Razjareni bik

Razjareni bik

Lamborgini Miura dobio je ime po osobito ratobornoj vrsti španjolskog bika, čime su se željeli dočarati snaga i ćud automobila sposobnog za razvijanje krajnje brzine i do 300 kilometara na sat. Prvi put predstavljen u Ženevi 1966., auto je svojom pojavom ostavio posjetitelje bez daha

Boris Jagačić

Nedavni susret s Aventadorom, prestižnim modelom Lamborghinija, potaknuo nas je da se prisjetimo na njegove veličanstvene prethodnike. Budući da ih je čitav niz, isprva se bilo teško odlučiti kojem ćemo od povijesnih modela kuće ovdje posvetiti pozornost. Odluka je na kraju pala na očaravajuću Miuru, čime zasigurno nismo pogriješili. Priznajemo, razlozi za takvu odluku bili su prvenstveno estetske prirode, ali nismo zanemarili ni tehničke aspekte jer bio je to prvi sportski dvosjed sa središnje smještenim motorom namijenjen cestovnoj uporabi, koji se uz to odlikovao savršenim rasporedom težine 44:56.

Miura je dobila naziv po osobito ratobornoj vrsti španjolskog bika čime se željela dočarati snaga i ćud automobila sposobnog za razvijanje krajnje brzine od 280 do 300 km/h, ovisno o izvedbi. Prvi put predstavljen u ožujku 1966. salonu automobila u Ženevi automobil je zapanjujućim izgledom ostavio posjetitelje bez daha. Zaista, tko bi mogao ostati ravnodušnim na pravu skulpturu položenu na četiri kotača za koju je dizajner Marcello Gandini iz Bertonea zaslužio da ga prozovu »automobilističkim Michelangelom«? Doduše, nadahnuće za svoju kreaciju Gandini je crpio iz Forda GT 40, samo što je tu sportsku agresivnost uobličio s više elegancije.

Lamborghini, izvorno proizvođač traktora iz Centa u Ferrari, otvaranjem tvornice u Sant’Agati želio je dokazati da može napraviti nezaboravan automobil i njegov ugled počinje rasti. U početku nije planirao serijsku proizvodnju Miure. No već na prvom predstavljanju 17 je posjetitelja sajma odlučilo ostaviti predujam predujam za Miuru u i proizvodnja je krenula.

Visina ili prije nizina automobila od 105 cm i razmak od podvozja do tla od samo 13 cm pogodovali su fantastičnoj stabilnosti. Tek u ekstremnoj vožnji poneke usijane glave proklizavanje stražnjeg kraja bilo bi neizbježno, a to se onda događalo izuzetno naglo, bez prethodnog upozorenja. Vozaču je odmah bilo jasno da je debelo pretjerao, ali tada je već moglo biti prekasno. Približavanje maksimalnim brzinama bilo je pak ravno povlačenju vraga za rogove, jer je odozgo zaobljeni prednji kraj ove jurilice prijetio doslovnim odvajanjem od tla. Nedostatak se, ne baš potpuno uspješno, nastojao ublažiti ugradnjom malog spojlera na donjoj strani nosa vozila.

Nepogrešiv stroj izvrsnih kočnica

Utješno je da se uistinu mali broj vlasnika doista i vozio takvim vrtoglavim brzinama, a pri nešto manjim, ali još uvijek ne i malim brzinama Miura je bila nepogrešiv stroj izvrsnih kočnica i ovjesa te velikoj većini automobila ni približno dostižnih performansi.

Vrlo zanimljivo, iako i pomalo čudno, da su se u takav skupocjeni i prestižni automobili serijski ugrađivala stražnja svjetla preuzeta od Fiata 850 Spider. Jesu li ta svjetla bile tako nedostižne kvalitete ili se radilo uštedi, nije teško odgonetnuti. S druge strane, auto je bio opremljen ne baš jeftinim kotačima od magnezijske legure. Na Miuru su zbog njezina položaj od tla farovi bili smješteni pod neobičnim kutom. Otvor za dolijevanje goriva bio je smješten ispod crne ploče na prednjem dijelu vozila.

Skučena unutrašnjost nije toliko težila raskoši, premda nije bila ni skromna, ali je zato bila srž funkcionalnosti. Uz nedostatak putničkog prostora, a da ne govorimo o prtljažnome, bilo je uputno da se vozač i njegov suputnik naviknu na nanošenje rezervnih majica ili košulja jer bi ubrzo nakon paljenja motora temperatura u kabini značajno porasla, a žustrijom vožnjom bi se približavala onima u sauni. Zbog sklonosti motora pregrijavanju otvori za hlađenje iznad stražnjih kotača bili su neizbježni.

Najbrža izvedba: Miura SV

Sve to, baš kao i primjetnu buku u automobilu, međutim ne navodimo kao nedostatke jer riječ je o rasnom sportašu koji to osobi za upravljačem daje i osjet. Miurinu opaku ćud nije uspjelo zatajiti ni posebno (Visarem) izolacijsko staklo postavljeno između motora i putničkog prostora. V motor sa 12 cilindara (dva ventila po cilindru) s 350 KS (pri 7000 o/min), zapremine 3939 ccm ni na koji način nije mogao »glumiti« pitomo »čedo«.

V 12 motor iz Lamborghinija Miura

Ovom 1292 kilograma teškom automobilu trebalo je 6,27 sekundi za postizanje 100 km/h, a do 160 km stizao je već za 14,3 sekundi. Drugačije rečeno, u prvoj brzini moglo se ići do 93 km/h, u drugoj 135, dok su trećoj stizalo čak do 188 km/h. Prosječna potrošnja ovo iznimnog automobila je prema navodima proizvođača iznosila 19 litara.

Nakon samo 475 proizvedenih primjeraka u tri godine, ovaj inače najbrojniji model Miure tvorničke oznake P400, godine 1969. zamjenjuje još luđa verzija P400 S sa 370 KS i poboljšanom čeličnom šasijom. Uskoro i taj odlazi sa scene i na cestu izlazi posljednji serijski model P400 SV s brutalnih 385 KS pri 7850 o/min. SV je najbrža Miura i što se motora tiče može juriti 300 km/h, ali ubrzanje mu je za nijansu slabije od prethodnika.

Ovaj »razjareni bik« proizvodio se od 1971. do 1973. godine. Kao model – perjanicu ponude nasljeđuje ga za ono vrijeme vrlo neobičan i mnogima daleko manje privlačan Countach, koji je također ugazio svoju stazu u povijesti automobilizma okitivši se titulom najbržeg cestovnog automobila koji je imao prilično dugo. Countach također danas ima status kultnog automobila, što nije nimalo slučajno.

Komentiraj

*