Razgovor s euroskeptikom

Europsku uniju može spasiti samo potpuna preobrazba, koja će donijeti restituciju suvereniteta sadašnjim članicama, dati mogućnost narodima da sami postavljaju unutarnji politički sustav, ali i povratak kapitala u službu rada. A to kapital neće dopustiti. Radije će pristati na raspad Unije. / Stanovite dobrobiti članstva su sitne u odnosu na golem problem nacionalnog siromaštva u Hrvatskoj

Zabrana zapošljavanja bi mogla biti dobra i za hrvatsku državu, jer se ne smije dopustiti da se narod rasprši. Međutim, država treba učiniti sve da se razvijaju domaće proizvodne snage

Teško je znati je li opravdano njemačko traženje izručenja Josipa Perkovića. Pitanje je, bi li i Nijemcima to izručenje bilo samo na korist

Razgovarao: Boris Jagačić

Mr. Zdravko Mršić – prvi hrvatski ministar vanjskih poslova i direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj Republike Hrvatske  do sada je objavio niz članaka i knjiga na temu politike, geopolitike, gospodarstva i ljudskih vrijednosti. Djelovao je kao sveučilišni nastavnik, radio je u inozemstvu kao informatički stručnjak i poslovni konzultant, a 1991. godine u Zagrebu  je utemeljio društvo za poslovno i investicijsko savjetovanje. U svojim novijim istupima otvoreno je iskazao svoje protivljenje ulasku Hrvatske u Europsku uniju, navodeći kako će ono donijeti više negativnih posljedica za Hrvatsku. Slagali se s njim ili ne, riječ je o čovjeku zamjetne intelektualne širine, čija razmišljanja svakako vrijedi čuti. Pa evo kako on gleda na hrvatsko članstvo u Europskoj uniji:

Strani su medij prenijeli kako je ulazak Hrvatske u EU dočekan dostojanstveno i bez euforije, ali iz prve ruke stječe se upravo suprotan dojam. Smatrate li da su atmosferu umjetno „napumpavali“ domaći mediji?

To što se događalo u javnosti domislili su nositelji vlasti, koji utaman smatraju da je pristup RH Uniji uspjeh te da je to njihov uspjeh. Mediji su prihvatili „oduševljenje“ kao svoj proizvod. Tko kao ja živi s narodom i u narodu dobro zna, da je narod bio neobično uzdržan glede proslave pristupanja. To je zapazila i gospođa Doris Pack i na tome prigovorila Hrvatima, koji su „prije 10 godina vapili za pristupanjem Uniji“. Narod je shvatio da Unija propada.

Pred raspisivanje referenduma oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju u svom ste medijskom istupu pozvali građane da glasuju protiv. Koji su Vam bili osnovni argumenti za to?

Nisam pozivao građane da glasuju protiv pristupa RH Uniji, nego sam govorio da sam ja protiv pristupa. Moji razlozi su bili u tome što, prvo, Unija sama propada, drugo, što nam Unija neće dopustiti da se sami spašavamo kako znamo te, treće; što nas Unija neće spašavati. Usto, naš pristupni ugovor bio je izrazito nepovoljan, a poljski je bio iznimno povoljan.

Vidite li barem neku dobrobit od ulaska u EU?

Stanovite dobrobiti članstva su sitne u odnosu na golem problem nacionalnog siromaštva u Hrvatskoj. Unija nam neće pomoći da razvijamo proizvodne snage, da nakupljamo domaći kapital koji će služiti radu te da vodimo samostalnu i agresivnu monetarnu politiku. Nezaposlenost potresa i Uniju. Narod je u siromaštvo natjeralo slobodno svjetsko tržište, koje je i neprijatelj Unije kao cjeline. Unija ne smije štititi ni samu sebe. Ona štiti samo europski i svjetski kapital. Tko će zaštiti hrvatski narod, ako se sam ne zaštiti?

Jedan je komentator napisao kako je Hrvatska bježala iz Jugoslavije da bi se sad našla u „Euroslaviji“, u kojoj (ponovno) neće imati svoju samostalnost. No možemo li doista sami, jer teško je ostati u izoliran u okruženju u kojem velika EU nameće svoja pravila igre?

Hrvatski vlastodršci, i lijevi i desni i srednji, ne uvažavaju hrvatsku povijest. Oni ne vode račun o tome, da višenarodne zajednice u kojima su Hrvati prebivali – nekad čak u mnogo njih u isto vrijeme – nisu vodile brigu za svoje narode, nego za dinastičke interese ili su bile instrumenti „središnjeg“ ili stožernog naroda. Nasreću, sve su se takve naše privremene političke tvorevine same od sebe rasule, a da pritom nijedan od manjinskih naroda nije na njih podignuo oružje ili ruku.

U svojoj knjizi Hrvati 2012. – Posljednja godina,  predvidjeli ste skorašnju propast Europske unije. Smatrate li da je to još uvijek vjerojatno ili da će se ona očuvati s određenim reformama?

Svjetski kapital je samo prije 20 godina Europsku ekonomsku zajednicu, koja je bila iznimno uspjela gospodarska tvorevina, pretvorio u potpuno neuspjelu političku zajednicu, Europsku uniju. Taj zahvat je bio prava revolucija i pravi državni udar. Uniju ne mogu spasiti „reforme“, nego potpuna preobrazba, koja će donijeti, prvo, restituciju suvereniteta sadašnjim njezinim članicama, drugo, mogućnost narodima da sami postavljaju unutarnji politički sustav i, treće, povratak kapitala u službu rada. To kapital neće dopustiti. Radije će pristati na raspad Unije.

Mnogi su se ponadali da će svoju egzistenciju riješiti zapošljavanjem u nekoj od zemalja EU-a, no već je devet zemalja uvelo privremena ograničenja na zapošljavanje Hrvata, s mogućnošću produljenja do sedam godina. Kako to komentirate?

Razumijem brigu mnogih zemalja Unije za svoje radnike i za zaštitu vrijednosti rada, koji su ugroženi kao i kod nas. Svi narodi Unije su u istom dubokom loncu. Hrvatska bi na tu mjeru trebala jednako uzvratiti. Zabrana zapošljavanja bi mogla biti dobra i za hrvatsku državu, jer se ne smije dopustiti da se narod rasprši. Međutim, država treba učiniti sve da se razvijaju domaće proizvodne snage, koje bi pravo zaposlile naše mlade ljude. Ipak, od sadašnjih političkih snaga ne treba očekivati brigu za narod i za državu. Na političku pozornicu trebaju stupiti nove političke snage za novo vrijeme.

Pobornici EU-a navode kako nam je sad otvoreno tržište od 500 milijuna stanovnika. Ali što mi možemo prodavati jednoj Njemačkoj ili Velikoj Britaniji? S druge strane, naši proizvodi zbog povećanja carina postaju nekonkurentni na tržištu CEFTA-e koje nam je sklono i na kojem smo do sada zarađivali …

Za očekivati je da se propadanje hrvatskog gospodarstva te slabljenje i siromašenje naroda ubrza. Čim više, tim bolje. Tako će se narod prije prenuti i pokrenuti se.

Ukazujete da je Europa velikim dijelom uništila svoju industriju, baš kao i Hrvatska. Može li u nas ponovno doći do nove industrijalizacija i kako ju realno provesti?

Hrvatska i Europa se moraju ponovo industrijalizirati ili će uistinu i do kraja propasti. Da se to ne dogodi Unija kao cjelina treba početi štititi staru i novu industrijsku proizvodnju, a kapital se mora vezati uz europski rad.

U bivšoj Jugoslaviji Hrvatska je (uz Sloveniju) bila gospodarska predvodnica, u Uniji  smo na začelju „kolone“ – pri dnu smo po BDP-u, a pri vrhu (3.) po stopi nezaposlenosti. Kako će se to odražavati na naš daljnji status unutar Unije?

Većina manjih zemalja Unije je u tegobnom stanju, jer su im gospodarstva nepotpuna. Budući da Unija kao unija nema svoje gospodarstvo, mala gospodarstva bi se prirodno trebala vezati uz velika, potpunija nacionalna gospodarstva. To bi nosilo probitke i malima i velikima. Mala gospodarstva ne trebaju samo kapital, nego i „tehničku i tehnološku“ pomoć. Ta će potreba prisiliti Uniju na preokret u pristupu uređenju svojih unutarnjih odnosa.

Stječe se dojam da Hrvatska često vodi „mlaku“ vanjsku politiku, da za razliku od srpske pa i slovenske diplomacije oko nekih važnih pitanja nismo zauzeli dovoljno čvrst stav. Zašto je tome tako?

Hrvatska sad uopće ne vodi hrvatsku vanjsku politiku. Hrvatske vlasti služe europskoj politici prema takozvanom „regionu“. Ortaštvo sa SAD moglo bi Hrvatskoj vrati aktivnu i predvodničku ulogu u našem dijelu svijeta.

Neka vanjskopolitička pitanja ostala su gurnuta pod tepih. Kakav rasplet očekujete oko slučaja Ljubljanske banke?

Hrvatske vlasti već dugo vode pokajničku politiku. Za njih ne postoje nacionalni probitci, nego samo tuđa politička načela, kojih se umilno pridržavaju.

Kako komentirate „Lex Perković“ i stav njemačke kancelarke Merkel prema Hrvatskoj? Predviđate li da će naposljetku doći do izručenja Josipa Perkovića ili bi to za nas bila prevelika „politička bomba“?

Teško je znati je li opravdano njemačko traženje izručenja Josipa Perkovića. Međutim, činjenica je, da su sve dosadašnje hrvatske vlasti učinile sve da ne dođe do izručenja. Pitanje je, bi li i Nijemcima to izručenje bilo samo na korist.

Kritičar ste otvorenog, liberalnog tržišta. Tvrdite kako svjetsko slobodno tržište i demokracija ne idu zajedno. Kojem bi se, po vama, onda društveno-političkom modelu svijet trebao okrenuti, a da pritom ne govorimo o nekakvim utopijskim ili diktatorskim modelima?

Svjetsko slobodno tržište je politički sustav svjetske države kapitala. Danas svijetom vladaju bankari i veletrgovci, čak ne i industrijalci i poduzetnici. Svijet je za kapital pun plijena, a ne naroda i ljudi, rada i proizvođača koje treba štititi. Svjetsku vlast kapitala treba razdijeliti na države i narode, koji će radom i proizvodnjom štiti sebe. Zaštita je vrlo važna. Danas je svijet toliko krcat ljudskim nevoljama, da ni kapital nije više zaštićen ili siguran. Izlaz za svijet je u gospodarskom nacionalizmu, koji uključuje i zamjenu slobodnog svjetskog tržišta suradnjom nacionalnih gospodarstava.