Razgovor s Josipom Marinovićem

Razgovor s Josipom Marinovićem

Nisam kipar koji je pratio trendove i bio u toku događanja. Ja sam dosta zatvoren u tom, svom svijetu. Sva moja preokupacija temelji se na mom, vlastitom, osobnom, tako da ja i ne znam previše o tim (vanjskim) zbivanjima

Miroslav Pelikan

U Zagrebu je nedavno, u 85. godini, tiho i gotovo nečujno, bez odjeka u javnosti preminuo istaknuti akademski kipar Josip Marinović (10. 6. 1937. – 12. 11. 2021.).

U povodu njegove smrti objavljujem posljednji razgovor s njim, u listopadu 2017. godine. Razgovor smo vodili u atelijeru u Preradovićevoj ulici, u dvorišnoj zgradi, okruženi brojnim dovršenim i nedovršenim skulpturama.

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Josip Marinović autor je iznimnog i respektabilnog skulptorskog opusa. Kreator niza javnih spomenika, kontinuirano aktivan preko šezdeset godina, pripadnik malobrojne skupine najistaknutijih autora. Rođen je 1937.g., diplomirao na ALU u klasi prof. Kršinića, a kod istog je umjetnika polazio i specijalku za monumentalnu plastiku.

Izlagao je na mnogim samostalnim izložbama, njegova djela postavljena su širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine) i danas je iznimno aktivan, svakodnevno radeći u atelijeru, ljevaonici.

Gospodine Marinović, Vi osobno imate gotovo, nemjerljivo kiparsko iskustvo, od šezdesetak godina, kako vidite i doživljavate današnju situaciju u umjetnosti?

Najprije, ja nisam kipar koji je pratio trendove i bio u toku događanja. Ja sam dosta zatvoren u tom, svom svijetu. Sva moja preokupacija temelji se na mom, vlastitom, osobnom, tako da ja i ne znam previše o tim zbivanjima. Ponešto, na brzinu i usput vidim, ako odem na izložbu nekog svoga prijatelja i slično ali to su sve periferna gledanja. Naročito u ljevaonicama, kada netko nešto radi i ja to promotrim, onako površno ili je pak u pitanju otkrivanje spomenika.

Ali nisam baš oduševljen s današnjom situacijom umjetnosti u Hrvatskoj jer ja pamtim hrvatsku skulpturu kao vrhunac svjetske skulpture, a ovo danas treba zaboraviti. I danas mi imamo nekoliko sjajnih kipara, ali su oni na odlasku. Ne vidim neku izgledniju budućnost, što se skulpture tiče.

Tko su bili po Vama ključni kipari, koji su imali klasični izraz svjetskog ranga?

Meštrović, Frangeš Mihanović, Augustinčiuć, Kršinić, Valdec i mnogi drugi, pravi majstori. Gledajte, to je bila velika tradicija, koja danas jenjava i danas nekoliko kipara održava tu umjetničku razinu. Ja osjećam da je to i kraj te velike tradicije. To je kiparstvo koje uključuje i realizam i apstrakciju, sve što može spadati u skulpturu.

Dakle, kriza u suvremenom kiparstvu je očita? Je li uzrok materijalna situacija ili jednostavno nema dovoljno talentiranih autora?

Nije riječ o krizi kiparstva, to je kriza duha.To je općenita kriza duha.

U osmom mjesecu, nedavno, u Imotskom je postavljena Vaša Gospa od anđela, na kojoj ste radili – koliko? Tri godine, svakodnevno?

Da, svaki dan u atelijeru po nekoliko sati, teškog, fizičkog posla.

Razmišljam o te tri godine koje ste posvetili Gospi od anđela. Pa i vrijeme se općenito promijenilo. Nije li to prevelika žrtva za kipara , od tri godine za samo jednu, istina veliku, impozantnu skulpturu?

Sve to utječe. Dodatno, kod nas nitko za svoj posao nije adekvatno plaćen, pa tako je i kod likovnjaka i zato se nema vremena da se dugo radi.

Zanima me još i ovo, koliko se danas promijenio estetski pristup skulpturi?

Nekada je rad bio studiozniji, danas je pristup površniji.

Koliko ste Vi gospodine Marinović napravili skulptura? Počevši od onih koje su postavljene u prostoru?

Isklesao sam preko sto i dvadeset, samo u kamenu. Zatim bronce, terakote, drvo, gips. Jedno tisuću skulptura sigurno, ako ne i više.

Koji Vam je materijal najdraži?

Kamen, svakako, ne mora biti mramor iz Carrare, imamo odličan kamen iz okolice Trogira, iz Okruga, on mi je jako odgovarao.

Rekli ste mi da se trenutno malo odmarate? Sigurno planirate ponešto?

Odmaram se razmišljajući i svakako i planiram.

Dijeli
KOMENTARI
Komentari su zatvoreni