Razorna zelena snaga

Izbacivanjem spalionice iz Prostornog plana otvara se pitanje kako Zagreb misli riješiti problem postupanja s komunalnim otpadom. Jer moderno, struci i EU okolišnoj politici primjereno postupanje s otpadom ne ide bez termičke obrade dijela otpada koji se zbog tehničkih i/ili ekonomskih razloga ne može materijalno iskoristiti

dr. sc. Viktor Simončič

Nema veće laži od krivo shvaćene istine (Jamesovo načelo)

Upitan sam što mislim o činjenici da je pod pritiskom javnosti, nakon 27 godina kampanje Zelene akcije spalionica izbačena iz Prostornog plana Zagreba. A što da mislim? Što se tiče samih građana Resnika i njihovog (ne)opravdanog straha od spalionice otpor je razumljiv. Današnji političari su na bezbroj primjera pokazali da im se ne može vjerovati. S njima se ne može, kako kaže narodna poslovica, mijenjati niti »orah za orah«.

A u Zagrebu, naročito zbog dosadašnjih bezbroj neispunjenih obećanja oko sanacije Jakuševca, nepovjerenje je još razumljivije. Obećanje kako će sanirati Jakuševac, isto kao i Kerepovac u Splitu, ili riješiti problem otpada u Dubrovniku političari koriste kao jednu od najpostojanijih predizbornih mantri. Mamac za naivne dotjeran do perfekcije. A uz sva obećanja, stara i više od 30 godina Jakuševac postaje respektabilno brdo. Uskoro bi mogao poslužiti za trening skijaškoj reprezentaciji.

Kerepovac dolazi pod prozor Splićana, pa će otpad moći izravno odlagati bacanjem s balkona. U Dubrovniku izvana gladac, hvaljenje Stradunom i zidinama, a ispod toga jadac. Fekalije direktno u more, a otpad s brda prijeti i vodi i ljudima. Mogao bi spomenuti i Makarsku, pa Varaždin, …. Lakoća političkih obećanja o rješenju problema otpada, među koja svakako spadaju i ona svih dosadašnjih ministara zaštite okoliša, a posebno predzadnjeg ministra Dobrovića i bajke kako ćemo upravo mi u otpadu postati EU perjanica uspješnosti ako na svaki balkon stavimo po 5 – 6 kanti, liče na onu poznatu izjavu Marka Twaina: »Nije teško prestati pušiti, to sam učinio već tisuću puta«. Naivnost naroda pri tome možda najbolje ilustrira ona pošalica, kada mali »nevjerni Toma« kupi kutiju šibica i onda provjera da li su ispravne. Upali jednu i kaže: »Ova radi«, te ju vrati u kutiju. Onda upali drugu, pa treću ….

Sramotno odustajanje od spalionice

A što da mislim onako malo stručnije o izbacivanju spalionice iz Prostornog plana što se slavi kao neviđeni uspjeh? Sramota. Sramota kao i odustajanje od ugljena u Plominu, izgradnje termoelektrane na ugljen u Pločama, kao odustajanje od golf igrališta na Srđu, zabrana korištenja alternativnog goriva u cementari u Kaštelima, odustajanje od projekta »Družbe Adria«, odustajanje od istraživanja nafte i plina u Jadranu, apsolutne zabrane vađenja šljunka iz rijeka, odustajanje od lokacije odlagališta nisko radioaktivnog otpada u Trgovskoj gori, odustajanje od nekih poreza zbog peticije, … I nije sramota odustajanje od projekata, sramota je činjenica da se projekte koji se pripremaju godinama može srušiti pritiscima neke manje skupine, s dva protesta ili manjom peticijom preko interneta.

I nije sramota da neke skupine, neke zelene akcije uspiju srušiti projekt, sramota je kada takve skupine to čine bez stručnih argumenata ili čak i zbog nekog osobnog interesa. Njima građani vjeruju više od političara. Kako mnogi naši zeleni nisu bolji od onih na vlasti, kao što ni naši akademici nisu bolji od zelenih, za biti protiv nisu bitni argumenti temeljeni na znanju ili čak površnijem poznavanju problematike. Zeleni, ne oni pravi zeleni, već zeleni koji spadaju u skupinu nedozrelih, znaju kako s nepovjerljivim građanima. Dovoljno je biti senzacionalistički glasan kako bi bio prepoznat od medija i uspjeh »protiv« je zagarantiran. I tako nama gotovo svako novo »protiv« donosi još malo više štete.

U više navrata sam se izjasnio da je graditi spalionicu, na način kako se to želi u Zagrebu, suludo. Na pitanje kako se boriti protiv toga, rekao sam – jednostavno. Treba obavijestiti EU koja nam gradnju neće dopustiti zbog hijerarhije u postupanju s otpadom. Spaljivanje se tolerira samo za onaj dio otpada za kojeg u danoj sredini ne postoji mogućnost materijalnog iskorištavanja i/ili tržište. Biti protiv spalionica nema stručne veze s mogućim utjecajem na okoliš i zdravlje, kako »plaše« čak i uvaženi sveučilišni profesori. Utjecaj na okoliš modernih spalionica višestruko je manji utjecaja gradskog prometa (https://zg-magazin.com.hr/suludi-projekt-zagrebacke-spalionice/).

Kako riješiti otpad bez spalionice?

Izbacivanjem spalionice iz Prostornog plana otvara se pitanje kako Zagreb misli riješiti problem postupanja s komunalnim otpadom. Jer moderno, struci i EU okolišnoj politici primjereno postupanje s otpadom ne ide bez termičke obrade dijela otpada koji se zbog tehničkih i/ili ekonomskih razloga ne može materijalno iskoristiti. I kako će Zagreb riješiti problem postupanja s tim dijelom otpada? Može ga odložiti na Jakuševac. Potrebno je samo malo povisiti brdo i još malo ga približiti stanovnicima okolnih naselja. Moguće EU sankcije, reda veličine nekoliko (desetaka) tisuća eura dnevno, za eventualni ovakav način postupanja, bogati Zagreb će plaćati kao od šale.

Otpad Zagreb može uvaliti i nekoj drugoj sredini koja bi bila spreman izgraditi termoenergetski objekt. Osobno sam veliki pobornik izgradnje jednog termoenergetskog objekta na alternativno gorivo za cijelu Hrvatsku. No isto tako ću podržati svaku sredinu koja će ga odbaciti s argumentima »zašto bi mi primili otpad kada ga Zagreb nije htio«.

Ponavljam, osobno sam »za« jedan takav objekt na primjer na opustošenoj lokaciji bivše Željezare Sisak, ili na primjer u …. Zbog ove rečenice će me sigurno napasti Sisačka ekološka akcija – SEA, koja me smatra(la) »ljubiteljem industrije«, jer sam branio sisačku rafineriju, kada su se oni, s nekim od viđenijih političara, zbog pažnje u medijima i osobne promocije svojski trudili da se željezara zatvori. Imam osjećaj da će konačno uspjeti u namjeri, iako su unatrag godinu dvije promijenili kaput. Zagreb može i kao Ljubljana taj dio otpada, nakon obrade i pripreme kao alternativno gorivo, voziti u Beč. Mislim da je cijena franko spalionica Beč nekih 400 kuna/tona. Trošak pripreme, ako se odabere dobra tehnologija otprilike isto toliko. Nije skupo kada se ima.

TE – TO Zagreb prilagoditi alternativnim gorivima

Da je mudrosti i odlučnosti, Zagreb bi mogao čak i profitirati od odluke i odustajanja od lokacije u Resniku, na način da postojeću TE – TO Zagreb, koja navodno treba generalni remont, prilagodi korištenju alternativnog goriva. Bila bi to ne samo »win – win« kombinacija, već dobit na kvadrat ili čak na treću. Ali svjestan sam da uhljebljivačka elita za takav potez nema niti mudrosti niti odlučnosti, a kamo li … Znate već šta.

I ponavljam, nije sramota kada glas protiv dignu građani, sramota je kada zelene akcije žive od rušenja velikih stvari, a tamo gdje mogu, gdje mogu i trebaju djelovati, njih nema. Jer njima izgleda trebaju spektakli, koji im omogućuju opstanak na sceni i davanje važnosti kod do jada srozanog autoriteta političkih elita. Što se tiče Zelene akcije spominjem za primjer (moj) javni poziv da pomognu riješi problem komunalnog otpada u Dubrovniku. Da se spriječi sramota odvoza dubrovačkog otpada, na način kako rade ili su radili Makarani i još mnogi, po Lijepoj Našoj.

Vjerojatno osjećaju da nakon »NE« golfu na Srđu i »NE« hidroelektrani na Ombli imaju dovoljno političkog kredita da im dodatno djelovanje nije potrebno. Do daljnjeg mogu na neviđeno podizati glas pa da svi od Predsjednice do premijera, mijenjaju svoje mišljenje. Upravo to kod mene zaziva malu razočaranost s dijelom zelenih. U tome leži i moja gorčina kada gledam njihovo djelovanje. Kada bi Zelena akcija/Srđ je naš samo podigla glas, problem komunalnoga otpada u Dubrovniku bi se mogao okolišno vrhunski riješiti za mjesec ili dva, i to za novac kojeg će Dubrovčani platiti samo za par mjeseci odvoza nekom drugom. Za sramotno ispuštanje fekalije pod dubrovačke zidine bi trebalo malo više vremena, a i malo više novca. Ali i taj novac je samo djelić od onoga što se trži na zidinama.

Dobrobit od LNG terminala n Krku

Pratim projekt LNG terminala na Krku. I pročitam do kuda seže zelena sila: »Stoga kao najrealnija opcija ostaje mogućnost kupnje “polovnog terminala”, kao što je Golar Spirit, terminal u brazilskoj luci Pecem koji posljednjih godina ne radi. Ipak, kod takve transakcije – osim što je ponuda ograničena – postoji i ograničavajući faktor prihvatljive tehnologije, s obzirom na to da lokalna zajednica na Krku – zahvaljujući upornom djelovanju ekološkog aktivista Vjerana Piršića – ne prihvaća standardno rješenje da se pri uplinjavanju LNG-a koristi morska voda« (http://www.seebiz.eu/lng-terminal-suocen-s-brojnim-problemima/ar-162618/).

Da ekološki aktivist štiti okoliš oko Njivica mi je jasno. Ali zar među ekološkim aktivistima nema baš nikoga tko zna da ako se za uplinjavanje ne koristi toplinski kapacitet morske vode, da se onda mora dobiti toplina za upljinjavanje na drugi način? Najčešće spaljivanjem dijela plina i utjecajem na emisije stakleničkih plinova i time i na zagrijavanje mora i oceana. A korištenje morskog toplinskog kapaciteta, i malo hlađenje mora imalo bi upravo pozitivan globalni utjecaj. Znam da je to samo pusta želja jer zeleni, oni iz grupe nedozrelih, ne vide dalje od onoga što se vidi s njihovog balkona. Isprika svim pravim, ne samo zelenim entuzijastima.