Rat čovjeku oduzima ljudskost
Proslava 20. godišnjice Oluje u Kninu već je rezervirana samo za neke. Nema se respekta niti prema predsjedniku Vlade. U vlastitoj zemlji morao je od uvreda i možda i nečeg goreg bježati po nekim zaobilaznim putovima, jer je eto drugačiji
dr. sc. Viktor Simončič
Rat je najgora stvar koja se može dogoditi čovjeku. Širi smrt. Uništava imovinu. Pali domove. Ali nije najgori zbog toga. Najgori je jer čovjeku oduzima ljudskost.
(početne rečenice govora Bojana Glavaševića na tribini „Žene u ratu“ u Rijeci)
Nažalost, Vi ste u pravu. Imamo jako puno nacionalnih interesa koji se pale, a onda dolaze kanaderi i vatrogasci, mesije i pokupe plodove nečije muke. Sve je već viđeno, na tuđoj patnji i neimaštini vladajuće garniture sakupljaju bodove, a mi……. Mi i dalje glasamo prema svojoj savjesti, ili…
(Poruka koju sam dobio od gospođe Lidije Jagarinec, pišući u 10. poučku o namjernom uništavanju Imunološkog zavoda)
Ministar Vrdoljak je ponovno u ulozi Titana! Obećao plaće radnicima Imunološkog zavoda. Novci već trebali »leći«, ali baš i nisu. Pa će stići jedna od pet plaća, a možda i neće. A i za spas Imunološkog novac je »na kružnom toku«, kako divno, onako »šeretski«, kao slavonski lola kaže ministar Titan, Vrdoljak. Zna on da je on na kružnom toku. Upao u sistem i tamo ostaje zauvijek. Malo kao Kurta, a malo kao Murta.
I stvarno izgleda da je sjela jedna od pet plaća. Dobro je da nisu sjele sve. Onda bi se ovi iz Imunološkog raspojasali pa ne bi samo podmirivali minuse na karticama, već bi si priuštili i razne »đakonije«. Mogli bi se prejesti na prazan želudac i eto ti tegoba. Zna Titan Vrdoljak kako treba dozirati zarađene plaće, a i korištenje za nastupe u medijima. Biti će ga ponovno kada će Imunolovcima dati, kao da je ova država samo njegova, još jednu od tada možda 12 zarađenih plaća. Da netko možda njemu uskrati pet plaća, možda bi počeo misliti, ako ima tu sposobnost ili bi se barem sramio da radi posao za koji, osim prikladne partijske knjižice, nema kompetencije! Ne čudim se Kurtama i Murtama. Čudim se nama.
»Napiši nešto o paradi«
Za rat je potrebno dvoje. Kako smo na Balkanu malo specifični, rat može i u troje. U ratu nijedna strana nije posve nedužna. Možda jest na početku, ali sve manje kako se sukob zahuktava.
Rekli mi neki, napiši nešto o paradi. O 20 godina Oluje. Mislio sam da neću. No sjećanja naviru. Onako zbrda – zdola. Sjećam se kako smo pijući posebno sačuvan šampanjac iz kristalnih čaša, onih najboljih, koje se normalno nikada ni ne vade iz vitrine, u podrumu sisačke »Karnigtonke« proslavili Oluju. Bili smo puni ponosa.
Sjećam se bosih i promrzlih Hrvata koje su susjedi Srbi u jesen 1991. godine na pravdi Boga otjerali s njihovih ognjišta, ako se ne varam iz Bestrme. Jadni izbezumljeni ljudi, na seljačkim kolima no ipak sretni jer su sačuvali živu glavu. Kasnija događanja i sve manje ostvarenih snova nisu dozvolila da izblijedi dizanje u zrak kuća u Sisku, kada rat još nije niti počeo. Naravno, Srbima. Mnogi su tada »otplivali« i Savom. Oni koji nisu poslušali savjet i pobjegli, kada se još moglo. Sa Savom se valjda željela sačuvati tradicija Jasenovca. Sjećam se kako sam za vrijeme rata putovao službenim autom preko Paga na jug. Čekajući na trajekt, otišao sam popiti kavu. U kafiću slika Ante Pavelića, okićena. Vrativši se do auta, rekao sam vozaču Milanu, hrvatskom Srbinu, koji nema nikoga u Srbiji, da i on ode popiti kavu. Bili smo i sada smo jako dobri. Malo sam mu »namjestio«. Nije popio kavu. Izašao je zbunjen. Bilo mi je žao da sam to učinio.
Kada je pao Vukovar, mislim da se u kazalištu igrao Gundulićev Osman ili nešto slično. Vrhuška je uživala u neponovljivoj predstavi. Doslovno neponovljivoj, jer mislim da je više nisu izveli. U razorenom Vukovaru se u isto vrijeme čulo pjevanje onih Srba koji se poistovjećuju s zločincem četnikom Dražom Mihajlovićem: »Bit’ će mesa, bit’ će mesa, klat ćemo Hrvate«. Onda je došla Srebrenica. Prije stotine Ahmića i Glina i Škabrnja…
Sjećam se govora i izjave prvog Predsjednika da mu žena nije ni Židovka niti Srpkinja. U nedavnoj posjeti Izraelu, na moguću provokaciju domaćina Predsjednica Hrvatske je vjerojatno imala spreman odgovor, kako se ne radi o rasističkoj izjavi već više »seksističkoj« jer je prvi Predsjednik volio drugi tip žena, po vanjštini, a ne po krvnim zrncima.
Na 20. godinu Oluje, u uljepšanom Kninu, oni Hrvati koji slave zločinca Antu Pavelića pjevali su: »Mi Hrvati ne pijemo vina, već krv četnika iz Knina«. Na derneku koji se iz Čavoglava preko Knina preko već ugrožene Rijeke već opasno približava metropoli, skandirali su »ubij Srbina«. Kako bi Urbi et Orbi pokazali velikodušnost i kako nitko nije bio protiv Srba i kako su svi Srbi eto sami, samo onako otišli, derali su se »ubij Srbina«. Znam da su egzodus uz mnoge druge kao glavni kuhari skuhali Srbi sami, od Miloševića do Martića. Naši su tome dodali vjerojatno samo malo začina, kako se može čuti, ako su istiniti, iz »Brijunskih transkripata« i tamo izrečenih mudrih rečenica prvog Predsjednika.
Nastavimo li uz odobravanje politike s dernjavom »ubij Srbina«, uskoro će na ovim prostorima, svi koji nisu rođeni sa standardiziranim krvnim zrncima i sa »zna se« programiranim misaonim sklopom, postati rijetkost. Kao i u prirodi, gdje su pojedini ekosistemi to ranjiviji što imaju manje različitih vrsta, tako je i u životu. Bez multikulturalnosti i multitolerantnosti postajemo i mi ranjivi. Kako danas mnoge beneficije proizlaze samo iz borbe protiv nekoga, a ne i za nešto i za nekoga, u nedostatku različitih počet ćemo se dijeliti i podijeliti međusobno. Proslava 20. godišnjice Oluje u Kninu već je rezervirana samo za neke. Nema se respekta niti prema predsjedniku Vlade. U vlastitoj zemlji morao je od uvreda i možda i nečeg goreg bježati po nekim zaobilaznim putovima, jer je eto drugačiji.
Ustaški pozdravi u antifašističkoj Europi
Na proslavama, kako je to izgledalo u Kninu, mene nema niti pod razno. Isto kao što me više nema na utakmicama gdje svi složno ili kliču ili samo u slušanju potajno uživaju u ustaškom pozdravu »za dom spremni«, jer dizanje desnice u počasnoj loži nije baš primjereno zbog antifašističke Europe. Ja sam ateist odgojen na Novom zavjetu. Mene je mama naučila da ne vrijedi ono »zub za zub«. A ja štreber se toga i držim. I što ja da pišem o ratu, kada pamtim, a nisam moralni transvestit niti kao Šeks, niti Tomac, …, niti …, moram stati nabrajati…
Ne pišem niti o paradama jer ne vjerujem u snagu oružja. Ne poznajem niti jednu armiju na svijetu koja za sebe ne misli da je najjača. Isto tako ne znam tko je oružjem porazio narod. Prije 20 godina nije nas uspjela poraziti tada jedna od najjačih armija Europe. Prije 70 godina nisu nas uspjeli poraziti ujedinjeni fašisti. Uz sve strahote, od napalma do pesticida pa i guranja u usta »pikovog asa« svakom ubijenom Vijetnamcu, bez obzira na to bio vojnik, seljak ili dijete, nisu uspjeli Amerikanci pobijediti Vijetnamce prije 50 godina. Ono s pikovim asom u mrtvačevim ustima je bila jedna od propagandnih strahota da se zaplaši Vijetnamce. Gledao nedavno na njemačkoj TV.
Narod se ne može pobijediti. Ne pomaže oružje. Jedini problem je ako se slave moralni transvestiti, ako se ljube ruke pravomoćno osuđenog zločinca Darija Kordića kako to radi moj sisački biskup Košić, ako se slave vlastiti zločini ili kada kao liberal, mislim u Udbini, »ospodin« Darinko Kosor (nedostatak »g« nije slučajan) sjedi na istoj misi na kojoj je upravo i taj osuđeni zločinac skoro pa počasni gost, a onda »ospodin« liberal Kosor kaže da nije znao da je i on bio na misi. Moš’ mislit da nije znao…
Bozanić ne sluša Papu
Kardinal Bozanić kao da ne sluša Papu Franju… Ili kada se Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava na »kninska pjevanja o pijenju krvi«, »ubij Srbina« i druge fašističke poruke odlučno javi u zaštiti ljudskih prava jer smatra da je isticanje političkih poruka prije uzvratne utakmice trećeg pretkola Lige prvaka između Partizana i Steaue neprimjereno i protivno pravilima UEFA-e te upozoravaju na dvostruke kriterije krovne europske nogometne organizacije. Ono s pijenjem krvi, mislim da si je gospodin Čičak protumačio na način kako se nije mislilo na klanja, već podosta drakulovsko pijenje preko transfuzije, pri čemu su Srbi zamišljeni kao dobrovoljni davaoci krvi, pa HHO nije imao potrebe reagirati kao u slučaju nogometa.
Moram stati jer bi onda opet došao do 70 % prepisane diplome gospodina Miljana Brkića, glavnog tajnika HDZ-a i prešutno prelaženje preko toga (isprika ako mi je promaklo) moralnih akademskih veličina kao što su »Letica & Banac & co.« i opet do Imunološkog, …, pa nadalje.
Društvu u kojima se salve takvi, ne pomaže ni atomska bomba. Ono gubi sa ili bez oružja. A ako negdje postoji tračak nade, ako se od nekoga može nešto naučiti, onda od GOSPODINA generala Ante Gotovine (velikim slovima ispisano GOSPODINE nije niti štamparska greška, niti nepoznavanje pravopisa). General Gotovina je veličina. Ne živi u prošlosti i radi za budućnost. Ne mrzi. Nije protiv nekoga. On je za. Veliki generale, svaka vam čast za sve što sada radite. Vjerujem da imate razumijevanje i za »ospodina« Šeksa (nedostatak »g« nije slučajan) i za ono poznato njegovo »locirati, identificirati, uhititi i transferirati«. »Zna se«, nije bio sam. Ali pazite, ne okrečite leđa. Tko jednom, može ponovo.
Rulja, ne znam kako drugačije nazvati one koji slave hrvatsvo s »ubij Srbina«, nažalost postaje legitimna stvarnost. Derneci se preko Čavoglava i Knina, preko Rijeke opasno približavaju metropoli.
I ne bi bio problem što su se u Rijeci derali od: »Frljiću, svinjo srpska« do »ubij Srbina«, nešto toliko uobičajenog u nas kao što je dobar dan, pa ni to što su malo tukli novinare i drugo. Problematična je reakcija javnosti i politike, odnosno njen izostanak. Skoro normalnim je prihvaćeno da se teme kao »žene u ratu«, gdje se spominju nepodobštine svih vojski na ovim prostorima, ne bi baš smjele prikazivati na taj, ovaj, nego na neki drugi dan. Malo je nezgodno iznositi takve teme na dan kada neki slave, a neki žale. Ako sam dobro razumio mišljenje anketiranih na TV-u, primjere gdje smo mi pokazali mali nestašluk, kao ono kada smo ubijali cijele familije i djecu, kao u primjeru obitelji Zec, oni bi slobode radi najradije spominjali samo na Sveto Nigdarjevo. Nikada, na način »sutra šišamo badava«. A sutra je sutra. Nikada danas. Po njihovom shvaćanju sloboda, svi imaju pravo na slobode i svi mogu slobodno biti slobodni, ali samo kada im se dozvoli biti slobodnim, na Sveto Nigdarjevo.
Odbijena je ponuda pomoći srpskog ministra vanjskih poslova Dačića, predsjedavajućeg OESS-a, oko oslobađanja otetog Tomislava Salopeka. Je li netko pitao obitelj otetog Tomislava Salopeka za mišljenje? Jesu li oni odbili pomoć? Ne vjerujem. Sigurno je da se u Vrpolju već danima ne spava. Agonija neizvjesnosti. Ne znam može li ministar Dačić bilo što učiniti. Ne znam radi li se o kurtoaziji ili provokaciji, ali znam da se i ta slamka spasa nije smjela odbiti. Ne daj Bože da se dogodi najgore, a slamka je možda stvarno mogla pomoći!
Nedostaje nam političara – državnika
Premijer Srbije Aleksandar Vučić, najavio je da će na Bečkom forumu, predložiti da se ustanovi zajednički dan sjećanja na sve žrtve stradale u sukobima u bivšoj Jugoslaviji. Ideja da ne može biti bolja. Svjetska. Planetarna. No s malim falingama. Prvo, to je predložio Srbin Vučić, koji je osim toga prema potrebi bio i četnik pa su (ne zbog toga) protiv i Hrvat i Bošnjak. Naš Hrvat Milanović je to već javno i rekao. Kaj bu nama netko nekaj prepisival. Mi bumo slavili kaj i kak mi hoćemo. Valjda se ne želi odreći derneka.
Drugo, za tako nešto su potrebni zreli i odgovorni državnici. Oni koji misle unaprijed. Na ovim prostorima nema državnika. Uglavnom politikanti, uhljebi, koji misle samo do slijedećih izbora i preživljavanja. Nema kod nas Willya Brandta i povijesne isprike, a ni velikih političara Francuske i Njemačke koji su nakon bezbroj ratova odlučili da je dosta. Kako je kod nas ovo bio prvi rat među istima, možda treba pričekati još njih par do konačnog izmirenja.
Treće, izbori se na ovim prostorima dobivaju protiv drugih. Dobro, u Hrvatskoj trenutno imamo protivnike i neprijatelje Slovence pa je dobivanje izbora izvjesno i bez drugih. Ali svaki dodatni neprijatelj nije loš. Dva su dva, a dvaput je dvaput. Neprijatelj se u predizbornoj muci poznaje.
Bezbroj nijansi sive
Kako nitko ne bi niti pomislio da mi nismo pravna država, pjevač Thompson će biti kažnjen jer je »za doma spreman« bio bez kacige.
Za vrijeme javljanja uživo RTL-ove reporterke Nataše Božić, okupljeni ljudi iza nje počeli su s povicima »za dom spremni«, na što je novinarka oštro reagirala. Automatski se okrenula prema rulji i kazala »ovo nije u redu«. Svaka čast! Ali gospođo Božić, i oprez. Niste baš na liniji. »Zna se« da ovdje kažnjavaju i za manje različitosti.
Mislav Togonal, onako »šeretsko-uvlakački« se u prijenosu parade obratio generalu koji je bio suvoditelj, kako smo mi paradu uvježbali za mjeseca dana, a Francuzima za isto treba šest mjeseci pa i godina. Čudo da nije spomenuo kako paradu za 2016. uvježbavaju od 2005. Pametni general, nije reagirao. A i kako bi? Školovan pametan čovjek.
Žestoka oluja, pa neki još žešći za malo mjesta u medijima. Anđelko Milardović predlaže kako bi Hrvatska u odnosu na ulazak Republike Srbije u EU, trebala nepopustljivo inzistirati na šest točaka, među kojima je i »rješavanje statusa hrvatske manjine u Srbiji po standardima koje građani/državljani RH srpske nacionalnosti imaju u Republici Hrvatskoj«. Što on to ima protiv hrvatske manjine u Srbiji? Javila se i Mirna Berend. Jednom je bila nešto na TV-u. Kako bi pojačala »riječki ustaški derneluk«, ona bi poslala gospodina Frljića u Travnik. Uz uobičajeni način izražavanja na razini »sereš«, posebno mi se dojmio, priznajem izvanredna jezična konstrukcija »intelektualno drkanje«. Koliko je samo kod nas »intelektualaca« tog kalibra.
Veliki vaterpolisti igrali u finalu svjetskog prvenstva. Dvije male nacije, najbolje na Svijetu. Ovaj puta Srbi pobijedili Hrvate. Zna se, nacionalna TV, kako valjda ne bi pokvarila »dernek«, nije prenosila podjelu medalja.
(Ovo je 11. u nizu »Viktorovih poučaka«, a prethodni se može pročitati na ovoj poveznici.)
Dosadašnji »Viktorovi poučci« objavljeni na portalu Zrnca mudrosti uz šalicu kave mogu se preuzeti ovdje (pdf), a prvi dio knjige Vikora Simončiča Društvo umanjene vrijednosti može se preuzeti ovdje (pdf).