zadovolje određene apetite mnogih glumaca. Zbog aktualne situacije honorari glumaca žestoko su srozani, pa je danas biti glumac kao neko ne cehovsko zanimanje. Svatko po svome i za sebe. Sindikat ne funkcionira na pravi način, vežemo se uz neka udruženja, a prava su nam nikakva. Izvođačka minimalna, autorska ne postoje.

Pa kako preživjeti? Biti domišljat, a ne prijeći crtu zakona? Otići u politiku, tamo je još uvijek »dobar izvor zarade«? Političari kada ostanu bez funkcije, uvijek imaju novo, u pravilu neko vodeće radno mjesto, koje ih čeka. Radnika put nerijetko vodi prema kontejneru – nažalost…

Puno sam ulagao u životu i na kraju s puno rizika ušao u veliki zahvat otvaranja jedinog privatnog kazališta s vlastitom dvoranom. Politika me ne zanima, iako me nekim svojim krajičkom dotiče od strane ljudi koji s njom koketiraju. Dok to ne utječe fatalno po moje djelovanje, mogu otrpjeti. Nemam pesimističan pogled na stvari, vjerujem u uspjeh, jer samo na taj način mogu funkcionirati. Nisam ničiji, izvan svih klanova sam i interesnih prijateljstava. Najgore je i najlakše prepustiti se letargiji i odustati od svega – nisam taj tip.

Osim vašeg kazališta, imate li kakvih angažmana? Nekako je i glumački svijet stao, snimanja, filmovi, televizijske serije? Ljudi su, odnosno gospodarstvo je na koljenima?

Rekao sam da se na vlastite angažmane ne mogu požaliti. Svoje sam djelovanje ionako podigao na jedan viši nivo, jer danas ne moram čekati da me netko negdje pozove već sam u situaciji da s lakoćom nešto napišem, izrežiram, pa i odigram. Autor sam tri predstave Lude kuće i imam pet samostalnih režija iza sebe. Pisanje mi je postala preokupacija. I kada se čini da ne radim, stvaram nešto što će kad tad ugledati svjetlo dana.

Da, puno toga je stalo u ova nesretna vremena. Gubila su se radna mjesta, zatvarale se firme. Evo, mi smo nedavno kao mazohisti zaposlili čovjeka u tehnici. Kredit je pod moratorijem, hladni pogon ide. Kaj možemo? Više od svega žalosti da gospodarstvo ne cvate ni kada je sve »normalno«.

Kada rekoh stao, eto ljudi su nekako »otišli«, zagrebački gradonačelnik, Bandić. I glazbeni je svijet stao – »orosio« je oči tugom. Otišao je »iza duge« jedan od najvećih – Đorđe Balašević? Je li vam što značio, ostavili ste mu posvetu na društvenim mrežama. Jeste li odrastali uz njegovu muziku, Lepu protinu kći, Vasu Ladačkog, Ringišpil?

Da, ljudi dolaze i odlaze, a neki kao on, odu i ostaju. Njegove sam pjesme u svom djetinjstvu prepoznavao kao drugačije, jer su bile poput priča »koje vrlo rado priča, kao priča o Boži zvanom Pub«. Kao razred u srednjoj školi, a bili smo odsjek za TV, film i kazalište u Kulturi, na maturalcu u Poljskoj, imali smo zastavu sa sloganom: »Možda i nisam neki biser, ali sam barem svoj režiser«. Krasan poeta i zabavljač kojeg sam sa četrnaest godina imao priliku ugostiti u emisiji Nedjeljnog prijepodneva na HRT-u, pa sam tu sliku i objavio na svojim društvenim mrežama.

Ukratko, umjetnik koji piše pjesme Samo da rata ne bude, Živjeti slobodno i slično, dok ga onaj koji bi upravo takve stvari trebao propagirati, izvjesni pater, naziva »notornim, bezveznim i bezličnim prilivodom«. O svemu tome je i sam Đole pjevao, iako je najviše volio pjevati o ljubavi.

Panonski je mornar isplovio na pučinu zauvijek. Bojite li se vi tog odlaska »iza duge«, gdje ćemo svi, odnosno koliko živite život? Ne dramite zbog svega ili …?

Padne mi to sve češće na pamet i potpuno sam svjestan da danas jesi, sutra nisi. Priznajem da nisam u potpunosti imun na starenje, ali to me zapravo motivira da što više napravim i što više ostavim iza sebe, pa tako i manje razmišljam o prolaznosti. Život je ionako, kaže Balašević, ona crtica između dvije godine na nadgrobnom spomeniku. Ja zasada u toj crtici nastojim maksimalno uživati.

Da završimo nekim svjetlom, ohrabrenjem i pitanjem: Koliko u život uplićete ljubav? Je li ona pokretač koji može promijeniti, da ne kažem spasiti ovaj svijet i nemalo čovjeka?

Pa da i završimo s Balaševićem: »Ne može padati ljubav umjesto snijega, ona se majstore, mora zaslužit«. Da, ljubav mi daje snagu i volju. Kada ujutro s osmijehom, i puni ljubavi izađete iz kuće, teško će vam taj dan nešto pokvariti. Uživam u odrastanju svoje djece bez koje ne bih bio isti čovjek. Volim život, svoju obitelj, svoj posao, prijatelje, i naravno Zagreb, za koji se nadam da će ipak biti kakvim sam ga zamišljao.

Komentiraj

*