Radnice Kamenskog : Tužit ćemo državu Sudu za ljudska prava u Strasbourgu

„Za rješavanje našeg problema na europskom sudu jednog smo advokata našle, a trebaju nam još dvojica. Da biste mogli ostvariti svoja prava u svakom vam slučaju trebaju novci“, rekla je ogorčena Grozaj dodajući kako ne sumnja u uspjeh inozemnog rješavanja „slučaja Kamensko“ jer se u Hrvatskoj dugo natežu s pravom i pravdom, a sve kazuje kako ih u konačnici netko želi „preveslati“

„Tužit ćemo državu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer su nam ugrozili naša ljudska, ženska i svaka druga prava. Tužit ćemo je i za sporost i sve što smo u četiri godine proživjele a ništa nismo bile krive “. Tako je Durđa Grozaj, predsjednica Udruge Kamensko i predvodnica nekadašnjih radnica istoimene tvrtke ZG-magazinu komentirala u utorak održano stečajno ročište na Trgovačkom sudu u Zagrebu, na kojem nitko nije iskazao interes za kupnju nekretnina ugašene tekstilne tvornice Kamensko u Reljkovićevoj ulici. Nekretnine su u zadnjem sudskom vještačenju sa prvotnih 120 odnosno 93, procijenjene na 73,4 milijuna kuna. Novac od prodaje trebao se sliti u stečajnu masu iz koje bi se naplatile i radnice Kamenskog, međutim javna je dražba završila i prije nego što je počela jer kupaca nije bilo.

„Za rješavanje našeg problema na europskom sudu jednog smo advokata našle, a trebaju nam još dvojica. Da biste mogli ostvariti svoja prava u svakom vam slučaju trebaju novci“, rekla je ogorčena Grozaj dodajući kako ne sumnja u uspjeh inozemnog rješavanja „slučaja Kamensko“ jer se u Hrvatskoj dugo natežu s pravom i pravdom, a sve kazuje kako ih u konačnici netko želi „preveslati“. Žene Kamenskog žele isplatu svojih potraživanja jer su im svi sudovi odnosno presude bili u korist, pa se pitaju gdje je problem. Svojih pet plaća, podmirivanje poreza i doprinosa odnosno isplatu otpremnine očekuje i Grozaj.

Prosvjedi odbijaju investitore

„Kažu da nije bilo interesenata za kupnju prostora u Reljkovićevoj, pa naravno kada su žene išle tamo protestirati. Ne znam zašto. Bio je tamo jedan kupac i sada je odustao. A svima je jasno da Kamensko više neće oživjeti i zašto se onda uvijek nešto stopira? Do kada to? Do časa kada cijena prostorima bude skroz pala, jer to tamo stoji, tako kako je i propada, kao i cijena! Naša država ima zakone i po njima je izgleda u redu da ljudi rade, a ne dobivaju plaće i ono što im pripada jer je njihovo – zarađeno!“ Objašnjava nam svoje sumnje ogorčena predsjednica sadašnje Udruge Kamensko koja je zaživjela na zagrebačkoj Knežiji u ulici Braće Cvijića 9. Rastužuju je i novinari koji koliko mogu pomoći, toliko i znaju „potpaliti vatru“, a ne dati si truda i doznati kako uistinu žive radnice bivše tvornice.

To više jer su neke bile i doslovno gladne dok su druge „muževi sterali od doma“ jer im bez ikakvog privređivanja više nisu vrijedile. Teško su razdoblje tvrde prolazile i dok su štrajkajući bile u šatorima ali i tamo je bilo onih koji su se samo došli naslikavati, a ne istinski rješavati opstanak Kamenskog.

Htjeli su im moćnici, žale se radnice, uništiti ljudsko dostojanstvo no nisu uspjeli. Grozaj se, govori nam, najjadnije osjećala kada je trebala podići socijalnu kartu jer nije htjela postati socijalni slučaj. Nakon propasti Kamenskog otvarala je mnoga vrata i tražila posao koji je u konačnici i našla na Institutu „Ruđer Bošković“. Znanstvenici su joj otvorili vrata i zato im je vječno zahvalna. Od njih je i otišla u mirovinu pa se volonterski posvetila Udruzi Kamensko i rješavanju problema egzistencije ostalih radnica nekadašnje zagrebačke tvornice.

Dolaze im i djeca i umirovljenici

Prostore im je na korištenje dodijelio Grad Zagreb, za što najamninu plaćaju devetstotinjak kuna plus pričuvu. Sjedište im je u prostoru od 46 četvornih metara, radionica ima 80, a prodajni dio 36 kvadrata. U Udruzi je zasada sedam zaposlenih radnica od čega dvije ovih dana idu u mirovinu, dok je troje mladih školovanih stručnjaka na stručnom usavršavaju. Poznavajući tromost administracije i hrvatskog pravosuđa nakon otkaza u bivšoj firmi, radnice Kamenskog nisu htjele imati praznog hoda, a bile su i bez sredstava za život, pa su osnovale udrugu kako bi i dalje nastavile „delati“. Obavljaju kažu popravke odjeće, šivanje a kod njih svi kreativci mogu naučiti i kukičati , vesti i plesti. Najmlađa im je polaznica tečaja pletenja imala trinaest godina, a stalno im se javljaju volonterke iz Zagreba, Sesveta, Dugog Sela koje žele prenositi znanje izrade rukotvorina, pletenja i šivanja.

Navrate im na „riječ, dvije“ i susjede iz kvarta uglavnom umirovljenice. Ponosne su radnice na dosadašnjih šest modnih revija koje su podarile Zagrepčanima i zahvalne su onima koji su im donirali strojeve za šivanje, štepanje, izradu gumbi i drugo. Svaki uređaj nosi ime dobrotvora pa su u okviru udruge zaživjele„josipovićka“, „bandićka“, „vlasta“, „internacionalka – međunarodnog kluba žena“, „manekenka“ i druge. Posebno su posthumno zahvalile Vlasti Crnobrnja koja im je prije smrti donirala 90.000 kuna za što su nabavile nasušno potrebne uređaje jer im je dio darovanih bila uništila poplava. Suradnju su ostvarili i sa Hrvatskim dizajnerskim društvom, ustanovama Crvenog križa, kao i onima za skrb o djeci s posebnim potrebama. Mašinu štepericu 20. prosinca darovat će im Udruženje manekena Hrvatske (UMAH) za njihovu pedesetu godinu postojanja.

Snježana Kratz